Babanija
Evo još jednog ljupkog mjesta u provinciji za početnike – tu su i sva druga mjesta ljupka i malena – „malena mjesta srca moga“, kao da im se u djetinjstvu zbog nekoga neoprostiva grijeha zabranilo rasti. Kao slijepo crijevo odvaja se od glavne ceste, tamo iza šume, poznato nam je, da bi se bućnulo u termalnu vodu bazena. A u njemu toga poslijepodneva amo-tamo kruže umorni i tužni policajci. Neki tek hodaju kao da posrću, drugi potope glavu pa sporim zamasima ruku plivaju s jedne na drugu stranu bazena, a treći rumena lica miruju naslonjeni na rub bazena. Malo je zapravo pravih bolesnika u bazenu, nije lako s umornim i tužnim policajcima brčkati se u toploj vodi, udisati isti zagušljivi oblak pare. Vani, istina, nije kolera, ali nije ni mačji kašalj. Poslije nesigurno, oklijevajući, izlaze iz bazena, tuširaju se, suše, oblače. Na terasi pod otvorenim nebom piju crnu kavu. Umorni od kupanja ništa ne govore. Kako i ne bi bili umorni, pa prije bazena svratili su još i u susjedno mjesto na sajam karamboliranih auta – ne bi li u olupinama našli auto-organe za svoje vremešne automobile. Obitelj koju će toga ljeta voziti na more mora sigurno stići na naše plavo Jadransko more. Inače, za što su se borili.