Kirin: Središte grada

Babanija

U mali grad se odjednom uđe sa sjevera. „Odjednom“, zato što smo već dobrano iscrpljeni, no još nigdje ploče na kojoj bi pisalo da je to grad, kao da još nismo napustili dugi niz sela uz cestu obgrljenih gustim šumama, ne zna se koje je praznije i jadnije, pa tako i ne znamo jesmo li uopće ušli u grad. Uzmimo da smo ipak ušli u grad koji ne izgleda kao grad, i onda tražimo njegovo središte, negdje mora biti središte grada oko kojega se sve okuplja, iz kojeg se širi život. U tome gradu jedva zamjetljiv odvojak ceste vodi u brdo, na brdu je zgrada općine, njezini snježnobijeli zidovi čuvaju prazninu, tišinu i snijeg. Obližnji dom umirovljenika zjapi prazan. Zbog opće pošasti štićenike su premjestili na sigurno, a to „sigurno“ ovaj put se, za utjehu, ne zove smrt. Tko se, dakle, okuplja oko tog navodnog „središta grada“? Nitko. Središte se tako rasipa, postoji negdje drugdje, što je lijepo znati, bez obzira ima li ga uopće ili ne. Potom se s tog brijega spustite cestom kojom ste se maloprije uspeli, i produžite cestom kojom ste ušli u grad, nastavite potragu, jer taj dio opće šutnje na brijegu koji ste upravo posjetili nikako ne može biti središte grada. Napokon, evo te ravnice (pročitali ste negdje, „kad ugledate ravnicu, znat ćete da ste stigli na pravo mjesto“) koja se račva na nekoliko strana svijeta – to mora da je središte grada, zaključujete, jer iz svakoga središta mora se nekamo moći otići. Odatle, iz tog mogućeg središta, nije moguće vidjeti kamo svaka od cesta vodi. Navodno jedna vodi do rijeke čuvene po zelenoj vodi, druga do drugoga grada, treća u drugu državu, a četvrta na južnu stranu svijeta, ma štogod i gdje god ona bila. U tom upravo pronađenom središtu grada jednostavno se morate odlično osjećati. Tu su gostionice što bazde po šljivovici i dućani iz kojih se kotrljaju goleme lubenice. Žene čekaju u gostionici da se lubenica počne kotrljati iz dućana. Tad ustaju i počnu ih loviti. Za to vrijeme njihovi muževi noževima režu zrak gust od mirisa rakije i spremaju ga u najlonske vrećice. Još će malo divaniti i potom se dići i s najlonskom vrećicom u ruci šutke pratiti utrku s lubenicama. Kad utrka završi, krenut će jednom od četiri ceste kući i putem neće prestati komentirati ženin uspjeh, ili neuspjeh. A one će, kao i obično, samo šutjeti.

Babanija

Kirin: Kuća koja se pokopala
Kirin: Bazen
Kirin: Brod na Kupi
Kirin: Plesač
Kirin: Ništa