Babanija
Nasred bijele ceste za G.V. mlad plesač pleše svoje kolo. Na glavi mu prošupljen šešir, s ramena mu visi staro i preveliko odijelo, s jedne i druge strane ceste pasu krave i, treba li reći, bos je i ozbiljan. Pogrešno je reći da pleše – on tanca. Želite li onuda proći autom, morate ga zaustaviti, izaći, izuti se i uhvatiti se u kolo s njim, tancati toliko dugo dok se njemu ne učini da ste otplesali cijelo kolo. Jer vi ne znate što je s druge strane, iza njega, kamo vas namjerava propustiti, a on zna, zna da je s druge strane davno prošlo vrijeme u koje se stiže samo i isključivo bosonogim nijemim plesom. Stopala vam odižu prašinu – to je oblik sreće. Nemojte ni pokušati riječima, samo ćete plesom s njim moći proći, on je nepovjerljiv prema riječima i, kao što rekosmo, on dobro poznaje to prošlo vrijeme, i sve što je ono sadržavalo. No on ne tanca zbog tog silnog zla u prošlosti, da ga nekako otkupi, on tanca zbog onoga što je bilo dobro. On vas voli i želi vam dobro. Zato plešite, plešite sve do svog odlaska na drugu stranu. Kao i sve drugo što izgleda kao izmišljena priča, i ova je priča stvarna, samo što ste vi nestvarni, i vama nema pomoći.