Babanija
Na polju usred ničega, u pustari kakvu u ovoj zemlji nije teško izmaštati, nikla je crkva. Lijepa, bijela, nova. Pitamo se je li bila neka starija od nje, pa je srušilo? Nije bila starija od nje pa je nije ni srušilo. Tek nova crkva, bijela, lijepa. I prazna. Oko crkve mnogo kuća malenoga grada, kuća starih najviše, kuća novih najmanje. A tko živi u tim kućama? Nitko, ili gotovo nitko. Za dana nema ljudi, gdje su ti ljudi? Jer nema posla da bi negdje radili. Za noći, razumljivo, nema ljudi, a gdje su ti ljudi? U svojim krevetima. Eto ipak, nekakav život. No to i nije bitno za crkvu što je u pustari izrasla, bijela, nova, i lijepa. Zamijetili smo kako iz dana u dan crkva raste, da nije onako malena kakva je bila prvoga dana. A i ljudi pristižu, uglavnom odnekud, preko granice valjda. Svojom voljom? Ah, čista sumnja. No dobro. Potom smo zamijetili i da gradić sve manji biva što crkva sve veća izrasta. Htjelo se, je li, da nova crkva te rastepene ljude privije uza se, da im dom utjehe bude. Možda i jest tako. Crkva raste, preko noći zidovi se šire, a gradić oko nje malo-pomalo nestaje, kuća po kuća, kao da ih crkva guta, no to ni ne smijemo pomisliti, možda i nas nešto proguta. Pošto je neko vrijeme prošlo, jer vrijeme ide, tra la la, ona se pustara stara ipak vratila. Kako, vratila? Eto tako, ondje gdje su oko crkve bile kuće, sad pusta se ledina opet proteže. A crkva već golema, i katedrala bi se dična uvući mogla u nju, da ima noge i ruke, i da je nije strah od crnoga mraka. Tim smo putom jednom išli na more, stali da u centru popijemo kavu, i čudili se što sami u kafiću pijemo, a oko nas tek desetak kuća od onog gradića s početka priče. Na povratku s mora, tra la la, opet smo se zatekli ondje, u onome gradiću, no sad ga nikako nismo mogli naći, unatoč tomu što istom smo cestom vozili i unatoč iskrenom trudu da tu cestu i gradić nađemo na karti. I gle, eno napokon table s imenom tog gradića, no nigdje ni traga gradiću, samo se u pustari čistoj gigantska babilon-crkva bjelasa!