Babanija
Negdje u to vrijeme u grad je stigao Sever, golobradi mladić s torbom od svinjske kože pod miškom. Licem u lice gledali ste ravno u klasičnog kineskog pjesnika s nemarno nasađenim sovjetskim kačketom na glavi, a iz profila bio je čisti мужик, malo nahero postavljen u životu, slavljen i čašćen uglavnom u birtijama. Sever tad još nije bio onaj Sever, premda se svojski trudio. Istina, u gradu bi ga malo bilo, uvijek je bio negdje između, a kad je ipak bio u gradu, čulo se da sa slučajnim prijateljima (jer u birtiji su svi slučajni) uz ostalo naklapa i o naslovu svoje prve zbirke pjesama. Konjanik, zvat će se Konjanik, rekao je jedne večeri i počeo se penjati na stol ne bi li deklamirao pjesmu o konju „u propnju“, kadli ga netko povuče za rukav i reče mu da se ne igra Banom Jelačićem, pa nisu li upravo njega maknuli s Trga Republike. Nemoj da i tebe maknu, upozorio ga je taj slučajni, kojega je tad vidio prvi put, no nije se čudio, uglavnom je sve ljude u birtiji viđao prvi put. Sever se primirio i ostatak večeri je samo šutio, nije više ni pio. Ispostavilo se da će tu pjesmu objaviti znatno kasnije, a naslov je povukao. Drugu je večer bio zauzet pronalaženjem svoje torbe, bio je siguran da ju je imao pod miškom, ali pod miškom je bila samo opasna praznina. Uzeo je papir na kojemu je bio račun i na poleđini zapisao nekoliko stihova. Pa je sve iskrižao, i onda još sitnijim slovima nadopisao nove stihove. U međuvremenu je netko donio torbu. Nije ni pitao gdje su je našli. A kad je jednoga dana za oko zapeo djevojčurku slamnate kose, kojega je utorkom i četvrtkom viđao kako šeta ukrug oko paviljona u parku, moralo se nešto desiti. Dogotovio je zbirku, i s njom, tajnovitim djevojčurkom hodao, hodao i hodao pod miškom stišćući njezinu toplu ručicu. Odlučio je da u gimnaziji više ne može predavati ruski. Ili su oni tako odlučili. Ma nije ni bitno. Jednoga jutra samo je posijedio. Pa kako, Severe, pitala ga je, a slamnata joj se kosa vijorila na vjetru. Pustio je bradu, ili brada je našla njega, poprimio je izgled ‘jurodivog’, ‘božjeg čovjeka’ iz ruskih romana, koje je počeo prevoditi. Pisao je gdje bi stigao, ili gdje bi ga stiglo. Hodao je omotan šalom, bez francuske kapice. Činilo se da je život uvijek korak ispred njega, lovio ga je svojim koščatim no nježnim rukama. Sjedao bi na rub njezine postelje i tješio je: „Ne plači! Nemoj biti tužna.“ I onda je krenuo. S trga od sata niz prašku i vlašku išla je kiša ko limena glazba. Išao je još neko vrijeme, zrak je već mrznuo, išao je, i mada se činilo da ne zna kamo, da je zalutao, dobro je znao kamo ide – zaputio se uskom stazom prema onom pravom Severu.