Prvo izdanje iz štampane edicije NOMAD je Najljepši od svih svjetova Almira Imširevića. Knjiga je objavljena u aprilu, a promocija ove zbirke od 22 priče, koje su tokom 2018. i 2019. objavljivane na portalu slobode NOMAD, će biti organizirana ovog ljeta u Sarajevu i drugim bh. gradovima. Do tada čitajte pogovor koji je za knjigu napisao Selvedin Avdić.
Knjigu možete kupiti u knjižarama Buybook ili naručiti pouzećem na [email protected].
Nemam ovlaštenja da govorim u ime generacije, jedva mogu da govorim u svoje, ali čini mi se da su nam životi podijeljeni na dva dijela – na vrijeme prije i vrijeme poslije rata i da smo sve ove poslijeratne godine potrošili na pokušaje da ih spojimo. Ne ide nam, rez je prilično nasilan, neke žile su otvorene, kosti smrskane, prošlo je previše vremena – ima mrtvog i trulog mesa, trebalo je ranije misliti o tome… Također, komad koji nedostaje nikako se ne uklapa, suviše je nepravilan, bez jasnog oblika.
Taj komad, taj rat.
Rat izdvajam iz linije života, doživljavam ga kao posebno razdoblje, zaseban entitet, koji visi negdje iznad glave i još uvijek radi o njoj. Možda je tako zbog njegovog intenziteta, mračne snage koju do tada nisam iskusio i s kojom se ni danas ne znam nositi. Nisam sebe pitao želim li to, ali sam ipak pronašao vlastiti metod – zaborav. Mnoge detalje iz rata sam zaboravio, prijatelji me podsjećaju na njih a ja mislim da lažu. Ponekad, bez najave, izleti iz mraka poneka sličice, pa je danima prevrćem u mislima i razmišljam koliko je zaista vjerna stvarnom događaju. Na kraju je odbacim jer mi nizašta ne služi. Zaista nizašta.
Kad već ne ide, krajnje je vrijeme za odustajanje od spajanja. Mora se život pustiti da teče onako kako je naumio, trebamo obratiti pažnju na tok, korito, brzake, uživati u vožnji, na kraju svih krajeva.
Trebamo. Trebali bismo.
…
O ovome sam razmišljao dok sam čitao knjigu Almira Imširevića. Oprostite na ovako dugačkom uvodu, ali ja sam samo čitalac, mogu ponuditi ovakva iskustva, teorijske uvide će donijeti drugi.
Ne moram se truditi da pomognem ni u dešifriranju knjige, autor je to sam učinio u biografiji. Sve što treba, drage kolege čitaoci, jeste da obratite pažnju. Radi se o dva pasusa koji se nalaze na samom kraju knjige.
– Kada profesor Kleks, koji je ime dobio po riječi za mrlju od mastila, poželi, recimo, zapaliti lulu, pošalje jednog od učenika u bajku o djevojčici sa šibicama. Godinama kasnije će u svoje drame i priče Almir Imširević pokušavati da ugradi slična vrata; želi vjerovati da je naslijedio nešto od stolarskog umijeća svog pokojnog djeda, koji je pravio vrata, prozore, ali i sazove.
– Čitanje je susret dviju samoća, tvrdi Paul Auster, i nema razloga da mu se ne vjeruje. Ipak kćerki, koja je u međuvremenu postala čitalac, Almir poklanja knjige, a na prazninama između dva pasusa na kraju poglavlja rukom ispisuje kratke i iskrene poruke. Djevojčica se raduje svakoj novootkrivenoj očevoj rečenici, uživa u potrazi, a svaka stranica pretvara se u neotvoren rođendanski poklon. Zauvijek je naučila da od knjiga treba očekivati nemoguće.
…
Kroz ove priče luta veliki broj ljudi, stvarnih i izmišljenih, slavnih i zaboravljenih – Sulejman Jalandžija i Čehov, srebrenički klaun Azmir Mekanić koji ružnu stvarnost pretvara u magiju, lutkarka Julijana Pašić, Vitomil Zupan, Krleža i Alex Raymond, baletan Sead Kapetanović i holandski pirat Jan Janszoon, udbaš i književnik Nikola Zgonjanin, Mak Dizdar i Oskar Davičo, mostarska suflerka Emina Grabowska, Kutuzov i Kuduz, blizanci Omer i Ramo Ademović, kovač Hefest i blizanac Elvisa Presleya, violinista Omer Ćurčić, Marcel Proust, Silvije Strahimir Kranjčević, operski pjevač Strahinja Zubac, Tito i trockisti, Esma Pecorelli i Tom Waits, Avdija Imširović i Buffalo Bill, Enes Husaković Enki, nesretni Kusturica i još nesretnija ilegalka Azra Čaušević. Ajša Kovačević i Zdravko Čolić, Stjepan Soldo (koji nam otkriva još jedan ključ za čitanje koji nipošto ne smijemo zanemariti – “Svijet je prepun junaka koji dovode u pitanje definiciju stvarnosti”) i Mark Chapman, Muharem Karabegović, Oskar Kabiljo, Benjamin Smajlagić, Olga Stojanović, Mister No, Nebojša Đukelić i Jasmin Čengić sa sedam haskija… Izvinjavam se ako sam nekoga zaboravio, nije namjerno i sigur no nije iz nedostatka poštovanja.
Imširević ih upućuje na različite krajeve planete, kao bez plana, od ruskih stepa do američkih prerija, preko kabarea do hercegovačkih logora… Dok pratite životopise kojima je Imširević uvezao krajeve, izravnao ih i osvijetlio, ne zaboravite na njegova uputstva – pazite na vrata koja se otvaraju i koja samo liče na digresije, skupljajte ključeve, poruke, poklone…
„Lijekove za smirenje, kao i one protiv nesanice, smanjio sam na pola. Treba li od književnosti očekivati više?“
…
Jedna osoba se jasno izdvaja u ovoj galeriji likova, njegovo prisustvo se osjeća u svakoj priči – Karim Zaimović. Autor s njim kreira violinistu Omera Ćurčića i uz njegovu pomoć stvara ključnu definiciju za sve ostale likove:
“Tog avgusta gledao sam kako Semezdin Mehmedinović zajedno sa Karimovim ocem spušta tabut u zemlju, a tek večeras, dok privodim kraju ovu priču, posve sam siguran da je i na tom groblju ukopano bezbroj – nomada. Znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom – oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela.”
Junaci ovih priča su, skoro svi, nomadi, što je u Imširevićevim svjetovima najveći mogući kompliment – to su ljudi koji mogu čak i svojim odsustvom činiti dobra djela. To su ljudi koji nas podsjećaju koliko je život dragocjen.
…
Istorija ljudskog roda je istorija traganja za srećom. Živimo u okrutnoj civilizaciji koja ljudima osporava pravo na tu potragu.
Da sam ja napisao ovu knjigu dao bih joj naslov “OVO JE IPAK NAJLJEPŠI OD SVIH SVJETOVA”, što je dio rečenice koju izgovara jedan njen stanar. Ključna riječ u toj rečenici je “ipak”. U njoj su žilet žice i patrole sa psima, tu su zgurani i fašizam i nacionalizam i ksenofobija i homofobija, tu je kapitalizam liberalan kao prirodna katastrofa, tu su i klasne, rasne, spolne, religijske razlike, uz njih logori, nasilje, mržnja, gramzivost, nerazumijevanje, u njoj su utrke za naoružanjem i naftom, jurišni i samoubilački prsluci, krvavi dijamanti i nike patike, slabe i jake nacije, krhki splavovi i prekookeanski brodovi, u njoj su opasnije šarene od vojnih parada, perje u guzici od automatske puške u ruci… U riječi “ipak” zgurani su svi naši strahovi.
Kada pređemo ta četiri slova, ostatak rečenice se otvori kao granični prelaz.
…
Tačno je da je čitanje susret dviju samoća, kao što je tačno da se ista knjiga može različito tumačiti onoliko puta koliko ima različitih ljudi.
Autor mi je otkrio da je pričama želio dati podnaslov “Alternativna istorija teatra” što je precizna odrednica jer veliki broj likova dolazi iz tog, pozorišnog svijeta. Mislim da se i moje mišljenje nimalo nametljivo uklapa u taj podnaslov – ovo je knjiga o traganju za boljim svjetovima.