Naša budućnost bit će talac digitalnih valuta Centralne banke
Vijesti ili “vijesti” koje smo ove sedmice mogli čuti o mogućnosti ili spremnosti američkog Ministarstva financija, ili se pak radi samo o probnom balonu-prijedlogu internet trolova, da štampa platinastu kovanicu u vrijednosti od 1.000.000.000.000 dolara kako bi se povećao limit koji postoji za iznos američkog duga, podsjetile su me na neke druge financijske vijesti na koje sam naišao, tokom vrelog ljeta, kad je mnogima prvi put postalo jasno da najveća prepreka svakom novom američkom zakonu o infrastrukturi neće biti prag koji predstavlja gornju granicu državnog duga nego prag sale u kojoj Kongres vodi svoje rasprave.
Te vijesti sam pročitao dok sam pripremao ručak na struju, što mi je najdraži segment infrastrukture, a radilo se o transkriptu govora Christophera J. Wallera, tek ozvaničenog guvernera 51. i najmoćnije države Sjedinjenih Američkih Država – Federalnih rezervi.
Šta je bila tema njegovog govora? Govorio je o CBDC-ovima – što, nažalost, nije neki novi oblik kanabinoida koji vam je možda promakao nego akronim za digitalne valute Centralne banke – najnoviju opasnost koja se pomalja na obzoru našeg društva.
Prije nego što nastavim dalje, dozvolite mi da kažem kako mi je bilo teško prosuditi šta je tačno predstavljao taj njegov govor – da li se radilo o nekom izdvojenom mišljenju ili se samo radilo o pokušaju povlađivanja domaćinima, Američkom institutu za poduzetništvo.
No, s obzirom na to da će Waller, ekonomist i osoba koju je Trump u samom finišu imenovao na poziciju u Federalne rezerve, ovu funkciju obavljati do januara 2030. godine, mi koji ovakve vijesti čitamo za vrijeme ručka mogli bismo ipak biti u stanju razabrati da se radi o pokušaju utjecanja na buduću politiku, a posebno o pokušaju utjecanja na toliko najavljivani „dokument za diskusiju” koji Federalne rezerve još uvijek nisu objavile, a radi se o tekstu koji je pripremila grupa autora a kojim se obrađuje tema troškova i koristi koje sa sobom nosi kreiranje digitalnih valuta Centralne banke.
Odnosno, radi se o troškovima i koristima koje će donijeti kreiranje digitalnih valuta američke Centralne banke jer je Kina već najavila kreiranje svoje digitalne valute, a svoje digitalne valute je najavilo i desetak drugih zemalja uključujući i najnovije takve najave iz Nigerije, koja će početkom oktobra predstaviti eNairu.
Nakon što je sve ovo pročitao, čitalac koji se još uvijek nije pretplatio na digitalnu platformu koja mu elektronskim putem šalje najnovije biltene s vijestima (Substack) će se možda zapitati šta je, dovraga, digitalna valuta Centralne banke?
Reću ću ti ja, dragi čitaoče.
Reći ću vam zapravo šta CBDC NIJE. CBDC NIJE, kao što biste mogli pročitati na Wikipediji, digitalni dolar. Uostalom, dolar je uglavnom već digitalan i ne postoji kao novčanica presavijena u vašem novčaniku nego kao podatak unesen u bazu podataka banke koji vi zatražite a oni vam prikažu na ekranu vašeg telefona.
Digitalna valuta Centralne banke nije ni državno prihvatanje kriptovalute – bar ne kriptovalute u onom smislu u kojem kriptovalute trenutno shvataju gotovo svi u svijetu koji se njima koriste.
CBDC je zapravo nešto što više nalikuje na perverziju kriptovalute, ili bar njenih temeljnih principa i protokola – to je kriptofašistička valuta, zli brat blizanac koji je naopako upisan u matične knjige, izričito osmišljen da svojim korisnicima uskrati osnovno pravo vlasništva nad njihovim novcem i da državu učini posrednikom prilikom svake financijske transakcije.
2.
Hiljadama godina prije pojave CBDC-a, novac – ta konceptualna obračunska jedinica koju općenito predstavljamo fizičkim, opipljivim predmetima koje nazivamo valuta – uglavnom je bio u obliku kovanica izrađenih od plemenitih metala. Pridjev “plemenit” – koji se odnosi na ograničenje njegove dostupnosti zbog muke pronalaženja i iskopavanja materijala koji se i nije mogao tako lako naći – bio je važan, jer, znate, svi varaju: kupac na pijaci brusi svoju kovanicu, a onda sebi ostavi komadiće koji su tokom brušenja s nje pootpadali, prodavač na pijaci vara dok vaga kovanicu jer mu vaga nije ispravno baždarena, a kovač koji kuje novac, a to je obično kralj, ili država, umanjuje vrijednost metala od kojih radi kovanice jer kovanice pravi od manje količine metala, i da ne govorimo o drugim metodama.
Istorija bankarstva je često istorija ovog umanjivanja vrijednosti novca – jer su vlasti vrlo brzo otkrile da je dovoljno da donesu zakon kojim će proglasiti da svi oni koji žive unutar njihovih granica moraju prihvatiti da su ovogodišnje kovanice iste kao prošlogodišnje, čak i ako su nove kovanice sadržavale manje srebra a više olova. Ukoliko bi se neko usudio da izrazi svoju sumnju u ovaj sistem, pa čak ako bi samo sugerirao da se radi o falsifikovanju, u mnogim zemljama bi bio kažnjen, u najboljem slučaju, oduzimanjem imovine, a u najgorem slučaju vješanjem, dekapitacijom i spaljivanjem na lomači.
U carskom Rimu, ova degradacija valute, koja bi se danas mogla opisati kao “financijska inovacija”, provodila se u cilju osiguranja financijskih sredstava za provođenje politike koju država ranije nije mogla sebi priuštiti i kako bi se financirali vječiti ratovi, što je na kraju dovelo do Krize trećeg stoljeća i Dioklecijanovog edikta o maksimalnim cijenama, koji je na prikladan i nezaboravan način nadživio propast rimske ekonomije i samoga Carstva:
Umorni od nošenja teških vreća dinara i denara, trgovci nakon trećeg stoljeća, posebno putujući trgovci nakon trećeg stoljeća, kreirali su više simbolične oblike valute i na taj način pokrenuli komercijalno bankarstvo – narodnu verziju kraljevskih riznica – čiji su najvažniji rani instrumenti bile institucionalne zadužnice, koje nisu imale vlastitu vrijednost same po sebi, ali je njihova vrijednost bila pokrivena vrijednošću robe: to su bili komadići pergamenta i papira koji su predstavljali pravo na zamjenu za neku količinu manje-više vrijednih kovanica.
Režimi koji su proizašli iz raspada Rimskog carstva proširili su ovaj koncept i uspostavili vlastite konvertibilne valute, a sićušni komadići tkanine bili su u opticaju istovremeno s njihovom ekvivalentima u kovanicama koje su imali identičnu simboličnu, ali karakterističnu stvarnu vrijednost. Sa štampanjem većeg broja papirnih novčanica, a potom s ukidanjem prava na njihovu zamjenu za kovanice, što je kulminiralo uništenjem kovanog novca od cinka i bakra, gradovi-države, a kasnije i nacije-države konačno su dobile ono što bi naš stari prijatelj Waller i njegovi saradnici iz Federalnih rezervi velikodušno opisali kao „suverenu državnu valutu”: jednu lijepu salvetu.
Kad se valuta počne razumijevati na ovaj način, jasno je da je od salvete do mreže kratak put. Princip je isti: novi digitalni simbol stavljen je u opticaj istovremeno sa starim fizičkim simbolom kojeg vremenom u opticaju ima sve manje. Na početku.
Baš kao što se stari američki papirnati srebrni certifikat nekada mogao zamijeniti za sjajni srebrenjak od jedne unce, stanje digitalnih dolara prikazano u aplikaciji za bankarstvo na vašem telefonu i danas je moguće otkupiti u jednoj komercijalnoj banci za jednu štampanu zelenu salvetu, sve dok je ta banka solventna ili dok ima osiguranje depozita.
Ako vam to “obećanje iskupljenja” ne pruža neku posebnu utjehu, bilo bi dobro da se sjetite kako je salveta u vašem novčaniku ipak bolja od onoga za šta ste je mijenjali: dobili ste je umjesto tek puke tvrdnju o salveti koju možete držati u svom novčaniku. Također, kad ta salveta bude spremljena na sigurno – u vaš novčanik ili u torbu – banka više ne može odlučivati, pa čak ne može ni znati, kako i gdje ćete je vi koristiti. Također, salveta će i dalje funkcionirati i kad nestane struje.
Ona je svakom čitatelju savršeno društvo za ručak.
3.
Zagovornici CBDC-a tvrde da su te strogo centralizirane valute realizacija hrabrog novog standarda – ne zlatnog standarda niti srebrnog standarda, pa čak ni standarda blok-lanca (blockchaina), nego nešto poput standarda proračunskih tablica, gdje se svaki dolar koji je izdala Centralna banka nalazi na računu kojim upravlja Centralna banka, i evidentiran je u velikim državnim knjigama koje je moguće neprestano provjeravati i vječito revidirati.
Zagovornici CBDC-a tvrde da će zbog toga svakodnevne financijske transakcije biti sigurnije (jer se eliminira rizik koji postoji zbog druge ugovorne strane) i lakše će ih biti oporezovati (jer će biti gotovo nemoguće sakriti novac od organa vlasti).
Protivnici CBDC-a, međutim, navode istu navodnu “sigurnost” i “jednostavnost” kao argument da je e-dolar, recimo, samo produžetak ili financijska manifestacija stalnog nadzora države. Za ove kritičare, način na koji ovaj prijedlog ukida mogućnost proglašenja bankrota i onemogućava izbjegavanje plaćanja poreza povlači jasnu crvenu liniju ispod tog svog smrtonosnog nedostatka: cijena koja se na ovaj način plaća je stavljanje države, kao nove neminovnosti koja prati korištenje novca i brine se za svaki dolar, u samo središte monetarnih interakcija. Pogledajte Kinu, zapomažu oni koji bi se radije držali salveta, gdje nova zabrana bitcoina, zajedno s puštanjem u opticaj digitalnog juana, sasvim jasno ima za cilj povećati sposobnost države da “posreduje”- odnosno da se nametne i stavi u središte – prilikom svake moguće financijske transakcije.
“Posredovanje” i njegova suprotnost “financijsko poslovanje bez posrednika”, predstavljaju samu suštinu stvari, a posebno se dalo primijetiti koliko je Wallerov govor bio samodopadan kad je govorio o ovim terminima koji ne potiču iz kapitalističke politike, nego, ironično, iz marksističke kritike. Oni govore o tome ko ili što stoji između vašeg novca i onoga što s njim namjeravate uraditi.
Ono što neki ekonomisti u posljednje vrijeme podozrivo i pogrdno nazivaju „decentraliziranim kriptovalutama“ – misleći na bitcoin, ethereum i drugi – centralne i komercijalne banke smatraju opasnim poslovanjem bez posrednika; upravo zato što su kreirani tako da svim korisnicima osiguraju jednaku zaštitu, bez nekih posebnih privilegija za državu.
Ove “kriptovalute” – čija je sama tehnologija prvenstveno kreirana kako bi se “ispravila” ova centralizacija koja im sada prijeti – bile su, općenito već jesu, i trebale bi i ubuduće biti suštinski nezainteresirane za pitanja tipa ko je njihov vlasnik i u koje svrhe se koriste. Međutim, to je neprihvatljivo za tradicionalne banke, a da ne govorimo o državama koje imaju suverene valute: ovi budući kripto-konkurenti predstavljaju epohalni poremećaj dosadašnje prakse, budući da obećavaju mogućnost pohranjivanja i premještanja vrijednosti, koje je moguće provjeriti neovisno o državnom odobrenju, te na taj način svoje korisnike stavljaju izvan “dosega Rima”. Ispod fantomske očinske zabrinutosti prečesto se krije protivljenje takvoj slobodnoj trgovini, pri čemu država tvrdi da će se u nedostatku njenog posredovanja, tržište neizbježno pretvoriti u nezakonite kockarske jazbine i rupčage gdje cvatu utaja poreza, trgovina drogom i krijumčarenje oružjem.
Međutim, ovu tvrdnju je teško prihvatiti jer prema riječima nikog drugog nego predstavnika Ureda za borbu protiv financiranja terorizma i financijskog kriminala pri Ministarstvu financija SAD-a: „Iako se virtualne valute koriste za nezakonite transakcije, količina ovih valuta je neznatna u poređenju s obimom nezakonitih aktivnosti koje se odvijaju putem tradicionalnog financijskog poslovanja.”
Tradicionalne financijske usluge, naravno, su upravo lice i definicija „posredovanja“ – to su usluge koje za sebe nastoje izvući korist iz svake naše financijske transakcije.
4.
Što nas opet vraća na Wallera kojeg bismo mogli nazvati protivnikom financijskog poslovanja bez posrednika, braniteljem komercijalnog bankarskog sistema i njegovih usluga koje čuvaju i investiraju (i često gube) novac koji američki centralni bankarski sistem, odnosno Federalne rezerve, štampaju (često usred noći).
Iznenadili biste se koliko se autora spremno u javnosti pretvarati da ne zna razlikovati neki računovodstveni trik od štampanja novca.
Pa ipak priznajem da njegove komentare i dalje smatram uvjerljivim – uglavnom zato što odbacujem njegova obrazloženja, ali se slažem s njegovim zaključcima.
Wallerovo je mišljenje, kao i moje, da SAD ne mora kreirati vlastiti CBDC. No, dok Waller smatra da SAD-u nije potreban CBDC jer već ima snažni komercijalni bankarski sektor, ja smatram da SAD-u ne treba CBDC unatoč postojanju banaka, čije su aktivnosti, po mom mišljenju, bolje i ovih dana jednako uspješne samo zahvaljujući robusnom, raznolikom i održivom sistemu nedržavnih kriptovaluta (u prijevodu: obična kriptovaluta).
Riskiram da izgubim nekoliko čitalaca kad tvrdim da sektor komercijalnog bankarstva nije, kako tvrdi Waller, rješenje, nego da je zapravo taj sektor problem – parazitska i krajnje neefikasna industrija koja nekažnjeno vreba svoje klijente, a u pomoć joj redovno priskaču Federalne rezerve, zahvaljujući sumnjivoj izmišljotini da je ovaj sektor „prevelik da bi bio neuspješan“.
No, čak i s rastom bankarsko-industrijskog sektora, on se sve manje koristi – posebno u poređenju s korištenjem kriptovaluta. Komercijalno bankarstvo nekada je na jedinstven način osiguravalo inače rizične transakcije, obezbjeđivanjem garancija i reverzibilnosti. Ovo se odnosi i na kredite i investicije koje su bez njih bile nedostupne, a vjerovatno čak i nezamislive. Danas vam je sve to dostupno u samo tri klika.
Ipak, uloga banaka datira iz ranijeg perioda. Od početka komercijalnog bankarstva, ili bar od momenta kad ga je počelo primjenjivati centralno bankarstvo, njegova najvažnija funkcija bila je kretanje novca, čime se ispunilo staro obećanje koje su nudile nekadašnje zadužnice, te je omogućeno njihovo otkupljivanje u raznim gradovima, ili u raznim državama, a nosiocima i otkupljivačima tih novčanica omogućeno je da sa slične udaljenosti vrše plaćanja u svoje i u tuđe ime.
Tokom istorije, za kretanje novca ovim putem bilo je potrebno osigurati čuvanje velikih količina novca – što je podrazumijevalo fizičko osiguranje trezora i angažovanje stražara. No, kako je novac koji je imao istinsku vrijednost ustupio mjesto našim malim salvetama, a salvete su ustupile mjesto svojim nematerijalnim digitalnim ekvivalentima, stvari se sada mijenjaju.
Danas, međutim, u trezorima nema ničeg posebnog. Ako uđete u banku, čak i bez maske na licu, i pokušate podići značajnu količinu novca, gotovo uvijek će vam biti rečeno da ponovo dođete u srijedu sljedeće sedmice jer valutu koju tražite da podignete u fizičkom smislu morate naručiti iz rijetkog odjela ili rezervi koje zaista drže novac. U međuvremenu, čuvar, koji u našim mislima nema ništa manje mitsku ulogu od granita i mramora kojim korača, samo je starac umornih nogu, premalo plaćen da upotrijebi pištolj kojim je naoružan.
To su ono na šta su se poslovne banke svele: „posredovanje“ prilikom pružanja usluga naručivanja novca koji zarađuju od naplaćivanja kazni i taksi koje kao zaštitar čuva vaš djed.
Ukratko, u društvu koje sve više postaje digitalno, sve što banka može učiniti da bi vam omogućila pristup i zaštitila vaša financijska sredstva, može uraditi, ako ne i bolje, i neki algoritam.
S druge strane, kada dođe vrijeme Božića, kriptovalute ne dijele one male stolne kalendare.
No, vratimo se da na kraju onom čuvaru banke, koji nakon što je taj dan pomogao zatvoriti banku vjerovatno ide na neko drugo radno mjesto jer radi dva posla da sastavi kraj s krajem – recimo, ide raditi na benzinsku pumpu.
Hoće li njemu CBDC biti koristan? Hoće li mu e-dolar poboljšati kvalitet života više nego dolar u gotovini, ili bitcoin u istom iznosu, ili u nekoj kriptovaluti stabilne vrijednosti, ili čak u kriptovaluti stabilne vrijednosti koju osigurava Federalna korporacija za osiguranje depozita?
Recimo da mu je doktor rekao da je sjedilačka priroda njegovog posla ili cjelodnevno stajanje u banci utjecalo na njegovo zdravlje i doprinijelo opasnom povećanju tjelesne težine. Naš čuvar mora smanjiti unos šećera, a njegovo privatno osiguravajuće društvo – s kojim je bio zadužen da postigne dogovor – sada počinje pratiti njegovo zdravstveno stanje koje je u preddijabetičkoj fazi i prosljeđuje podatke o njegovom zdravstvenom stanju sistemima koji kontroliraju njegov CBDC novčanik, tako da sljedeći put kad ode u prodavnicu i pokuša kupiti slatkiše, biva odbijen – ne može kupiti slatkiše – jer njegov CBDC novčanik jednostavno odbija platiti, čak i ako nije namjeravao kupiti slatkiše za sebe nego za svoju unuku.
Ili, recimo da je jedan od njegovih e-dolara, koji je dobio kao bakšiš na svom radnom mjestu na benzinskoj pumpi, kasnije bio registrovan od strane centralnog organa kao sredstvo koje je prethodni vlasnik koristio za vršenje neke sumnjive transakcije, bez obzira da li se radilo o trgovini drogom ili o donaciji jednoj potpuno nevinoj i zapravo humanitarnoj dobrotvornoj organizaciji koja djeluje u stranoj zemlji, a koja se smatra neprijateljskom zemljom na osnovu vanjske politike SAD-a, pa se iz tih razloga ta njegova sredstva zamrzavaju ili moraju mu se na “uljudan” način oduzeti. Kako će naš izmaltretirani čuvar ta sredstva vratiti? Hoće li ikada moći dokazati da navedeni e-dolar legitimno pripada njemu i dobiti ga natrag, i koliko će ga na kraju to dokazivanje koštati?
Naš čuvar zarađuje za život vlastitim radom – zarađuje svojim tijelom, pa ipak, do trenutka kad to tijelo neizbježno zdravstveno propadne, hoće li sakupiti dovoljno novca da može bezbrižno otići u penziju? A ako ne sakupi dovoljno novca, može li se ikada nadati da će se moći osloniti na dobronamjernu, ili čak adekvatnu, pomoć države koja će se brinuti o njegovoj dobrobiti, njezi i liječenju?
Ovo je pitanje na koje bih volio da Waller, cjelokupne Federalne rezerve, Ministarstvo financija i ostatak američke vlade daju odgovor:
Od svih stvari u životu ovog jadnog čovjeka koje mogu biti centralizirane i nacionalizirane, treba li zaista biti centraliziran i nacionaliziran i njegov novac?