Kulturne revolucije
Već duže vrijeme sam vam želio pisati, ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Ne zbog bolesti – iako je bolest došla i prošla – nego zato što ne želim da vam u inbox pošaljem tekst za koji smatram da nije vrijedan vašeg izdvojenog vremena.
Beskrajni niz dešavanja u svijetu o kojima možemo dati svoj komentar i osvrt ima tendenciju da poprimi težinu koja je skoro fizička, i, u mom slučaju, crpi iz mene ono što bih jedino mogao opisati kao izvornu energiju: ostavlja me bez kreativnog impulsa koji nam, kad zaiskri, daje snagu ne samo da jednostavno nešto uradimo nego i da uradimo nešto novo. Bez toga, čak i moji najbolji tekstovi djeluju mi prežvakano i kao da su rađeni po nekom fabričkom kalupu – možda su dovoljno dobri za vlasti, ali nisu dovoljno dobri za vas.
Pretpostavljam da vam je poznata ova vrsta borbe – možete mi u komentarima reći kako se nosite s njom, ako želite – ali jedini način koji ja primjenjujem da iz te borbe izađem kao pobjednik je da besciljno lutam u potrazi za nepoznatim katalizatorom koji bi mi mogao pomoći da napunim svoj presušeni bunar. Nekad je bilo šanse da se inspiriram empatijom koju sam osjećao nakon gledanja nekog strašno tužnog filma, ali pronalaženje takve inspiracije sada mi je postalo nekako teže. Moram tražiti puno dalje, i lutati daleko duže, kroz stoljeća slikarstva i muzike, a onda mi konačno, prolazeći pored kontejnera, padne na pamet neki jučerašnji komentar koji sam pročitao na internetu i on se razvije u nešto sasvim drugo, poput poezije. Sam komentar – taj artefakt – manje je važan u odnosu na to koliko je važan njegov efekat na mene – probudi me i oživi.
To je, za mene, umjetnost.
Nedavno mi je takav osjećaj buđenja pružila jedna knjiga, pa mislim da nema prikladnije teme za moj povratak ovom formatu od njenog prikaza: radi se o knjizi pod naslovom 1.000 godina radosti i tuge, velikog kineskog umjetnika Aija Weiweija.
Uopće nisam očekivao da ću u knjizi Aija Weiweija pronaći toliko stvari koje su nam zajedničke – zajedničke su i priči o mojoj zemlji – a to je uglavnom zato što smo on i ja vodili dijametralno suprotne živote. Odrastao sam u vrijeme kad je (stara) komunistička prijetnja bila na samrtnim mukama, a sve do svojih tridesetih imao sam ugodan život pripradnika novostasale kompjuterske elite. S druge strane, Ai je svoje djetinjstvo proveo spavajući u zemunici iskopanoj usred ledenih bespuća “Malog Sibira” nakon što je njegov otac, čovjek s političkim vezama, ali pjesnik slobodoumnih nazora Ai Qing, proglašen “desničarem”. Maoisti su ga protjerali i naredili njegovo “prevaspitanje”.
Prva polovina Aijevih memoara je dirljivo svjedočenje o njegovom ocu. Oživljava lik oca i prikazuje nam čovjeka koji je, unatoč užasima Kulturne revolucije, uspio sačuvati sebe jer im nije dozvolio da unište njegovu ličnost.
Aijeva slojevita priča – daje prikaz svog života, ali, što je još važnije, i prikaz vremena u kom je živio – bila mi je poznata, uprkos egzotičnoj lokaciji na kojoj se radnja odvija. On koristi klasični dijalektički okvir (koji sam i ja koristio u svojim memoarima), što mu omogućava da u politički i istorijski kontekst unese intimni i lični osvrt. U slučaju knjige 1.000 godina radosti i tuge, izuzetno je važna, a često i uznemirujuća, autorova odluka da čitaocu ponudi prikaz vrlo čitljivih opažanja o tome na koji način i koliko brzo se kineska netolerancija koja je pribjegavala nasilju pretvorila u nešto je postalo normalna državna politika.
Ai piše:
“Pod pritiskom da se prilagode, svi su potonuli u ideološku močvaru ‘kritike’ i ‘samokritike’. Moj otac je u više navrata pisao samokritike, a kada je kontrola misli i izražavanja postala prijetnja čak i samom opstanku, on je, kao i drugi, napisao esej u kojem je osudio Wanga Shiweija, autora Divljih ljiljana, javno zauzevši stav koji je bio suprotan njegovim ličnim, intimnim uvjerenjima.
Slične situacije dešavale su se u Yan'anu 1940-ih, i u Kini nakon 1949. godine, a događaju se i danas. Ideološke čistke, dozvolite mi da primijetim, nisu svojstvene samo totalitarnim režimima – one su također prisutne, u drugačijem obliku, u liberalnim zapadnim demokratskim društvima. Pod utjecajem politički korektnog ekstremizma, individualna misao i izražavanje vlastitog mišljenja prečesto bivaju ugušeni, a njihovo mjesto prečesto zauzimaju isprazne političke parole.”
Imao sam potrebu boldirati ovu smjelu Aijevu tvrdnju.
Od momenta kad sam počeo proučavati kineska nastojanja da država djeluje kao posrednik u prenošenju informacija u okviru njihovog domaćeg interneta, što je bio dio mojih povjerljivih operacija pri NSA-u, osjetio bih kako mi se niz kičmu spuštaju trnci nelagode kad god bih naišao na novi izvještaj koji je ukazivao da američke vlasti grade, dio po dio, sličnu tehnološku i političku infrastrukturu, koristeći se sličnim opravdanjima kao što su borba protiv terorizma i dezinformacija i borba protiv pobuna i subjektivnih “štetnih posljedica po društvo”. Ne želim da pogrešno shvatite kako tvrdim da su “Istok” i “Zapad” bili, ili da i dan-danas jesu, jedno te isto. Prije bih rekao kako sam uvjeren da se zbog snaga koje djeluju na tržištu, slabljenja demokracije i toksične opsjednutosti “nacionalnom sigurnošću” – što je eufemizam za državnu nadmoć – SAD i Kina mogu sresti na pola puta: imaju krajnosti koje su im zajedničke. Vlasti obje ove zemlje doživljavaju internet, koji dovodi u pitanje jednoobrazne načine mišljenja, kao prijetnju centralnoj vlasti, a sveprisutni nadzor i ograničenja slobode govora, koje su i jedna i druga zemlja počele prihvatati, stvaraju autoritarno gravitacijsko središte koje će s vremenom uništiti svaki pojedinačni aspekt individualnih i nacionalnih političkih razlika sve dok takvih razlika više uopće i ne bude.
Ako vam se ova teorija čini smiješnom, za sada je dovoljno imati na umu da bez obzira koliko smatrali da je Kina drugačija od SAD-a, Aijeva priča nudi lekcije koje, iako s nelagodom, lako prepoznajemo: “Ako pokušavate razumjeti svoju zemlju”, kaže on, “dovoljno je da se sukobite sa zakonom.”
Knjiga 1.000 godina radosti i tuge su memoari čovjeka koji pokušava razumjeti svoju zemlju, čak i kad njegova zemlja pokušava, ili tobože pokušava, razumjeti njega – putem nadzora i istraga, putem saslušavanja i pritvaranja. To je također podsjetnik da će se, kao i za vrijeme (posljednje) Kulturne revolucije, politička bitka s najvećim mogućim ulozima uvijek voditi protiv nametanja jednoobraznih načina razmišljanja. U okviru takve opće jednoobraznosti mišljenja, postoji ogroman pritisak da se ono oko čega postoji opća saglasnost nameće kao da je istina, što za pripadnike takvog društva znači da se sve više udaljavaju od mogućnosti da je istina često suprotna općeprihvaćenom stavu s kojim se svi slažu.
Tolerancija je vakcina protiv takvog jednoobraznog načina razmišljanja.
Poruka koja proizlazi iz Aijevog rada je da su ljudske različitosti, jedinstvena priroda pojedinca i njihov individualni izraz, nedeterministička varijabilnost stvari o kojima – svi mi – mislimo, koje činimo i poduzimamo, najistinskiji oblik otpora i pobune protiv opresije. Naše razlike su temeljna vrijednost ljudske vrste kojoj pripadamo.
U cjelini, društvo je poput Weieijevih Sjemenki suncokreta. Milioni ručno rađenih, keramičkih sjemenki – izdaleka gledajući rekli biste da su potpuno identične, ali jedinstvene su ako zastanete da ih bolje pogledate, jedinstvene su ako biste obratili pažnju – prosutih u predvorju londonske galerije Tate Modern koje podsjeća na hol neke banke. Posjetitelji su mogli leći na ove sjemenke, mogli su ih dotaći, mogli su se valjati u njihovom mnoštvu i osjećati da su se probudili i oživjeli.
Volio bih da sam mogao biti tamo da lično doživim to iskustvo.
No, za utjehu, imam knjigu koja me dirnula, knjigu koju čitam svom sinu. Iako je još uvijek mali i ne razumije ni jednu riječ, znam da osjeća zvuk, da osjeća vibracije mojih grudi i toplinu kojom ga okružuje misterij jezika.
Na posljednjim stranicama knjige Ai je upotrijebio frazu koju sam ostavio da visi u zraku: “Sloboda je pravac a ne cilj.”
A ja bih mogao dodati, ako taj pravac slijedite, kud god da vas vodi – stići ćete kući.