Klasificiranje zavjera
I.
Najveće zavjere su svima poznate i na lošem su glasu – ne govorim ovdje o teorijama zavjere nego o praksi zahvaljujući kojoj zavjere nalaze svoj put do zakona i politike, tehnologije i financija. Pri tome je posve nelogično da se o ovim zavjerama često javno govori, čak s izvjesnom dozom ponosa. O njima se uredno izvještava u novinama; pretočene su u bombastične slogane koji iskaču s naslovnica časopisa; na zaslonima naših ekrana neprekidno ažuriramo informacije o stanju stvari – i to sve radimo toliko redovno da u jednom trenutku više nismo u stanju povezati banalnost metoda zavjera s hirovitošću njihovih ambicija.
Vlasti žele pomjerati granice. Promijenio se osnovni ulog. Stvorena je besplatna usluga koja pohranjuje naše lične podatke. Ove zavjere uređuju naše živote i uvode u njih haos. No, bez obzira što stvari tako stoje, one u borbi za našu pažnju ipak ne mogu pobijediti digitalne grafite o sotonistima-pedofilima u podrumu jedne pizzerije u Washingtonu.
U najkraćem, upravo to je naš problem: najveće zavjere nailaze na najmanje otpora.
Ili, drugim riječima, praksa koja se koristi za propagiranje zavjera – metode pomoću kojih se realiziraju najveće stvarne zavjere poput pokušaja lažiranja izbornih rezultata ili industrija duga ili uvođenje masovnog nadzora – gotovo uvijek ostaju u sjeni teorija zavjere: tim zlonamjernim lažima koje se masovno plasiraju postepeno je moguće urušavati povjerenje građana u postojanje bilo čega sigurnog ili u postojanje istine koju je moguće provjeriti.
U životu sam se često susretao i s praksom i s teorijom. Dok sam radio za Agenciju za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Američkih Država sudjelovao sam u uspostavljanju tajnog sistema čiji je cilj pristupiti i pratiti komunikaciju svake osobe na planeti. No, kad sam postao svjestan štetnosti ovog sistema – i kad sam pomogao u otkrivanju te stvarne zavjere i kad sam je obijelodanio novinarima – primijetio sam da su gotovo isto toliko pažnje privukle one zavjere koje su posve očigledno bile lažne: bio sam, prema nekim tvrdnjama, operativac CIA-e koji je posebno odabran s zadatkom da se infiltrira u NSA i osramoti je; moji postupci su bili dio kompliciranog sukoba između ove dvije agencije. Ne, tvrdili su drugi: radio sam za Ruse, Kineze, ili još gore – za Facebook.
S obzirom da sam postao tema o kojoj su se razvijale razne vrste internetskih izmišljotina, a novinari su me ispitivali o mojoj prošlosti, o mojoj porodici i o nizu drugih pitanja koja su sasvim lična i potpuno nebitna za temu, bilo je momenata u kojima sam želio povikati: „Ali, ljudi, šta vam nije jasno? Zanimaju vas samo intrige, pa zar vam ovaj aparat koji istinski postoji i dospio je u sve dijelove svijeta i ovaj sveprisutni nadzor koji nosite u vlastitim džepovima nije dovoljan? Čak i tako nešto morate ipak malo začiniti?”
Trebale su mi godine – osam godina u egzilu koji još traje – da uvidim da nisam shvatio suštinu: pričamo o teorijama zavjere da ne bismo pričali o praksi putem koje se realiziraju zavjere, koje su često suviše zastrašujuće, suviše prijeteće, suviše sveobuhvatne.
II.
Nadam se da ću u ovom tekstu i u tekstovima koji će uslijediti uspjeti pokrenuti jedno sveobuhvatnije razmišljanje o zavjerama, putem propitivanja odnosa između stvarnih i lažnih zavjera i postavljanjem teških pitanja o odnosu između istine i laži u našem javnom i privatnom životu.
Započet ću s jednim osnovnim postulatom: naime, vjerovati u bilo koju zavjeru, bila ona istinita ili lažna, znači vjerovati u sistem ili sektor kojim ne rukovode građani nego elita koja djeluje u vlastitom interesu. Nazovite ovu elitu Deep Stateom ili močvarom; nazovite je Iluminati, ili Opus Dei, ili Jevreji, ili ih samo nazovite glavne bankarske institucije i Federalne rezerve – poenta je u tome da je zavjera u osnovi antidemokratska sila.
Prepoznavanje zavjere – još jednom ponavljam, bez obzira da li je ona stvarna ili lažna – podrazumijeva prihvatanje da su stvari ne samo drugačije od onoga kako izgledaju na prvi pogled, nego su i sistematizirane, regulirane, namjerne, pa čak i logične. Jedino ukoliko zavjere ne tretiramo kao “planove” ili “šeme” nego kao mehanizme za uvođenje reda među one koji se tom redu za sada ne povinuju, postoji nada da ćemo shvatiti kako je bilo moguće toliko radikalno potisnuti koncept “prava” i “slobode”, što su temeljne karakteristike svakog demokratskog društva i njegovih građana.
U današnjim demokratskim društvima sve veći broj ljudi smatra da nije važno koja su to prava i slobode priznate nego koja se to uvjerenja poštuju: koje su to istorijske činjenice ili priče na kojima se zasniva njihov identitet kao građana i pripadnika vjerskih, rasnih i etničkih zajednica. U ovoj situaciji gdje lažne zavjere preuzimaju zamjensku funkciju, s obzirom da način na koji lažne zavjere preuzimaju ulogu jedinstvenih ili preovladavajućih istorijskih činjenica i zamjenjuju ih provincijskim i politički pristrasnim pričama predstavlja pripremanje terena za političke preokrete.
Posebno je poguban način na koji lažne zavjere oslobađaju svoje pristalice od obaveze traganja za istinom. Građani u društvu u kom vladaju zavjere ne traže da se data činjenica procijeni kao istinita ili lažna, te da se zatim prihvati ili odbaci na osnovu utvrđenog, nego radije zahtijevaju potpuno i ukupno odbacivanje svake istine koja dolazi iz neprijateljskih izvora, i traže nešto što će zamijeniti taj alternativni tok radnje, koji je ponuđen iz drugog izvora.
III.
Koncept neprijatelja osnovni je temelj prihvatanja teorija zavjere – i za različita klasificiranja zavjere. Jesse Walker, urednik u Reasonu i autor knjige Sjedinjene Paranoične Države: Teorija zavjere (iz 2013. godine), daje sljedeće kategorije koje se zasnivaju na postojanju neprijatelja:
- “vanjski neprijatelj”, odnosi se na teorije zavjere koje su vode ili su zasnovane na sudjelovanju aktera koji izvana rade protiv određene zajednice koju veže zajednički identitet
- “unutarnji neprijatelj”, odnosi se na teorije zavjere koje vode ili su zasnovane na sudjelovanju aktera koji iznutra rade protiv određene zajednice koju veže zajednički identitet
- “neprijatelj odozgo”, odnosi se na teorije zavjere koje se vode ili su zasnovane na sudjelovanju aktera koji manipuliraju događajima jer su dio krugova moći (vlada, vojska, obavještajna zajednica, itd.)
- “neprijatelj odozdo”, odnosi se na teorije zavjere koje vode ili su zasnovane na sudjelovanju aktera koji dolaze iz istorijski obespravljenih zajednica čiji je cilj rušenje društvenog poretka
- “dobroćudne zavjere” odnose se na vanzemaljske, natprirodne ili vjerske sile koje kontroliraju svijet imajući na umu dobrobit čovječanstva (slične sile izvan našeg poimanja koje djeluju na štetu čovječanstva Walker bi mogao svrstati u kategoriju “neprijatelj odozgo”)
Ostali oblici klasifikacije zavjere lako se mogu naći na Wikipediji: trostruka kategorizacija zavjera Michaela Barkuna u vezi nekih događaja (npr. lažne zastave), sistemske zavjere (npr. masoni) i teorije superzavjere (npr. novi svjetski poredak), kao i razlika između tajnog djelovanja tajnih grupa i tajnog djelovanja javnih i poznatih grupa; ili binarna podjela Murraya Rothbarda na “plitke” i “duboke” zavjere (“plitke” zavjere počinju utvrđivanjem dokaza o nepravdi, a završavaju optuživanjem onih koji od toga imaju koristi; “duboke” zavjere počinju sumnjom da je neki akter počinio nepravdu, a nastavljaju traganjem za dokazom kojim se to može dokumentirati – ili barem “dokazom kojim se to može dokumentirati”).
U svim tim kategorizacijama ima stvari koje zaslužuju moje divljenje, ali čini mi se da je vrlo primjetno kako ni jedna od njih ne predviđa postojanje istine. Nadalje, nisam siguran da ova ili bilo koja druga klasifikacija može na odgovarajući način odgovoriti na često promjenjivu i uzajamno ovisnu prirodu zavjera, pri čemu istinska zavjera (npr. otmičari kao akteri 11. septembra) pokreće lažnu zavjeru (npr. 11. septembar je nešto što je urađeno iznutra), a lažna zavjera (npr. Irak ima oružje za masovno uništavanje) pokreće stvarnu zavjeru (npr. invazija na Irak).
Još jedna moja kritika na račun postojećih kategorizacija uključuje i potrebu za ponovnim procjenjivanje uzročno-posljedične veze, što je daleko više domen psihologije i filozofije. Većina kategorizacija teorija zavjere temelji se na logici koju veliki broj obavještajnih agencija koristi prilikom širenja dezinformacija, odnoseći se prema lažnim i izmišljenim informacijama kao prema instrumentima putem kojih se osigurava utjecaj i izaziva zbrka zbog čega se građani počinju osjećati nemoćnim, čineći ih spremnijim da prihvate nova uvjerenja – pa čak i nove vlade.
No, ovaj pristup odozgo prema dole ne uzima u obzir da se najdominantnije teorije zavjere u Americi danas razvijaju u pravcu odozdo prema gore jer imamo zavjere koje nisu smišljale obavještajne agencije negdje iza zatvorenih vrata nego obični građani, ljudi sa slobodnim pristupom internetu.
U suštini, ne razvijaju teorije zavjere kod građana osjećaj nemoći nego se radi o tome da je postojanje teorija zavjere znak i simptom građanske nemoći.
To nas vodi do druge vrste kategorizacije koja zavjere ne klasificira prema njihovom sadržaju ili namjeri nego prema željama zbog kojih neko u njih vjeruje. Posebno obratite pažnju na spoznajno/egzistencijalno/socijalno trojstvo opravdavanja sistema: vjerovanje u postojanje zavjere smatra se „spoznajnim” ako je želja u osnovi tog vjerovanja nastojanje da se dopre do „istine”, zbog nje same; vjerovanje u postojanje zavjere smatra se „egzistencijalnim“ ako je želja koja stoji iza tog vjerovanja da se pod kontrolom nekog drugog i dalje osjećate zaštićeno i sigurno; dok se vjerovanje u zavjeru smatra „socijalnim“ ako je želja razviti pozitivnu sliku o sebi ili osjećaj pripadnosti nekoj zajednici.
Izvana, iznutra, odozgo, odozdo, s onu stranu… događaji, sistemi, superzavjere… plitka i duboka heuristika… sve su to pokušaji da se trasira nova vrsta politike koja je ujedno i nova vrsta identiteta – sjecište politike i identiteta koje prožima sve aspekte savremenog života. Na kraju krajeva, jedini istinski iskren klasifikacijski pristup teorijama zavjere, koji meni pada na pamet, predstavlja neku vrstu inverzije: ideja da su same zavjere i njihova klasifikacija zapravo samo metoda kojom se demokratska društva razvrstavaju na stranke i plemena, tipologija putem koje građani kojima nedostaju određeni ili zadovoljavajući narativi sami sebi objašnjavaju omalovažavanje kojem su izloženi, svoju obespravljenost, svoju nemoć, pa čak i odsustvo volje.