Snowden: Internet pretvara pojedinca u teoretičara zavjere

Apofenija - pogrešna percepcija

1.

Što je lakše proizvoditi informacije, procesiranje tih informacija postaje sve teže – i sve više moramo raditi da odvojimo ono što je lažno od onog što je bitno.

Ljudi u sve pokušavaju unijeti neko značenje, u haosu traže red. Naša sposobnost da prepoznamo neki obrazac predstavlja ključnu odrednicu za definiranje naše inteligencije. No, sada živimo u distopijskom digitalnom svijetu koji je namjerno građen tako da ugrozi te naše sposobnosti, učeći nas da planirane obrasce pogrešno prepoznamo kao prikladne, pa čak i smislene slučajnosti.

Znate kako to ide: pošaljete kolegi email o lošoj vremenskoj prognozi i počnite dobivati reklame za jeftine letove do Korzike (čujem da je tamo lijepo?); ili ukucajte “matični ured” ili “radno vrijeme gradske vijećnice” u vaš google pretraživač i pratite kako vam se inbox puni oglasima s povoljnim ponudama za prstenje i dječije krevetiće. Za nas koji smo odrastali za vrijeme uspona kapitalizma zasnovanog na praćenju građana, naša online iskustva definiraju nastojanja da odvojimo ono što se dešava slučajno od stvari koje se dešavaju zato što postoje uzrok i posljedica. Danas shvatamo, moguće i prihvatamo, da za hiperkonzumaciju online informacija plaćamo cijenu, te da i sami bivamo hiperkonzumirani i da nas tehnološke firme iscijede do posljednje kapi krvi kako bi dobile podatke o svemu onome o čemu krišom čitamo: vi kliknete na informaciju, a Velika Petorka sastruže uzorak vaših “preferenci” – kako bi ga istražila i iskoristila.

Stvarna cijena ove rekurzivne konstrukcije stvarnosti utemeljene na našim efemernim izborima je to što ona za svakog pojedinca stvara zaseban svijet.

A kad živite u središtu privatnog svijeta, projektiranom na osnovu vaše istorije online pretraživanja, počinjete primjećivati ​​obrasce koje drugi ne primjećuju. Vjerujte mi na riječ kad vam kažem da znam kakav je osjećaj kad vam kažu da samo vi vidite neku povezanost – obrazac po kom se dešava neka nepravda, recimo – i da ste potpuno ludi što ste bilo šta primijetili. Pronalaženje nekog značenja na osnovu puke slučajnosti predstavlja suštinu paranoje i put ka građenju nekih vlastitih privatnih zavjera – ili, pak, put do prosvjetljenja koje vam omogućava da vidite svijet onakvim kakav jeste.

Želim govoriti o tom prosvjetljenju, o vraćanju kontrole nad našim na atome razbijenim svijetom iz vremena prije postojanja zavjera.

2.

Njemački psiholog Klaus Conrad nazvao je ovo stanje pretkazanja apofenija, koja se definira kao opažanje obrazaca koji zapravo ne postoje, a njihovo postojanje se povezuje s postojanjem nekog nevidljivog autoriteta koji mora da povlači konce. To je teorija koju je on razvio kao vojni medicinski oficir, stručnjak za povrede glave, za vrijeme Trećeg Reicha. Danas je to analogno razmišljanjima o postojanju političkih zavjera.

Razmotrimo slučaj br. 10: njemački vojnik na benzinskoj pumpi odbija natoči benzin ​​patroli koja nema uredne papire. Njegovo ponašanje možete pripisati zloglasnoj nacističkoj službenosti, ali kad se patrola vrati, s papirima u ruci, vojnik i dalje odbija ispoštovati naređenje. Pretjerao je s prepoznavanjem obrazaca ponašanja i počeo je primjećivati svaki detalj – zaključana vrata, osobe u patroli, potpisane ili nepotpisane papire – kao test. Njegova paranoična neposlušnost dovodi ga na psihijatrijski odjel, gdje ga Conrad zapisuje kao jedan od 107 slučajeva koji revolucioniraju njemačko razumijevanje ljudske psihologije.

Conrad je postao poznat po tome što je prepoznao ovu deprimirajuću pojavu obrazaca kao pretpsihotičko stanje koje je uporedio s tremom. Ono kulminira lažnim prosvjetljenjem: apofenija nije kratak uvid u pravu prirodu stvarnosti, već “aha iskustvo” (bukvalno: Aha-Erlebnis) koje predstavlja trenutak u kom se rađa zabluda. Cijeli se svemir “okrenuo ” i “reorganizirao” kako bi se okretao oko pojedinca, stvarajući i potvrđujući njegove sumnje.

Shakespeare je rekao da je cijeli svijet pozornica. Ali u ovom slučaju to je inscenirano za vas konkretno, publiku koja je istovremeno i zvijezda pozornice.

Za nekoga tko je opsjednut patologijom zavjere, Conrad je i sam bio prilično podložan konspirativnom razmišljanju. Rođen je u Njemačkoj, a odrastao u Beču, njegova odanost nacističkoj stranci proistekla je iz stupanja u vojsku. Stupio je u službu 1940. godine kada su njegova ranija istraživanja o nasljednoj epilepsiji djelovala kao dobar materijal za nacističke monstruozne zakone o sterilizaciji. Možda je to bio karijeristički oportunizam, možda je u pitanju bio ideološki potez. Ili možda jedan čovjek opsjednut zabludom prepoznaje čovjeka s istim osobinama: Hitler je bio jedan od najvećih teoretičara zavjera svih vremena.

Samo što Conradova naučna otkrića ne navode na zabludu. Zapravo je on postao jedan od rijetkih nacističkih naučnika koji su došli do naučnih otkrića a da se nisu bavili korištenjem raketa, mučenjima ili pentagramima. Traumatizirani vojnici koje je liječio na bojnom polju pokazali su se kao dobar izvor podataka, a stotine slučajeva na kojima je radio omogućili su mu da razradi zakone geštalt psihologije (tj. “obrasca”), škole mišljenja koja tvrdi da ljudski um u trenu shvaća ne samo pojedine elemente nekog skupa informacija, nego i čitave konfiguracije ili obrasce. Naprimjer, kada vidimo naizmjenične svjetleće trake, nama se čini da se one kreću, iako se ne kreću – naš mozak se samo sjeća obrazaca povezanih s percepcijom kretanja i primjenjuje ih na objekte koji se ne pomjeraju.

U apofeničkom stanju sve predstavlja obrazac. I dok Conradov scenski model koristi analogiju da glumite u vašoj vlastitoj monodrami, samoljublje koje stvara današnji život u online svijetu nudi puno više od toga. Na Instagramu možete svoje lice uslikati s filterom, možete filtrirati neželjene sljedbenike, izgraditi o sebi sliku u koju vi i vaši vršnjaci želite vjerovati – živjeti svoju privatnu iluziju, u javnosti, koju svijet održava u životu svojim lajkovima. Prikupljanje podataka koji donose profit doslovno je “reorganiziralo” svijet tako da se on vrti oko vas. Onako kako vi želite – ili kako oni hoće.

Pravo prosvjetljenje, rekao bih, leži u tome da vi držite konce u svojim rukama. Prosvjetljenje je u tome što trebate biti svjesni da imate više uticaja nego što mislite da imate na osnovu reklamnih obavještenja koja dobijate.

3.

Evo kako o tome razmišljati iz jednog boljeg ugla: u apofeničnom svijetu prepunom informacija u kojem u suštini možete pronaći dokaze za svaku moguću teoriju, gdje ljudi žive u odvojenim online stvarnostima, trebali bismo se fokusirati na to koliko su neke informacije lažne (što se može provjeriti) umjesto na to koliko dugo mogu opstati i uživati podršku (što se ne može provjeriti).

To je ono što je austrijsko-jevrejski sociolog Karl Popper, koji je od Holokausta pobjegao na Novi Zeland a kasnije u Englesku, prezentirao u svojoj naučnoj teoriji. Popper je vjerovao da su teorije zavjere upravo ono što hrani totalitarnu državu poput Hitlerove Njemačke, igrajući na kartu paranoje i gradeći paranoični strah od Drugog. A autoritarnim režimima to uspijeva upravo zato što su njihove pseudonaučne tvrdnje, zamaskirane kao utemeljena istraživanja, osmišljene tako da se teško mogu dokazati kao “lažne” u datom trenutku, kada raspoloživi podaci – da ne govorimo o istorijskim posljedicama – nisu nužno potpuni.

Prema Popperu – i, rekao bih, prema osnovnoj ljudskoj intuiciji i pristojnosti – te preliminarne teorije uopće ne bismo trebali smatrati “naukom”.

Popper je omiljen kod onih koji izučavaju teorije zavjere, ali želim uvesti i jednu njegovu drugu ideju za koju mislim da je u ovom kontekstu nedovoljno naglašena, a to je da većina ljudskih postupaka ima posljedice koje su nenamjerne. Instant oglašavanje trebalo je za rezultat imati informirane potrošače; Agencija za nacionalnu sigurnost trebala je zaštititi “nas” iskorištavajući “njih”. Ti planovi su krenuli u jednom strašno pogrešnom smjeru. No, jednom kad se probudite s idejom da je svijet zasnovan na obrascima, namjerno ili nenamjerno, na načine s kojima se vi lično ne slažete, možete ga početi mijenjati.

Zviždači širom svijeta u najboljoj namjeri skreću pažnju javnosti na ove kontradiktornosti; omogućavaju prosvjetljenje društva, podsjećajući nas da u našim privatnim, paranoičnim “fazama” ne živimo u izolaciji od drugih. Naše zajedničko razmišljanje, u javnosti, omogućuje nam da izvedemo potpuno drugačiju predstavu. Postajemo više poput Popperovih društvenih teoretičara:

Teoretičar zavjere će vjerovati da se institucije mogu u potpunosti shvatiti kao rezultat namjernog oblikovanja; a kao kolektivima, obično im pripisuje neku vrstu grupnih osobina, tretirajući ih kao agente koji kreiraju zavjere, baš kao da su u pitanju pojedinci. Za razliku od ovog stajališta, društveni teoretičari trebali bi shvatiti da uporno postojanje institucija i kolektiva stvara problem koji treba rješavati u smislu analiziranja pojedinačnih društvenih poteza i njihovih nenenamjernih (i često neželjenih) društvenih posljedica, jednako kako se analiziraju i njihove namjerne posljedice.

Možda sam u zabludi jer u ovoj ideji pronalazim razloge za optimizam – i to ne samo zbog toga što mi to omogućava da bivšem nacisti Conradu ne dopustim da ima zadnju riječ. Popperovo razmišljanje nudi izlaz iz našeg privatnog svijeta i vraća nas u javnu sferu. Socijalni teoretičar je javni mislilac orijentiran ka unapređenju društva; teoretičar zavjere je žrtva institucija koje su izvan njegove kontrole.

Edward Snowden