Negiranje činjenica je loše. Negiranje nade – gore.
Kvržica na vašem nožnom prstu vjerovatno je rak; nivo leda u Arktičkom moru se i smanjuje i povećava; svijet je star 6.000 ili 4,5 milijardi godina…
S obzirom da ste online, to sve već znate: Google (ili Mad-Libs kao tražilica koju ste izabrali) može izbaciti “naučne” podatke koji idu u prilog gotovo svakoj vašoj ličnoj teoriji, pa će je čak i “potvrditi”. A istina – da, prava istina – je da će mnogi od tih pronađenih podataka biti tačni, a mnogi i neće.
Vjerovatno nemate rak nožnog prsta.
Puno se pisalo o lažnim vijestima i pseudonaučnim podacima koje nam izbacuju naša pretraživanja – informacije (nazovimo ih tako) koje odgovaraju na naše iskrene upite na način koji je algoritamski usklađen s našim sklonostima i sklonostima društva u kojem živimo. Mada ovaj termin „sklonosti“ lako možete zamijeniti i terminom „predrasude“…
Podaci koje filtriraju oni koji sebe nazivaju medijima, za razliku od podataka koje filtrira sam pojedinac, trebali bi biti kvalitetniji, ali nisu. Na kraju krajeva, to bi bar trebalo biti tako kad se radi o statističkim podacima koje nam nude CNN, FOX i New York Times – neko je i njih proguglao. To je ono u što su se mediji pretvorili: u nekoga ko gugla umjesto vas. Pa ipak, svaki put kad nam mediji prezentiraju statističke podatke, nekako nas nikada ne uspijevaju napomenuti i podsjetiti da je statistika sama po sebi nepouzdana. Statistika se bukvalno bavi proučavanjem neizvjesnog, mogućih ili pretpostavljenih vjerovatnoća (ili nevjerovatnoća), koje se svaki put predstavljaju kao šanse u postocima, kao lasvegaški izgledi da će se tamo neki X ili Y desiti (ili neće) baš VAMA.
Za mnoge od nas čitanje vijesti predstavlja lični rizik, a ipak se rijetko sjetimo – a mediji to nikada ne spominju – da nabrajanje postojećih rizika nije pravi izazov, nego je izazov kako živjeti s tim rizicima; kako balansirati između potpunog negiranja postojanja opasnosti (recimo, odbijanja nošenja maske u prepunom vozu ili autobusu) i prepoznavanja opasnosti u svemu (recimo, nošenja maske i rukavica kada ste sami samcati usred šume).
Način na koji procjenjujemo postojanje rizika neodvojiv je od načina na koji procesuiramo strah, i to je jedan od mnogih faktora koji određuju nivo naše paranoje i naše sklonosti da vjerujemo u zavjere. Antivakseri se više boje vakcine (koja spašava živote) nego bolesti (koja znači kraj ili onesposobljenje); političari koji negiraju klimatske promjene više se plaše ekonomskih posljedica prilagođavanja klimatskim promjenama nego… kraja svijeta, što bi, znate, moglo imati određeni utjecaj na njihove investicije.
Jedno od zanimljivijih i urgentnijih pitanja po mom mišljenju je kako se nositi s rezultatima pretraživanja koji nam donose loše vijesti – posebno kada je riječ o covidu i klimatskim promjenama.
Varijante koronavirusa se množe; nivo mora i temperature raste, oluje neuobičajene za godišnje doba postaju sve snažnije i sve učestalije, požari nezabilježenih razmjera se šire i „osim ako odmah ne bude brzog i izuzetnog smanjenja emisije stakleničkih plinova, neće više biti moguće ograničiti globalno zatopljavanje na 1,5°C, pa čak ni na 2°C”. Ako ne želite slušati ove podatke, možete birati: možete pogledati “podatke” druge strane koji govore suprotno, ili možete baciti svoj telefon u ocean… čime ćete ga dodatno zagaditi.
Kad prosudimo da je situacija do te mjere loša da se ne može učiniti ništa da se ona popravi, prepuštamo se svojevrsnoj građanskoj paralizi. Ogromna količina međusobno povezanih negativnih informacija, o kojima se govori kao o katastrofi koja se dešava pred našim očima, dovodi čak i one koji su najimuniji na teorije zavjere u stanje apatije – i u stanje u kom odlučuju da će radije namjerno izbjegavati informacije i biti neinformisani. A najgore od svega je što nas to vodi ka apatiji i namjernom izbjegavanju informacija bez obzira vjerujemo li nauci ili ne.
Uzmimo primjer nihilističke trojke naučnika Stevena Chua koji se bavi proučavanjem klime:
- ljudi koji prihvataju klimatske promjene i misle da su ih prouzrokovali ljudi
- ljudi koji prihvataju klimatske promjene i misle da ih je prouzrokala priroda
- ljudi koji uopće ne prihvataju klimatske promjene
Šta im je svima zajedničko? Obično se svi oni slažu oko “činjenice” da se tu ništa ne može učiniti.
S obzirom da se covid-19 nastavlja širiti i u 2021. godini i da ove jeseni obilježavamo drugu godišnjicu naših novih života, ovaj mutirani soj “negiranja nauke” postao je zasebna pandemija -pandemija negiranja da možemo nešto promijeniti.