Prije mjesec dana, u petak 22. srpnja, ruska novinska agencija Interfax objavila je dekret premijera Mihaila Vladimiroviča Mišustina kojim je Ruska Federacija na popis neprijateljskih država dodala Grčku, Dansku, Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku. Vijest da je Hrvatska i službeno na ruskoj “crnoj listi” u Hrvatskoj nije izazvala osobitu pažnju, gurnuta na samu marginu nacionalnog interesa, tih dana posve zaokupljenog pripremama za veličanstvenu ceremoniju otvaranja Pelješkog mosta.
Tog petka, dok je mrki premijer Mišustin pod budnim okom Velikog Vođe Vladimira Vladimiroviča Putina potpisivao aneks “crne liste”, proglašavajući Republiku Hrvatsku neprijateljskom državom, njegov je hrvatski kolega Andrej Plenković na putu prema Pelješcu, gdje će za tri dana pustiti u promet velebni most, sa svojom blindiranom limuzinskom svitom svratio na otok Hvar. Nakon što se susreo s članovima lokalnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva, kojima je izrazio duboku zahvalnost što “više od sedamdeset godina požrtvovno štite ovo područje”, hrvatski premijer svečano je otvorio novi vanjski vez luke Sućuraj na istočnoj punti otoka. “Projekt vrijedan više od trideset pet milijuna kuna, dijelom financiran iz fondova EU-a, dio je renesanse razvoja obale kojim Vlada želi otočanima omogućiti bolji i kvalitetniji život”, rekao je Plenković, pa upitan od sitničavih novinara kako komentira vijest o uvrštavanju Hrvatske na listu ruskih neprijatelja uz šeretski smiješak kratko odgovorio: “U dobrom smo društvu.”
U tom trenutku, u petak 22. srpnja, dok se hrvatski premijer na Hvaru šeretski smješka ruskim prijetnjama, malo južnije – tamo iza Lastova – odvija se prava pomorska drama. Nakon što je u društvu prateće flote na čelu s krstaricom Forrest Sherman u Jadran uplovio američki nosač aviona Harry Truman, ruski razarač Admiral Tribuc, krstarica Varyag i fregata Admiral Grigovorovič stigli su na Otrantska vrata između Jadranskog i Jonskog mora, pokušavši američkom nosaču zatvoriti izlaz.
Gužva je eskalirala nekoliko dana kasnije – onoga dana kad je Plenković na otvaranju Pelješkog mosta cvrkutao o “jednom od ključnih trenutaka, u ravnini s onima koje su nam priuštili hrvatski branitelji kad se oslobađala Hrvatska”, pa most koji su gradili Kinezi, a financirala Europska unija nadahnuto nazvao trijumfom “modernog suverenizma” – kad su se pod budnim kamerama i radarima američkog špijunskog aviona Global Hawk u obrambenu formaciju oko Trumana složili NATO-ovi ratni brodovi iz Turske, Grčke, Italije, Španjolske i SAD-a, a morem oko Palagruže veselo zaigrala jata podmornica i krstarica: dok je vatromet obasjavao nebo iznad Pelješca, samo pedesetak milja južnije talijanska je podmornica Primo Longobardo naganjala tako ruski špijunski brod Vasilij Tatiščev, a ruska krstarica Varyag u stopu je pratila nosač aviona Harry Truman.
Od svega, mi smo toga dana u samom dnu novinske stranice – uzgred budi rečeno, ispod vijesti o nesreći hrvatskog ratnog broda DBM-81 Cetina, koji se na plovidbenoj praksi trećeg naraštaja kadeta studija Vojnog pomorstva zajedno s tri instruktora Hrvatskog vojnog učilišta Dr. Franjo Tuđman nasukao na jedan kornatski otočić – vidjeli tek kratku agencijsku vijest kako je ruski predsjednik Vladimir Putin 31. srpnja potpisao dokument u kojem se Mediteran naziva strateškim područjem ključnim u sukobu s NATO-om, zbog čega će Rusi tu stalno održavati stabilnu pomorsku silu.
Dok su, eto, egzaltirani hrvatski premijer i njegova blindirana pratnja ništa ne sluteći srkali stonske kamenice – i hvalili se kako je Hrvatska u prvih sedam mjeseci ostvarila deset milijuna turističkih ulazaka i čak pedeset šest milijuna noćenja – na moru iza njihovih leđa odvijala se prava pravcata, klasična hladnoratovska pomorska bitka o kojoj mi nismo ništa čuli, niti imali makar približnog pojma. Ni te večeri, ni sutradan, ni prekosutra, ni do kraja tog tjedna, ni evo cijelih mjesec dana mi nismo čuli ni za kakvu tu, kako ste rekli, “bitku za Jadran”. Niti bismo ikada čuli i saznali da se na koncu u intervjuu La Reppublici nekidan nije izlajao admiral Giuseppe Cavo Dragone, načelnik Vrhovnog štaba talijanske vojske.
“Na Sredozemlju je stalno nadmetanje, nema više stare ideje mira. S nadmetanja se prelazi izravno u krizu, koja prijeti prerastanjem u sukob”, zaključio je admiral Dragone opisavši događaje krajem srpnja, dodajući kako su “ruski potezi na Jadranu rutinske aktivnosti usmjerene na NATO spram ukrajinske krize”. Ruski brodovi na Jadranu “ispipavali” su postavu američke flote i procjenjivali njihovu reakciju, rekao je talijanski admiral, i Hrvati su zapanjeni shvatili da im se pred nosom odvijala pomorska drama, a da oni ništa nisu čuli.
Vjerojatno zbog vatrometa nad Pelješkim mostom, nema što drugo biti.
Ukratko, ispravite me ako sam krivo shvatio cijelu stvar, usred rata u Ukrajini i globalne geostrateške krize, same predigre Trećeg svjetskog rata – dok Hrvati mamurni od otvaranja Pelješkog mosta odsukavaju svoj ratni brod s kornatske obale, a hrvatski se premijer hvali brojem turističkih ulazaka u Hrvatsku – točno na dan kad je Ruska Federacija proglasila Hrvatsku neprijateljskom državom, na samom rubu hrvatskih teritorijalnih voda mrijeste se ruski i američki brodovi, pa NATO-ove podmornice i fregate naganjaju ruske krstarice što naganjaju američki nosač aviona blokirajući mu izlaz iz Jadrana.
A Hrvati za cijelu gužvu i nezapamćeni incident doznaju tek nakon mjesec dana, i to sasvim slučajno, iz jednog usputnog odgovora talijanskog admirala u intervjuu za La Reppublicu.
Sva je sreća na kraju ispala da je hladnoratovska “bitka za Jadran” prošla bez ispaljenog balističkog projektila, jer da je samo jedan s palube svih tih ruskih, američkih, talijanskih, grčkih, španjolskih i turskih krstarica, podmornica, fregata i nosača aviona bio malo nervozniji, da je jednog malo labilnijeg mornara žena tog jutra napustila zajedno s djecom i da je planet probeharao nuklearnim gljivama, Hrvati za to ne bi saznali nikad.
Svijet bi izgledao poput seta kakvog Netflixovog zombi serijala, mrtvim krajolicima bauljale bi goleme horde gladnih izbjeglica, razvaljenim gradovima harali mutantski štakori, a predsjednik Vlade Andrej Plenković hvalio bi se pred hrvatskim novinarima kako bi broj turističkih ulazaka i noćenja sasvim sigurno dosegao 2019. godinu, samo da nije bilo neuobičajenih kolovoških kiselih kiša i takozvanih narančastih uragana, iznimno neuobičajenih za naše krajeve.
“Rat u Europi narušio je sigurnost i njegove su posljedice jasne. Premda je dvadeset sedam godina proteklo od kraja rata, to nas upozorava da moramo i dalje jačati obrambene sposobnosti. Stoga smo stavili hrvatskog vojnika u središte naše obrambene politike, i za obranu izdvajamo više od sedam i pol milijardi kuna, što je najviše od proglašenja samostalnosti!” tjedan dana nakon drame u Jadranu svečanim je glasom na proslavi godišnjice “Oluje” i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti objavio premijer Plenković, dok je predsjednik Sabora Njonjo Jandroković prijetećim glasom upozorio kako “Hrvatska s osobitom pozornošću prati razvoj situacije u susjedstvu i mogućnost prelijevanja krize na područje jugoistočne Europe”.
Sedam i pol milijardi kuna, okruglih milijardu eura Hrvati tako izdvajaju za obranu, sve s “osobitom pozornošću prateći razvoj situacije u susjedstvu i mogućnost prelijevanja krize”, da bi onda informaciju o ševrdanju ruskih ratnih brodova uzduž same hrvatske pomorske granice – nije loše još jednom ponoviti, na dan kad je Rusija Hrvatsku proglasila neprijateljskom državom! – saznali iz talijanskih novina, dakle po cijeni od jednog i pol eura. Da su, eto, Plenković i društvo raspustili i vlastitu vladu i Ministarstvo obrane i Oružane snage Republike Hrvatske, te vrhovnog zapovjednika poslali u prijevremenu penziju, pa tu milijardu eura podijelili između sebe i, štajaznam, Crkve – dobro, još jednu milijardu – Hrvatska bi bila točno potpuno jednako sigurna kao i prije.
Ako ništa drugo – a teško da ima važnijeg drugog – o kurčenju dviju najvećih svjetskih vojnih supersila na hrvatskoj granici isto znamo s milijardu eura, premijerom Plenkovićem i ministrom Marijem Banožićem, kao što bismo znali i bez njih. Slavna ruska država i veliki NATO morali su, eto, pokrenuti svoje moćne mornarice i avijacije, svijet je morao doći na rub nuklearnog rata kako bi Hrvati konačno shvatili da mogu i bez HDZ-a.