Dežulović: Laku noć, kokošari

U ono herojsko vrijeme – mi stariji dobro pamtimo mitove i korupcije drevne Hrvatske – ta se stvar rješavala tako što bi ministar od države u mrtvom centru Zagreba dobio na korištenje kakav glembajevski desetosobni salonski stan površine nogometnog igrališta, s Goltzovim freskama na plafonu špajze, pa ga otkupio za šaku maraka koje bi mu riješio stari neki prijatelj iz rodnog sela, osnovne škole ili Hrvatskog revolucionarnog bratstva, novi vlasnik onog socijalističkog industrijskog giganta što mu ga je ministar u pretvorbi namjestio za jednu kunu.

Druge i treće generacije ministara iz toga doba danas, eto – hvala ćaći i hrvatskoj državi – englesku ligu, španjolske sapunice i hrvatske burzovne indekse prate pred kaminima podsljemenskih čardaka, a nesretnog Banožića jebu što je na korištenje od države dobio tijesnu nekakvu trosobnu potleušicu od jedva devedeset kvadrata. I što svakog mjeseca na blagajni podiže bijednih hiljadu kuna dodatka za odvojeni život.

Hiljadu kuna!

U zlaćano jutro hrvatske države za novčanicom s likom Ante Starčevića hrvatski se ministar ne bi ni sagnuo, eventualno bi rekao vozaču, „bogati, Mate, digni onaj papirić i baci u kantu“, pa održao nadahnuto predavanje o tome kako se kod nas u Kanadi za bacanje papira na ulicu iđe u zatvor. Gojko Šušak u grobu se okreće prateći Banožićev trosobni križni put: na kraju ispalo i bolje da nije doživio u što se navrnula njegova jedina i vječna Hrvatska. I to se bogami naš Goja okreće široko poput vola na godišnjici HDZ-a u Cisti Provo: veća je i prostranija Šuškova grobnica na Mirogoju nego cijeli zagrebački stan današnjeg ministra obrane.

Promatrača s povijesne distance uhvati tako mala snaga dok zatvorenih očiju zamišlja kako jedan hrvatski ministar – i to obrane! – stisnut u manje od sto kvadrata isplažena jezika pažljivo i čitko ispunjava zahtjev za naknadu za odvojeni život, računajući hoće li mu soma kuna biti dovoljno za Glovo dostavu iz pizzerije i pretplatu na PornHub.

Pa promatraču u pamet svrati kako je ovoga ljeta ministar zdravstva u jednom zadarskom kafiću ostao dužan dvije kune, dobivši za dvije kave račun od dvadeset dvije kune i ostavivši na stolu novčanicu od dvadeset. Pa mu u pamet svrati kako je par mjeseci ranije lider hrvatske opozicije vlastitoj stranci prodao dvije bačve njegovoimene graševine, i još im iz garaže uvalio hiljadu i pol svojih neprodanih starih božićnih CD-ova s Ladaricama po dvadeset kuna.

Pa otamo, s pristojne povijesne distance, promatraču s pameti navrati tužna spoznaja kako je slavna Republika Hrvatska došla jadna, kokošarska država. Božićni CD-ovi? „Kad se sjeti, suza krene, zamirišu uspomene“ na Republičinog ćaću, koji je prodajući stranci zalihe svojih knjiga zaradio i u Zagrebačkoj banci oročio dvjesto pedeset hiljada maraka.

Kokošarenje pak sa socijalnim naknadama i starim CD-ovima promatrač bi očekivao u nekakvoj disfunkcionalnoj i gladnoj paradržavi poput, štajaznam, Bosne i Hercegovine, gdje prema potresnom svjedočenju istraživača i pustolova Zorana Milanovića „nemaju leba da jedu“. Pola sata smijala se tako cijela Hrvatska kad je prije dva-tri tjedna čula da su nekog tipa iz Bugojna, stručnog suradnika u Okružnom javnom tužilaštvu u Banja Luci, inspektori Uprave za organizirani kriminal uhapsili na primopredaji mita koji je uključivao dvije tegle Nutelle.

Smijala se Hrvatska, kažem, cijelih pola sata, i smijala bi se do danas da nije već u sljedećoj vijesti, točno istog dana, pročitala kako je u spektakularnoj akciji u Zadru USKOK pohapsio trojicu bekrija iz tamošnje Porezne uprave, koji su od imućnih zadarskih poduzetnika za dojave o poreznom nadzoru tražili po karton konfekcijskog rozea, tri koluta sira, ručak od sto pedeset kuna ili paketić smrznutih liganja. Jedan od inspektora, čitali smo u uzbudljivim novinskim izvještajima, za svoje je usluge znao tražiti i „pola kila pečenog odojka i pivca“, a jednom se toliko osilio da je zahtijevao „pola kokoši, janjeću glavu i dva paprčnjaka“. Kokošar, shvaćate, nije tražio niti cijelu kokoš!

Sic transit gloria Croatiae! Nekad je to ovdje bila ozbiljna stvar, nije to bila polukokošarska i paprčnjačarska zajebancija – samo za kaparu ostavljalo se po pedeset hiljada eura, a mita su se mjerila u milijunima.

Dvije prednje nogice janjca na ražnju?! U zlatno doba mita i korupcije, kad je Sanader po zemlji hodao, paprčnjaci su se bacali vozačima i novinarima na parkingu gostionice: za rješavanje poreznog nadzora u slavnoj „aferi Dubai“ – da spomenem samo jednu – inspektor je za rješavanje poreznog nadzora tražio tri stotine tisuća kuna, a voditelju zagrebačke Porezne uprave kao protupravno stečena imovina oduzeta je nekretnina vrijedna tri i pol milijuna kuna. Čak i ona slavna sisačko-moslavačka županica, samo još taj primjer, kasnije je rasprodavala županijske firme i za poslovne udjele uzimala respektabilnih stotinu tisuća eura, a međimurski župan danas, siromah, trguje radnim mjestima u pomoćnim službama: eno nekidan kokošara uhvatili gdje je za zapošljavanje u županijskoj upravi za ceste uzeo bijednih tisuću i frtalj eura! Eurima bilo neugodno koliko ih je malo.

Može li jadnije? Naravno da može. U jednoj od redovnih splitskih građevinskih afera prije koji mjesec, sjetit će se toga i ponešto mlađi, dozvolu za svoju ilegalno nabrijanu zgradu na Mejama – a riječ je bila o lijepih četiri stotine četvornih metara – splitski je biznismen dobio podmitivši višu savjetnicu za provedbu dokumenata prostornog uređenja bočicom parfema od sto eura! Četiri stotine kvadrata u elitnoj četvrti, vrijednih između par i nekoliko milijuna eura, bekrija je sredio na akciji u kvartovskom Mülleru, jednim manjim pakovanjem Chanela za kokošarku! Pardon, kokošanelku.

Može li još jadnije? Može i to. U drugoj jednoj redovnoj splitskoj građevinskoj aferi, u drugom jednom splitskom elitnom kvartu, USKOK je ovoga ljeta zbog malverzacija u izgradnji hotela na Bačvicama uhapsio četvoricu bekrija, među kojima i načelnika Sektora za javne poslove Ministarstva graditeljstva, koji je izmjenu i dopunu građevinske dozvole za ilegalnu nadogradnju hotela investitoru sredio za šest stotina pedeset eura. Šesto pedeset eura! Ne, shvatili ste, dozvolu za zeru kata na vikendici, ne dozvolu za proširenje ćaćine starine na selu, nego dozvolu za cijelu jednu etažu luksuznog hotela od trideset dva milijuna kuna, dogradnju s kraljevskim apartmanima u kojima – provjerio sam – jedno noćenje s doručkom košta ravno četiri puta više od mita za kokošara iz Ministarstva!

Pa jebem ti neću Koga, kad se u Sanaderovo vrijeme mrvu proširivala vila ili ziđao luksuzni hotel, gajba Chanela bila je tek mali znak pažnje za gospođu suprugu. Kad se, metnimo, prije petnaest godina u Dubrovniku gradio hotel Bellevue, pročelnik dubrovačko-neretvanske županijske za istu je stvar – dakle za „sređivanje papira“ – od investitora tražio tri stotine dvadeset hiljada eura. Halo, kokošari: eura!

Tako je u grimizni suton propala slavna Republika Hrvatska. Nakon tridesetogodišnjeg zuluma hadezeovskih pljačkaških hordi, opustošenom i spaljenom zemljom dokrajčenom pandemijom koronavirusa bauljaju još samo strvinari i sitni kokošari: u svemu, među čađavim ruševinama od cijele veličanstvene Države ostala je samo jedna bočica parfema, karton konfekcijskog rozea, tri koluta sira, paketić smrznutih liganja, pola kilograma pečenog odojka, jedan pivac, pola kokoši, janjeća glava i dva paprčnjaka, te hiljadu i pol božićnih CD-ova Miroslava Škore i Ladarica.

A u starom, pohabanom novčaniku – samo trenutak da istresem i zbrojim – devetsto devedeset četiri, devetsto devedeset pet, devedeset šest, devedeset sedam… dakle točno devet stotina devedeset osam kuna. S one dvije što je ostao dužan ministar zdravstva, taman Mariju Banožiću za odvojeni život, Glovo dostavu i pretplatu na PornHub.