Zavaljen u fotelju, zabrinuti građanin strpljivo izvršava naredbu o izolaciji. Isprepadana masa, vođena humanom mišlju da „svako sebe čuva, pazi“, zaštitne maske je munjevito opuhala. Na nastalu situaciju Vlada FBiH, je spremno odgovorila čvrstim obećanjem da će, ako zatreba, otvoriti vrata svojih beskrajnih robnih rezervi. Čekajući brz i odlučan odgovor Vlade, naš zabrinuti građanin je nos i usta pokrio maskom od troslojnog premium toaletnog papira s mirisom lavande, na koju je pričvrstio gumu iz starih gaća. Zbunjen iz minute u minutu upada u unakrsnu vatru brojnih TV kanala i bezbrojnih web portala, dok mu na glavu sa pokvarene medijske trake nekontrolisano slijeću bombe (dez)informativnog straha.
Dok iščekuje hoće li se razboliti do te mjere koja će ga najzad učiniti kvalifikovanim za testiranje, odgovorni građanin se pita: Imamo li dovoljno testova? Da li je i moje zdravlje jednako važno kao i osobno zdravlje 64-godišnjeg građanina Čovića, 60-godišnjeg Novalića ili 43-godišnjeg Džindića, o čijim su testiranjima šturo javili FENA i HDZ BiH? Da li su možda građani Novalić, Džindić i Čović imali visoke temperature praćene jakim, suhim i uz to bolnim kašljem? Da li su se ova tri uspješna inžinjera mašinstva možda tresli od groznice ili su otežano disali? Da li su dotični, ne daj Bože, možda teški hronični bolesnici? Da li su im brisovi uzimani iz nosa ili usta? Koje rigidne medicinske procedure su u ovim slučajevima koristili doktori kada su odlučili testirati pomenute građanine? Ko su ustvari njihovi doktori i da li su to uopšte medicinske procedure?
Pitanja u glavi uznemirenog građanina se i dalje redaju: Da li u tim procedurama postoje neka nemedicinska i nepoznata algoritamska petlja koja čini živote jednih građana važnijim od života drugih građana ove zemlje? Da li su tim, po procjenama možda i preuranjenim testovima, oduzeli priliku da se testiraju građani čije će zdravstveno stanje biti mnogo lošije? Kako se i sa „blažim simptomima“ može kvalificirati za testiranje? Koji „službeni kontakti“ mogu neku osobu direktno kvalifikovati za testiranje? Da li su pored „službenih kontakata“, opasni po zdravlje građana i „neslužbeni kontakti“? Da li i pomenuti građani i inžinjeri vlasti imaju obavezu da nakon službenog kontakta sa zaraženim osobama idu u samoizolaciju? Zašto odgovori na ova pitanja nisu navedeni pod FAQ na web stranoci Federalnog ministarstva zdravlja?
„Testirajte, testirajte, testirajte“
„Jedna trula jabuka pokrvari mnoštvo drugih“ (engl. One bad apple can spoil the bunch). Mada udaljena od originalnog značenja, navedena izreka mi se nikad više nije činila toliko pogodnom da opiše sadašnju dramu u kojoj smo i sami dobili uloge, doduše zasad kao statisti. Dramu koju smo još do prije mjesec dana gledali kako se odvija daleko od nas.
Vidjevši da je vrag davno odnio šalu a šejtan šegu, generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Adhanom Ghebreyesus je 16. marta upozorio da Organizacija „ne vidi da se urgentno i dovoljno povećava razina testiranja, izoliranja i praćenja potencijalnih kontakata sa zaraženima, a što predstavlja okosnicu odgovora“ protiv pandemije, upućujući jasan apel svima:
Imamo jednostavnu poruku svim zemljama: Testirajte, testirajte, testirajte. Testirajte svaki sumnjiv slučaj. Ako su pozitivni, izolujte ih i pronađite s kim su bili u kontaktu u periodu od dva dana prije nego su razvili simptome i testirajte te ljude također.“
Od ovog upozorenja, prošlo je sedam dana. Matematika nas upozorava da u momentu pandemijske zaraze novim virusom svaki dan kašnjenja i nepravovremenog reagovanja može lako proizvoditi eksponecijalni rast ljudske nesreće. Čak i nama, neukim građanima, ovo je razumljiva i logična strategija, koju je jasno izrekao pomenuti 55-godišnji eritrejski specijalist imunologije infektivnih bolesti. U suprotnom, ako bi širenje pandemije u Bosni i Hercegovini iz prve prešlo u petu eksponencijalnu brzinu, broj oboljelih bi se u kratkom vremenu povećao do te mjere, da bi priliv pacijenata u bolnice potpuno slomio krhki zdravstveni sistem u zemlji Bosni i Hercegovini.
Krhki zdravstveni sistem zarobljene države
Prema podacima Svjetske banke, u BiH na 1.000 stanovnika na raspolaganju je 3,5 bolničkih kreveta (2013. godina) u Srbiji je to 5,7 (2012. godina), dok u Hrvatskoj ovaj broj iznosi 5,6 kreveta (2015. godina). Iz istog izvora (Svjetska banka) možemo da vidimo, još jedan parametar, koji ima daleko veću težinu, a to je prosječan broj medicinskih sestara i tehničara koji treba da opsluže 1.000 stanovnika. BiH 6,3 (2014. godina), Srbija 6,1 (2016.) i Hrvatska 8,1 (2016.).
Obzirom da se ovaj podatak za BiH odnosi na period prije više od 5 godina, u kojem su BiH zvanično, prema podacima Agencije za zapošljavanje, napustile 4.793 medicinske sestre i tehničara, ova brojka bi se mogla smanjiti za 10 do 15%, tj. bila bi oko 5,7. Pomenuto medicinsko osoblje iz naše zemlje, te Srbije i Hrvatske je velikim dijelom sada u Njemačkoj, u zemlji gdje je pomenuti broj na 1.000 stanovnika, gotovo duplo veći – 13,2 (Svjetska banka – 2016. godina). Situaciju dodatno otežava i broj ljekara na 10.000 stanovnika. Prema podacima Svjetske Banke u Bosni i Hercegovini taj broj je 20 (godina 2013.), u Srbiji 31 (godina 2016.), a u Hrvatskoj 30 (godina 2016.). Na kraju dodajmo ovome skoro 30-godišnju nebrigu, korupciju i loše upravljanje u zdravstvenim institucijama.
A sada se opet vratimo važnom i jednostavnom apelu, čija hitna primjena možda može naš zdravstveni sistem spasiti od kolapsa.
I šta ćemo onda
Potrebno je rašireno testiranje ljudi koji su u riziku od koronavirusne infekcije kako bi se izbjeglo brzo širenje virusa.“
Testirati, a zatim otkrivene zaražene izolovati. Tražiti osobe sa kojima su zaraženi bili u kontaktu dva dana prije razvijanja simptoma. Testirati te ljude također. I otkrivene zaražene opet izolovati. I zatim ove radnje ponavljati. Ovo je jednostavna logička petlja. Ona se svodi na davno potvrđenu medicinsku infektološku mantru: Testirati, izolovati, tražiti, testirati, izolovati, tražiti. Rezultat: Zdravstveni sistem ostaje funkcionalan i građani kojima pomoć treba, istu na vrijeme dobijaju. Pod uslovom da imamo odgovarajuću medicinsku opremu.
Ali sve što se običnom građaninu čini logičnim, ne mora da je logično onima koji bi tim građanima trebali da služe. Tako smo prije par dana svjedočili kako je kombinacija ignorancije i bahatosti društveno opasna. Odgovarajući na pitanje zašto je tako malo testova do sada urađeno, Fahrudin Solak je mangupski odgovorio:
“Hajmo se svi testirati, to je četiri miliona i šta ćemo onda? Zatrpat ćemo laboratorije. Trebamo zaustaviti socijalni kontakt, testirati samo one koji imaju simptome. To su preporuke naših epidemiologa. Testova imamo dovoljno.”
Bila je ovo još jedna u nizu neodgovornih izjava stranački postavljenih ljudi, koji drsko zanemaruju činjenicu da su servis građana, a ne vladari njihovih života. I uvijek isto. Na logična i za društvo značajna pitanja, politički poslušnici iz bogatog arsenala neznanja i arogancije lako izvuku ignorantsko ruganje i sprdnju. Ali da ironija bude veća drski, skoro kafanski odgovor „hajmo se svi testirati to je četiri miliona testiranih i šta ćemo onda?“ (mada nehotično) sadrži idealno, ali nažalost nemoguće, rješenje.
Bespotrebna frka
Dan ranije, u kratkoj pauzi od spašavanja građana FBIH od pandemije korone, 21. marta gospodin Solak je gostujući u TV studiju nonšalantno objasnio zašto on nije testiran:
„Malo se tu digla bespotrebna frka. Jesi l’ testiran, nisi l’ testiran, hoćeš se testirat’, nećeš se testirat'… Ako si testiran i pozitivan, ima l’ tableta? Nema. Ima l’ vakcina? Nema. Ima li terapija? Nema.“
Ovaj revolucionarno naučni pristup direktora FUCZ je izazvao neskriveno čuđenje TV domaćina, koji mu je pokušao objasniti da netestirana osoba može biti prenositelj zaraze:
„Ali ima zaraze. Šetate. Logična je stvar da vi budete testirani.“
Solak se nije dao smesti:
„Nema kontakata, ja nikom nisam prilazio na metar. Ništa ne diram…“
Ipak TV novinar nije odustao od namjere da objasni direktoru FUCZ važnost većeg broja testiranja navodeći primjer Njemačke koja je sa najmanjim procentom smrtnih slučajeva u odnosu na broj zaraženih, uspješna u borbi protiv pandemije, najviše zahvaljući brojnim testiranjima. Ni ovi argumenti nisu pokolebali bivšeg stručnog saradnika za javne nabavke u Kantonu Sarajevo:
„Ne bih se s tim složio“, samozatajno je odgovorio. „Ali to je svjetska vijest“, već je očajan voditelj.
No, gospodin Solak je bio neumoljiv:
„Mislim da je to neka greška. Oni su do juče imali otvorene klubove, otvorene radnje…“
Obzirom da direktor Solak tvrdi da je u pitanju „neka greška“ što građanina može dovesti u zabludu, možemo recimo u njegovo ime posjetiti naučnu on line publikaciju Our World in Data, a koju kreira istraživački tim sa Univerziteta Oxford.
Testiranje koje spašava živote
Prema ovom, javno dostupnom naučnom izvoru, Njemačka (80 miliona stanovnika) je do 15. marta izvršila ukupno 167.000 testiranja. Do istog dana 15. marta Francuska (67 miliona stanovnika) je uradila 36.647 testiranja. Španija (47 miliona stanovnika) je do 18. marta uradila 30.000 testiranja. Podaci za dan 15. mart za Španiju ovdje nisu dostupni, ali su svakako bili za nekoliko hiljada manji. Veći broj testiranja, znači veću vjerovatnoću otkrivanja zaraženih koji se šalju u karantin. To znači eliminisanje potencijalnih prenositelja („vektori“). Onaj koji prije otkrije zaražene prije može i da reaguje. I to je Njemačka uradila na vrijeme. Francuska je kasnila za Njemačkom, ali je ipak bila brža od Španije pa je u odnosu na nju mogla da prije i reaguje. Brže otkrivanje što većeg broja zaraženih znači da će se veći broj takvih slučajeva brže izolovati i pravovremeno spriječiti da postanu „vektori“.
Šta znače intenzivna i pravovremena testiranja vidljivo je iz broja umrlih u ovim zemljama (Svetska zdravstvena organizacija Situation Report – 62). Njemačka do 22. marta ima 67, Francuska 562, a Španija 1.326 preminulih.
Usput, podsjetimo građanina Solaka da u FBiH, prema zadnjem popisu nažalost ne živi 4 miliona stanovnika, već njih oko 3,5 miliona u najboljem slučaju. Dodatno, obavijestimo građanina Solaka da je u zvaničnom dokumentu Agencije za statistiku BiH „Anketa o radnoj snazi u BiH“ (prenio: poslovni portal BiznisInfo), procjena da je ovaj broj umanjen u zadnjih pet godina za 349.000 stanovnika. Kojim alhemičarskim formulama je Solak od 3,15 napravio 4 miliona neka ostane mala tajna Velike Civilne zaštite.
Testovi još jedna državna tajna
U momentu dok ovo pišem prema posljednjem izvještaju Federalnog ministarstva zdravlja (23. mart, 1.800) u FBiH je testirano 359 osoba, od kojih je 39 zaraženo. Zašto ministar Vjekoslav Mandić i njegov pomoćnik za javno zdravlje Čerkez danima i sedmicama odbijaju dati informaciju javnosti koliko FBiH ima testova na raspolaganju? Da li je ovaj broj nova „državna tajna“? Da li postoji neki poseban sef u kome se čuvaju testovi za odabrane? Zašto ih to iritira? Koliko nula ima „državnotajni“ broj „DOVOLJAN“. I za koga je on dovoljan? Možda za probrane? Kako Solak misli da će se „zatrpati“ laboratorije? Možda tako što će se uzeti brisovi iz nosa ili grla građanima dok su u kolima na parkinzima, kako se to uveliko radi u mnogim zemljama?
Da li država zbog novca, o kome itekako vodi računa kada se isti treba trošiti na građane, čeka da joj testove druge države daju kao sadaku, kao što je i naučila i koju uzima skoro trideset godina, dok se istovremno rasipa parama građana. Prema podacima DW, jedan test košta oko 200 eura. Možda je to puno para? Ali da li je puno 300.000 KM za vašar taštine Čovićevog zeta u Mostaru?
Da li je Vladi FBiH puno para 680.510 KM koje je Igman Konjic za dvije godine potrošio na reprezentacije. Ako nije, da li je možda puno 800.000 KM novca koje je za iste svrhe također za dvije godine dala JP Elektroprivreda HZ HB (izvor: Transparency International BiH). Nije ni to. Dobro onda da probamo sa većim brojem. Da li je možda vlastima u ovoj zarobljenoj zemlji puno 93 miliona KM namijenjenih za nabavku službenih vozila u BiH? Nije ni to? Da li je kleptokratskim poglavicama puno para 11 milijardi i 395 miliona koje je za nepunih 8 godina, iz sekunde u sekundu progutala sistemska korupcija u ovoj zemlji (brojač korupcije – Account antikorupcijska mreža ). Da li je test zaista toliko skup?
A da li su silni ekonomski stručnjaci u Vladi FBiH izračunali koliko tačno košta jedan ljudski život u ovoj zemlji?
Novi vrli svijet
Nažalost globalni softverski megabrojači zaraženih i umrlih ljudi širom svijeta iz dana u dan sve brže i nemilosrdnije vrte, bez naznaka da će se skoro zaustaviti. Kada je pogode nesreće, ljudskoj vrsti one izgledaju uvijek najveće i najteže. Današnjem čovjeku je sopstvena nesreća uvijek neopisiva tragedija, dok ona tuđa, ma koliko potresna bila, njemo postaje i ostaje samo puka statistika, koju lako zaboravlja. U ovom momentu nam se naš Vrli Novi Svijet čini tako malim i nemoćnim. Uznemirujuće i gotovo apokaliptične slike i dalje stižu iz Italije i Španije. Dana 23. februara u Italiji su registrovana 3 smrtna slučaja, a broj zaraženih je bio nešto veći od 130 osoba. Kako izgleda eksponencijalno rastuća pošast možda najbolje govori sljedeće. Mjesec kasnije, broj mrtvih u Italiji iznosi 5.476, a broj oboljelih 59.138.
Evropskoj uniji, uvijek zaokupljenoj sobom, trenutnih 1.812 mrtvih u Iranu, koji je još uvijek pod teškim sankcijama, nisu tema vrijedna pažnje. A šta i očekivati od evropskih populističkih birokrata, koje su svoju samoživost i odsustvo ljudske solidarnosti, pokazali odlukom o zaustavljanju izvoza medicinskih sredstava i opreme. Kada sve ovo prođe, jer ni nesreće nisu vječne, greške koje su počinjene u Italiji, ali i u ostalim zemljama i koje se trenutno plaćaju hiljadama života, medicina i sve ostale nauke će sigurno znati iskoristiti zbog budućnosti. Da bi se sačuvali životi onih koji nastavljaju da žive na ovoj jedinstvenoj i lijepoj Planeti, a kojoj će, generacije pametnije od naših, biti sluga umjesto bezdušni gospodar. Baš kao što i ovoj zemlji trebaju političari koji će biti sluge nas građana, a ne naši bezdušni gospodari.