foto: Dženat Dreković/NOMAD

Muminović: Bosanska atomska bomba

Ratno je ljeto 1995. godine. Ljudima je već dosta rata i opsade, granatiranja, nestašice vode i struje, polugladovanja i otužne hrane iz humanitarne pomoći. Činilo se da su sve nade za završetak rata i deblokadu grada potrošene. I valjda se u takvim situacijama kod ljudi rađaju i očajničke ideje koje iz današnjeg ugla djeluju bizarno i smiješno. No, tada nisu bile.

Bio sam tada u Obavještajnoj upravi Armije Bosne i Hercegovine, radio redakture vojnih priručnika, bio pratnja stranim novinarima koji su išli na ratišta izvan Sarajeva. Jedno jutro dolazi moj nadređeni i traži da sutra primim nekog inžinjera koji je poslan sa preporukom od viših vojno-političkih struktura. Naš komandant ga je proslijedio mom nadređenom, a ovaj meni. Kako je komandant bio krasna osoba i pametan, vjerujem da je odmah shvatio o čemu se radi ali je inžinjera ipak poslao nama. Pitam: O čemu trebamo razgovarati. Kaže nadređeni: Dotični ima plan da se u Bosni napravi atomska bomba. Ti si fizičar, astronom, pa to možeš bolje procijeniti. Ja se nasmijem i kažem da je to čista budalaština i da nema nikakvih šansi, čak ni u primisli, da se nešto takvo napravi u Bosni i Hercegovini sve i da vladaju mir i prosperitet u državi. No, morao sam obaviti taj razgovor.

Naredno jutro stiže inžinjer noseći naramak knjiga pa mi je odmah bilo jasno o kakvoj se osobi radi. Bio je nešto mlađi od mene. Ponudio sam ga kafom i pregledao tih pet-šest knjiga. Zamolio sam jednog mlađeg kolegu, tada apsolventa hemije, Alena Hadžovića da prisustvuje sastanku. Poslije rata, napustio je Bosnu i Hercegovinu i danas je associate professor na Odsjeku za hemiju Univerziteta u Torontu.

Knjige su bile udžbenici iz fizike za prve godine elektrotehničkog fakulteta, jedna popularna knjiga o atomskoj energiji velikog hrvatskog fizičara Ivana Supeka (osnovao Institut Ruđer Bošković i radio na jedinoj jugoslovenskoj nuklearnoj elektrani u Krškom). Ne sjećam se drugih, u svakom slučaju, po toj literature teško da bi se napravio kvalitetan prekidač, utikač ili bilo šta slično, a atomska bomba ni slučajno.

Pitam ja njega kako zamišlja svoj projekat. Pa, kaže on: Potrebno je sakupiti grupu nuklearnih fizičara koja bi započela sa predradnjama, vidjeti sa geolozima gdje u Bosni, na dostupnoj teritoriji, ima uranove rude i pokrenuti stvar. U problematiku atomskih i hidrogenskih bombi bio sam tek informativno upućen kroz studij fizike, ali kako me ta oblast zanimala, čitao sam o konstrukciji prve atomske bombe i svemu vezano za tu temu. Naravno, iz pristojnosti, a i poslale ga više strukture, nismo htjeli da ga ismijemo ili ponizimo.

Da li znate, pitam ja njega, da u Bosni praktično nema ni jednog pravog nuklearnog fizičara, postoji nekoliko osoba koje na teorijskom nivou predaju nuklearnu fiziku u okviru nekih predmeta iz fizike. I da je potreban veliki broj takvih stručnjaka, plus tehničari, plus inžinjeri iz desetine struka. I kako lansirati tu bombu, na koga? Ako niste znali, na američkom projektu Manhattan radile su desetine hiljada stručnjaka. A tek troškovi. On se nije dao zbuniti: Onda ćemo iškolovati potrebne kadrove. Kao da će rat trajati decenijama. Trajala je ta diskusija više od sat vremena. Vidim kuda to vodi i nekako završim razgovor uz napomenu da ćemo napraviti izvještaj za naše nadređene, a oni će ga obavijestiti o svom mišljenju i konačnoj odluci.

Projekat Manhattan je bio istraživačko-razvojni poduhvat tokom Drugog svjetskog rata koji je proizveo prvo nuklearno oružje. Nakon otkrića nuklearne fuzije od strane njemačkih hemičara Otta Hahna i Fritza Strassmanna, 1938. godine, stvorene su mogućnosti za konstrukciju novog strašnog oružja, atomske bombe. Shvativši opasnost po čovječanstvo ako se Hitler dočepa nuklearnog oružja, Leo Szilard i Albert Einstein šalju čuveno pismo upozorenja predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu. Tako započinje projekat Manhattan. Predvodile su ga Sjedinjene Američke Države uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade. Nuklearni fizičar Robert Oppenheimer bio je direktor Laboratorije u Los Alamosu koja je dizajnirala bombe. Manhattan projekat je započeo skromno 1939. godine, ali je narastao i na kraju zapošljavao više od 130.000 ljudi te koštao skoro dvije milijarde američkih dolara (što je ekvivalent sumi od oko 23 milijarde dolara u 2019. godini).  Prva nuklearna bomba ikad detonirana bila je bomba implozijskog tipa na Trinity testu, koji je obavljen na testnom poligonu Alamogordu u Novom Meksiku 16. jula 1945. godine. Projekat je ostao tajan sve dok nije bombardirana Hirošima. Odnio je 400.000 japanskih života i ostavio trajne posljedice.

Pišući ovaj tekst podsjetio sam se detalja američkog projekta Manhattan koji je doveo do konstrukcije prve atomske bombe. Te 1995. godine neke stvari nisam ni znao i sad mi je još jasnija besmislenost ideje o bosanskoj atomskoj bombi. Da je to bila neka kafanska, kućno-pjanska diskusija, čovjek bi se mogao samo nasmijati. No, ovdje je neko iz struktura koje su vodile rat i odbranu povjerovao dotičnom. Istina, nije bilo nikakve štete jer se radilo o totalnoj nebulozi.

Sastavio sam izvještaj i sa argumentima odbio ideju. Ne znam šta se poslije desilo, cijela stvar se valjda “slegla”. Mi smo kasnije, kada bismo se prisjećali ovog događaja, inžinjera zvali “atomska bomba”.

Ali, ovo nije kraj priče. Nekoliko godina nakon rata zazvonio je telefon u mojoj kancelariji. Tada sam radio u Federalnom meteorološkom zavodu. Gospodin se predstavi, radi neki projekat gdje su mu potrebni podaci o visinama i azimutu Sunca za jednu tačku u Sarajevu tokom dana i godine. I ponudi on da se nađem sa njim i njegovim kolegom pa da prodiskutujemo ideju. Kada sam ugledao njegovog partnera jedva sam se prisilio da se ne smijem. Bio je to čovjek koje smo zvali “atomska bomba”. Ne znam da li me prepoznao. Sreli smo se kratko u ratu, tada sam imao bradu, a sada sam drugačije izgledao. Nisam pominjao njegov “projekat”.

Tokom razgovora im pojasnim da je ogroman zadatak izračunati visine i azimute Sunca. Ti podaci se mijenjaju svakog minuta tokom dana, mijenjaju se sa godišnjim dobima. Dakle, zaključio sam, to je moguće izvesti ali se radi o ogromnom poslu koji ja ne mogu prihvatiti. Ne znam šta se desilo s ovim “projektom” ali sam bio vrlo skeptičan zbog uloge dotične osobe. Pošto nisam imao nikakvih informacija da se nešto skandalozno desilo, valjda su nekako upakovali te podatke koji su im trebali za projekat.

“Atomca” više nisam sreo, a Bosna nije napravila atomsku bombu. Srećom, nije ni pokušala.

Muhamed Muminović


Žujo: Ignaz Linhart
Latifić: 2022/23 kreni!