Šezdesete godine su učinile London središtem svijeta kada je riječ o popularnoj kulturi. Nakon poratnog sivila i depresije, britanska ekonomija se oporavila i dolazi do procvata muzike, mode, filma… Rađa se novi optimizam i hedonizam. Tu je i seksualna revolucija koja dolazi iz Amerike kao ozračje hippie pokreta. Taj period je poznat kao Swinging London. Došlo je do male kulturne revolucije koja je prvenstveno bila vezana za četvrt Soho, te ulicu King’s Road u Chelsea.
Poratni baby boom je doveo do eksponencijalnog rasta mlade populacije. Puni energije i optimizma, oni su bili baza za pojavu novih, mladih modnih dizajnera i modela, muzičara, fotografa i slično. Dovoljno je spomenuti Mary Quant i mini suknju, te Jean Shrimpton kao jednu od prvih globalnih super modela. Tu je i Twiggy koja je postala kultni tinejdžerski model. Moda šezdesetih je prekinula sa dotadašnjim, razmjerno konzervativnim tradicionalnim trendovima. Ona je, ujedno, bila i ogledalo tadašnjih socijalnih previranja i pokreta. Pojavile su se npr. go-go boots, novi dizajn ženskih čizmi bijele boje. Opjevala ih je Nancy Sinatra pjesmom These Boots Are Made for Walkin’. Pored Beatlesa, gotovo sve pop i rock grupe koje su obilježile tu eru, a i danas su u vrhu svjetske muzičke scene, bile su iz Londona. I u drugim oblastima su se dešavale zanimljive stvari. Prvi testni let nadzvučnog aviona Concorde (1969), te premijera epskog SF filma 2001: Odiseja u svemiru koji sam gledao nekoliko dana nakon premijere.
Moj prvi susret sa Londonom bio je u ljeto 1968. godine. Sestra i zet (Bura i Majo Topolovac) su tada radili na BBC-u, jugoslovenska sekcija. Tako da je trebalo samo skupiti novac za put. Avion je za mene bio preskup i rješenje je bio voz. Tačnije, Tauern express. On je godinama uveče polazio iz Splita i rano ujutru je bio u Zagrebu. Noćnim vozom sam stigao iz Sarajeva i ukrcao se u Tauern express. Putnici su u najvećem broju bili gastarbajteri koji su uglavnom radili u Zapadnoj Njemačkoj. Voz je, nakon Austrije, cijeli dan i veći dio noći prolazio kroz Njemačku, a pred zoru smo ušli u Belgiju. Krajnja stanica bila je u gradu Ostend na obali La Manša. Do tada se voz uglavnom ispraznio i kroz Belgiju sam, mislim, bio jedini putnik u vagonu. To je bilo moje prvo veliko putovanje, prvo na Zapad. U vozu je bila gomila interesantnih likova, uglavnom radničke klase koja je tražila priliku da zaradi ono što kod kuće nisu mogli. Prema meni su svi bili ljubazni, vidjeli su da ne pripadam tom miljeu, mladi student, i neprekidno su me nutkali hranom i pićem.
Voz je praktički ušao u luku gdje nas je čekao trajekt. Primijetio sam jednu baku odjevenu gotovo u narodnu nošnju, koja je nosila torbu i paket umotan u plavi pak papir, tada uobičajen za slanje poštanskih pošiljki u Jugoslaviji. Sa strane su bile mrlje od pekmeza, vjerovatno se razbila jedna od tegli. Ušao sam u trajekt i nakon nekoliko minuta na razglas se javlja kapetan. Moj engleski je tada bio loš. Više pasivan, jer sam osam godina učio francuski. Razumio sam da se traži osoba koja govori ili razumije jugoslovenski. Prvo mislim, valjda ima neko ko je bolji od mene, ali nakon drugog poziva odem na palubu i vidim da se pomenuta baka očajnički drži za konopce na stepenicama koje vode na brod, a kraj nje, zbunjeni engleski kapetan. Priđem i objasnim baki da mora na brod. Ona kaže: Ćerka me čeka u Engleskoj i nije spominjala nikakvo more ni brodove. Bila je iz Šumadije i nikada nije vidjela more. Utom dođe jedan Englez koji je znao nekoliko riječi našeg jezika da pomogne. Ispostavilo se da je ranih pedesetih proputovao Jugoslaviju na motoru i čak bio u Sarajevu. Do Dovera smo popili par pića i siti se ispričali, više rukama. Trajektu su do Dovera trebala oko četiri sata. Na brodu je uglavnom bio mladi svijet iz Belgije, Holandije, Zapadne Njemačke… Svima je London bio kula svjetilja.
U Doveru, carinski šalteri. Stanem u red kad opet razglas. Traži se osoba koja govori jugoslovenski. Pomenuta baka stoji pokraj visokog zbunjenog bobija sa karakterističnim šljemom i objašnjava mu nešto. Govorila je polako, razdvajajući slogove, misleći da će je on tako razumjeti. Mo-ja ćer-ka mi je pi-sa-la da će me če-ka-ti. Opet se javim sa svojim slabim engleskim. Na kraju se sve riješilo, ćerka je kasnila i majka je trebala da je sačeka.
Sa stanice u Doveru imali smo voz do Londona, a putovanje se završavalo na prastaroj Victoria Station gdje su me čekali moji. Od tada sam, svake godine, nekada i dva puta, boravio u Londonu. Poslije sam tamo ugovarao i izradu teleskopa i razne opreme za Astronomsku opservatoriju u Sarajevu.
Jedva da sam spavao od uzbuđenja – ja u Londonu! Već sutradan sam počeo obilaziti mjesta za koja sam od ranije znao (i ondašnja domaća štampa se pomalo bavila svjetskim opuštajućim temama). Naravno, i moji su mi preporučili šta trebam vidjeti, od muzeja do zanimljivih mjesta. Nekog velikog novca nisam imao ali bilo ga je za podzemnu željeznicu, sendvič i koka-kolu. Kasnije su mi našli posao u jednom talijanskom restoranu (pranje suđa) pa sam za studentske standarde fino zarađivao. Posao mi je našao Portugalac Joao koji je bio pripadnik pokreta otpora protiv tadašnje Salazarove fašističke diktature i morao je pobjeći iz zemlje.
Carnaby Street u četvrti Soho je već bio globalno poznata ulica, posvećena isključivo mladalačkoj modi. To je mala ulica slična Šenoinoj u Sarajevu, ali prepuna butika. Nije se radilo o visokoj modi, nije bilo puno skuplje od drugih prodavnica u ostatku Londona. No, tu su kupovali i tadašnji selebritiji (mislim da ih tada nisu tako zvali). Ali, roba je bila šarmantna, puna boja, lijepo dizajnirana. Nakon nekoliko posjeta Carnaby Streetu, napravio sam plan šta ću kupiti prije nego pođem natrag. Trapez ili zvonaste pantalone su bile hit, pa sam se odlučio na one čiji su trapezi bili uži i diskretniji. Pa majice, T-shirts raznih boja i štampanih detalja, kojih tada kod nas nije bilo. Mislim da sam među prvima u Sarajevu imao trapezice. Iako nisam bio šminker, ipak me ponijela atmosfera Londona.
U susjednoj ulici Wardour Street nalazio se The Marquee Club u kojem je svakodnevno bila živa muzika. Meni tada ime kluba nije značilo ništa posebno. Kasnije sam doznao da je to mjesto itekako bitno, a pripremajući ovaj tekst naišao sam i na konstataciju da je to bio „najznačajniji prostor u historiji evropske pop muzike“. Djevojke i mladići ispred kluba presretali su prolaznike i dijelili male, zgodno odštampane kartice, pozivnice za koncerte. Toga kod nas tada nije bilo.
Početkom decembra 1970. prolazio sam pored Marquee Cluba i odlučio otići na svirku grupe The Faces. Ime sam zapamtio jer sam dugo imao karticu-pozivnicu za taj koncert. Istražujući internet kako bih svoja sjećanja uskladio sa realnim dešavanjima tog vremena, našao sam podatak da su oni nastali nakon raspada grupe The Small Faces. Dio originalne postave se dopunio novim muzičarima. Večer je bila ugodna, radilo se o relativno malom prostoru gdje su muzičari svirali blizu prvih redova. Atmosfera je, na neki način, bila vrlo demokratična. Danas vidim da je te večeri u grupi The Faces svirao Ronnie Wood, kasnije u The Rolling Stonesu, a pjevao je tada malo poznati Rod Stewart. Tada nisam znao ni za jednog od njih. Pronađem nedavno i podatak da su u Marqueeju šezdesetih godina nastupale grupe The Who, The Rolling Stones, Led Zeppelin, Fleetwood Mac, The Moody Blues, The Clash itd. Tu su bili i Elton John, Jimi Hendrix, David Bowie…
U to vrijeme u Engleskoj je bilo svega nekoliko firmi koje su pravile i prodavale teleskope i opremu za njih. Upoznao sam gospodina Dudleyja Fullera koji je imao malu firmu, Fullerscopes. Za nas je bilo važno što su bili jeftini, s Fullerom se moglo lično sve dogovoriti, mijenjati stvari i slično. U tadašnjem Univerzitetskom astronomskom društvu nikada nismo imali dovoljno novaca da kupujemo instrumente u SAD-u koji su bili kvalitetniji, ali i znatno skuplji. Kod Fullera smo mogli nabaviti i nešto lošije teleskope koje smo kasnije, u Sarajevu, prepravljali i poboljšavali. On je izvorno bio jazz pijanist i svirao po londonskim klubovima pedesetih godina. Onda je počeo teleskopski biznis i išlo mu je dobro. Bio je vrlo komunikativan, dobar improvizator i simpatična osoba. Mi smo tada odlučili postaviti prvu kupolu na tvrđavi Bistrik kula, na Trebeviću. Ponudio je da nam nabavi kupolu prečnika tri metra, izrađenu od fiberglasa. Nisam bio siguran da li bi nam to odgovaralo jer je fiberglas tih godina bio relativno nov materijal.
Dudley mi je onda kazao: Možemo otići zajedno da vidimo jednu identičnu kupolu. Moj prijatelj je Tony Clarke, producent grupe The Moody Blues. Ja sam zanijemio jer sam tih godina sa uživanjem slušao njihovu bezvremensku kompoziciju Nights in White Satin, koja je i danas na visokom mjestu u mom muzičkom izboru.
Jedne večeri smo otišli u posjetu i Tony Clarke nas je lijepo primio. On se amaterski zanimao za astronomiju. Kupola je bila OK, a ja nisam otrpio da mu ne kažem koliko cijenim The Moody Blues, što je za njega bilo iznenađenje, jer su mnogi neupućeni Jugoslaviju tada doživljavali kao zemlju iza gvozdene zavjese gdje je zapadna muzika bila nešto dekadentno. Kada smo završili postavljanje kupole, u njoj je bio montiran dvostruki astrograf za snimanje zvjezdanog neba. U nebrojenim noćima, dok sam snimao Sarajevski atlas neba, ne jednom su Noći u bijelom satenu i druge kompozicije grupe The Moody Blues razbijale tišinu borove šume oko opservatorije.
I u filmskoj industriji došlo je do preokreta. Film Michelangela Antonionija Blow-up, kod nas preveden kao Uvećanje, u potpunosti je odražavao atmosferu Swinging Londona. Ono što je mene daleko više zanimalo, bila je pojava filma 2001: Odiseja u svemiru, Stanleya Kubricka i Arthura Clarkea. Nekoliko dana nakon londonske premijere, imao sam priliku da to remek djelo prvi put pogledam. Zet mi je tiho prevodio ključne dijelove. Nakon projekcije sam izašao iz kina kao ošamućen. U filmu su se spojile moje dvije ljubavi, prema astronomiji i naučnoj fantastici.
Zanimljivo je da je par godina kasnije film stigao u Sarajevo i prikazivan je svega 4-5 dana. Naravno, ponovo sam ga gledao, ovaj put titlovanog. Ljudi su napuštali projekciju na pola filma. Čak je bio komentar u sarajevskom Oslobođenju da je čudno da nema interesa za ovaj film. Međutim, pronašao sam podatak da se slično dešavalo i na premijeri u New Yorku, kojoj su prisustvovali sami autori. Arthur Clarke je bio vidno frustriran dok je gledao posjetioce kako napuštaju premijerno prikazivanje. Danas mislim da je film prerano došao i da širi auditorijum nije bio spreman za takvu epopeju koja se proteže, od naših dalekih predaka u Africi, do epskog putovanja ka početku rađanja našeg svemira i nazad. Nove generacije, barem je takvo moje iskustvo, danas prihvataju i rado gledaju 2001. Mnogi kritičari smatraju da je to jedan od najvećih i najuticajnih filmova ikada snimljenih.
A meni je Odiseja u svemiru ostala kao uspomena na Swinging London.