Muminović: Stockholm 1982

Kraljevski banket, Nobelov bal i još ponešto

Jedna od znamenitosti Stockholma, glavnog grada Švedske, je jedrenjak, usidren kraj ostrvca Skeppsholmen. Danas nosi naziv AF Chapman. Izgradila ga je firma Whitehaven Shipbuilding Company u engleskoj pokrajini Cumberland 1888. godine. Ovaj čelični jedrenjak godinama je plovio između Evrope, Australije i zapadne obale Sjeverne Amerike. Englezi su ga prodali Norveškoj 1909. godine, a završava u Švedskoj. Jedno vrijeme je korišten kao brod za mornaričku obuku i načinio je nekoliko plovidbi oko svijeta. Konačno je usidren 1934. godine u Stockholmu, da bi 1947. bio predan Švedskoj turističkoj asocijaciji i postao jedan od prvih omladinskih hostela.

Početkom decembra 1982. godine moja švedska domaćica me je dočekala na aerodromu i kombijem dovezla do usidrenog jedrenjaka. U prvom momentu nisam shvatio o čemu se radi, a onda se ispostavilo da će to biti moj dom narednih desetak dana, tokom aktivnosti vezanih za ceremoniju dodjele Nobelovih nagrada (Nobel festivities).

E sad, otkud ja tu. U novembru iste godine nazvao me je sekretar Republičke konferencije pokreta Nauku mladima BiH Stanislav Bogojević i upitao da li sam zainteresiran da idem u Švedsku kao poseban gost tokom dodjele Nobelovih nagrada. Iz tadašnje Savezne konferencije pokreta Nauku mladima iz Beograda, predložili su mene, uzimajući u obzir kriterije koje je organizator tražio (mladi ljudi, posvećeni prirodnim naukama, sa izuzetnim rezultatima…). Lokalni organizator je bila švedska nevladina organizacija koja je pozvala dvadesetak mladih ljudi sa svih meridijana da budu počasni gosti tokom ove globalne svečanosti. Naravno, prihvatio sam.

I dobijem detaljan plan aktivnosti i protokol. Jedan od bitnih elemenata bio je dress code tokom ključnih događanja. Ono što se tražilo bilo je uslov svih uslova – white tie and tails, odnosno, frak. Imao sam desetak dana da se snađem (poslije sam saznao da sam ga mogao iznajmiti u Stockholmu). Moja sestra Mebrura mi je pronašla frak u Narodnom pozorištu. No, ispostavilo se da je bio totalno ofucan, iz daljine, u pozorištu pod reflektorima, to se nije vidjelo, a izbliza, katastrofa. Onda mi je član Astronomskog društva Miloš Mihajlović, koji je imao mali butik na Baščaršiji gdje je izrađivao predmete od kože, kazao da njegov frend Karameha ima u izlogu svoje radnjice u blizini, lutka odjevenog u frak. Taj frak je bio potpuno nov, malo prašnjav, a pantalone su mi bile preširoke. No, to se dalo srediti. Ispunio sam sve preduslove.

Smjestili su me u četvorokrevetnu brodsku kabinu sa okruglim prozorima koji su gledali na centralni dio Stockholma. Sa mnom su bila dva momka iz Zapadnog Berlina koji su bili simpatični i pričali kako pred Božić odu u Istočni Berlin u šoping. A tamo kažu, nema ništa za kupiti, svijeće i neke budalaštine, a zamislite gospodine, rekoše, oni voze plastične automobile. Naravno, govorili su o trabantima koji su danas, na svoj način, kultni automobili.

Sutradan se naša internacionalna ekipa upoznala, nisam bio najstariji, bio je tu profesor iz Portorika koji je doveo svog studenta, a shvatio sam da je ovo bilo ipak planirano za ljude mlađe od mene, no, šta je tu je. Pet ili šest djevojaka, jedan momak i predsjednik te nevladine organizacije su bili naši domaćini. Naredna dva-tri dana smo imali organizirane posjete nekim poznatim švedskim naučnim institucijama, Univerzitet u Upsali, naprimjer. Tamo sam prvi i jedini put mogao gledati kroz elektronski mikroskop pod uvećanjem od 500 hiljada puta. Posmatrali smo sićušne kristale u unutrašnjem dijelu ljudskog uha koji su pod tim uvećanjem izgledali poput planina. Svake večeri, bili smo gosti u kući neke od naših domaćica-volonterki. One su očigledno bile iz bogatih porodica, kuće sa desetinama soba na prizemlju bez vrata, knjige, umjetnine, a u podrumima velike sale za objedovanje.

Jedne večeri su nas vodili u restoran na večeru. Ekipa je bila raspoređena u nekoliko kombija i moj tim je stigao prvi. Za stolom su bili Englez, Amerikanac, djevojka iz Holandije i ja. Rečeno nam je da čekamo i da će posluženje biti kada svi budu tu. No, iz nekih razloga ostali su kasnili i nakon dvadesetak minuta mi se dogovorimo da dok čekamo naručimo piće. I tada su, kao i sada, alkoholna pića u Švedskoj bila skupa, preskupa. Tu je Amer prednjačio i rekao – ja plaćam, baš nas briga. Naručili smo crno vino i uz priču pijuckali. Odjedanput se pojavi naš vođa sa jednom Šveđankom (Anika). Zaprepašteno nas gledaju i počnu brzo na švedskom da razgovaraju. Bilo je jasno o čemu govore i im na engleskom kažem – ne brinite, mi ćemo ovo platiti. Anika me pogledala i u nevjerici reče – pa vi razumijete švedski. Ma nemam pojma, odgovorim. Sve se na kraju lijepo završilo i oni su ipak platili i dodatno piće.

Sutradan smo bili gosti u redakciji Aftonbladeta, jedne od vodećih švedskih dnevnih novina. Ručali smo u njihovoj kantini. Mene su, kao starijeg, smjestili za sto sa glavnom urednicom, prijatnom ženom srednjih godina. Pričali smo o svemu i ona me upita da li sam ikad čuo za švedsku grupu Abba. Naravno da jesam jer su njihove pjesme bile popularne i kod nas, a tada su bili na vrhuncu slave.

Dva dana prije 10. decembra, kada se svake godine tradicionalno dodjeljuju Nobelove nagrade, prisustvovali smo podnevnom koktelu koji je bio organiziran za nas, nobelovce i njihove porodice. Na ulazu u salu dočekivao nas je tadašnji predsjednik Nobelovog komiteta Egil Aarvik, svako od nas se predstavio, imenom i odakle dolazi. Kada sam kazao da sam iz Jugoslavije, iz Sarajeva, on se našalio i rekao: „O vi ste nam ubili onog austrougarskog cara“. Moj odgovor je bio da je bio nadvojvoda, a ne car, ali da ja nisam imao nikakvu ulogu u atentatu. Pri tome je pohvalio moj stajling kazavši da sam najelegantnija osoba na banketu. Zahvaljujući mom zetu koji mi je pred polazak poklonio crno plišano odijelo koje je kupio za svoje vjenčanje i nikada ga kasnije nije obukao. Bilo je preelegantno za lokalnu bosansku upotrebu.

Prije odlaska na Nobelov banket, naši domaćini su nas upoznali sa pravilima ponašanja kao što su činili prije svake ceremonije. Prvih pola sata se služi šampanjac, nemojte pretjerati – kazali su – prošle godine je jedan od učesnika popio čak 6 čaša.

Šampanjac se služio u standardnim čašama, praktično jedan gutljaj. Kada sam popio, mislim 5 čaša, diskretno mi se približio naš domaćin i pitao me koliko sam popio. Vidio sam da to može biti problem pa sam rekao 4 i sve negdje do 10 čaše, govorio sam – 6.

Tokom banketa smo mogli porazgovarati sa nobelovcima. Ja sam se Gabrielu Garciji Marquezu pohvalio da sam pročitao njegove romane 100 godina samoće, Pukovniku nema ko da piše i druge. Također sam kratko razgovarao sa Kennethom G. Wilsonom koji je dobio Nobela za fiziku za „teoriju kritičkih fenomena vezanih za fazne prelaze“. Kada je čuo odakle sam, uz izvinjenje mi je rekao da nikada nije čuo ni za jednog jugoslovenskog fizičara.

Poslije su se neki profesori i asistenti na Prirodno-matematičkom fakultetu šalili nakon ove moje priče. Kako to da nije čuo za NN-a. Radilo se o jednom vrsnom fizičaru koji je ostavio trag na sarajevskoj fizici, ali ga ovi očito nisu baš voljeli. To je bilo doba prije interneta i konačno, njegova oblast nije imala nikakve veze sa oblašću kojom se bavio dotični nobelovac.

Sljedeći dan smo imali kratak obilazak kraljevskog dvorca i susret sa kraljicom Silvijom i kraljem Carlom XVI Gustafom. Bili smo poredani u špalir, kraljica i kralj su svakog upitali za ime i odakle dolazi, pružili nam ruke za pozdrav, a na kraju smo se zajedno slikali.

Došao je i 10. decembar. Ceremonija dodjele Nobelovih nagrada odvijala se tradicionalno u Stockholms Konserthusetu. Bili smo smješteni na balkonu sa kog se pružao pogled na salu i svečanu binu. Svaki od laureata je održao kratak govor o svojim istraživanjima ili otkrićima. Nakon toga im je kralj uručio diplome i medalje. Po završetku ceremonije u štokholmskoj gradskoj vijećnici (Stockholms Stadshus) održan je banket za oko 1.300 ljudi. Večera uobičajeno traje oko četiri sata, a nobelovci drže kratke govore uz prigodne zdravice. Hrana i pića su bili kraljevski i nije mi bilo teško da danas na internetu pronađem šta je tada bilo na stolu.

Na svakom od stolova bio je cvjetni aranžman. Još od 1970. godine cvijeće se tradicionalno nabavljalo iz Sanrema gdje je Alfred Nobel proveo posljednje godine života. Nakon večere uputili smo se u Zlatnu salu (Gyllene Salen), plesnu dvoranu Štokholmske gradske vijećnice. Noć prije, naši domaćini su nas organizirali u parove. Kako je u našoj internacionalnoj grupi bilo malo djevojaka, to su lokalne organizatorice popunile prazninu. One su birale partnere za ples i Anika Jungman, prelijepa mlada Šveđanka je kazala „biram Muhameda za partnera“.

Meni je to naravno prijalo ali postojao je problem. Moja generacija uglavnom nije poznavala ili učila klasične plesove, po disko klubovima se samo malo mrdalo u mjestu ili plesao neki tango bez posebnih pravila. Anika je za tu priliku obukla prekrasnu svijetloplavu haljinu posutu zvijezdama, ja sam bio u fraku kako je propisano. Dok smo se penjali širokim stepeništem prema sali, ja sam joj rekao da sam loš plesač i da mi je neugodno zbog toga. Ništa zato – odgovorila je – ja ću voditi. Tada mi je jedini put u životu bilo žao što nisam išao na neki plesni tečaj. Počelo je sa valcerom koji je bio još kompleksniji. Ali nekako smo to otplesali, i još nekoliko plesova kasnije.

Svakog decembra, kada dođu vijesti o novim nobelovcima, sjetim se tih dalekih dana 1982. godine. Poslije Ive Andrića i Vladimira Preloga, možda sam jedini Bosanac koji je prisustvovao nobelovskim svečanostima.

Muhamed Muminović