foto: Dženat Dreković/NOMAD

Muminović: Po šumama i gorama naše Bosne ponosne

Svakodnevno smo preplavljeni informacijama o ruskoj agresiji na Ukrajinu. CNN je poslao moćnu ekipu da prati ovaj rat iz svih uglova. Glavna zvijezda je naravno Christiane Amanpour čija je blistava karijera počela sa jednom drugom agresijom, onom na Bosnu i Hercegovinu. Pronađem njenu nedavnu izjavu vezanu za kijevski hotel InterContinental u kojem je smješten najveći broj TV i novinarskih ekipa koje izvještavaju o ratu u Ukrajini. “Ovaj hotel pridružit će nekim od velikih ratnih hotela za novinare diljem svijeta”, rekla je Amanpour, “Imali smo Holiday Inn u Sarajevu, hotel Palestine u Iraku… a sada InterContinental u Kijevu.”

Kada sam ovu, sada visoko pozicioniranu novinarku CNN-a vidio veći broj puta na raznim TV kanalima, prisjetio sam se susreta sa njom i jednog putovanja kroz ratom zahvaćenu Bosnu. Brojni novinari su tada izvještavali o ratu koji smo prošli. Bilo je i onih koje ne pamtimo po dobru, mi iz Sarajeva, a koji su kamere postavljali kraj raskrsnica gdje je svakodnevno „tukao“ snajper dok su ljudi pretrčavali kockajući se sa svojim životima. Ali, moralo se živjeti.

Ljeto je 1995. godine. Od jeseni 1992. pa do završetka rata, bio sam u Armiji Reublike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Najprije u jednoj brigadi u općini Stari grad Sarajevo, a kasnije, krajem 1994. prelazim u Obavještajnu upravu ARBiH. Nisam baš bio James Bond, već onako, kompjuter (tu se imalo struje), redakture nekih vojnih priručnika, pisanje info biltena i slično. S obzirom na moje poznavanje engleskog, dobio sam zadatak da budem pratnja TV i novinarskim ekipama koje su obilazile ratišta. Jedan dan mi nadređeni kaže da treba da idem sa ekipom CNN-a i Christiane Amanpour. Izvještavanje iz Bosne imalo je definirajući značaj u njenoj karijeri.

Moja misija je bila čudna na neki način. Mnoge stvari nisu bile uređene, niko mi iz Armije nije dao ni marku za to putovanje, morao sam se sam snalaziti. Ekipa CNN-a je bila smještena u Holliday Innu, nasuprot Grbavice koju su držale pobunjeničke jedinice i naravno, svako malo su pucali. U jedno kasno poslijepodne prevezli su me do aerodroma. Kao i ostali strani novinari i stranci uopšte, oni su mogli normalno preko aerodromske piste da se prevezu na drugu stranu koja je bila pod kontrolom ARBiH. Aerodrom je cijeli rat bio pod kontrolom francuskog UNPROFOR-a. A ja sam morao kroz tunel dužine oko 800 metara, čuveni objekat DB (Dobrinja-Butmir).

Meni je to bio drugi prolazak. Prvi put sam prošao sa svojim saborcima kroz tunel, i to više puta, jedne kišne noći ‘93. Onako polugladni i iscrpljeni, nosili smo vreće soli, krompira i kupusa. Rečeno nam je da će to biti pojačanje za našu vojničku menzu. Tada su obroci za ručak bili makaroni katastrofalnog kvaliteta, riža ili leća na vodi, mesa ni za lijeka i tako ukrug. Jeo sam sve kako bi u kući ostalo više hrane od humanitarne pomoći. Upoznao sam jednog baščaršijskog frizera, brijača, koji je sve nas u Brigadi šišao ili brijao po potrebi. On je doveo i sina za pomoćnika, da ga spasi od rovova. Oni bi samo formalno sjeli da jedu to što je bilo na meniju, a onda bih ja pojeo i njihove obroke kada bih se slučajno zadesio tu kad i oni. Očigledno su imali novaca za bolju hranu, meni su omogućili da relativno sit dođem kući i da kćerki i supruzi omogućim bolju večeru ili ručak.

Međutim, nikada u kasarni ne vidjesmo ni kupusa ni krompira sa naše tunelske ekspedicije. Šverceri (ratni šakali ili čagljevi po dalmatinski) su se, uz dozvolu političara i pojedinih komandnih struktura, već tada bogatili. Tokom te logističke operacije prenošenja, kada sam vidio da to i drugi rade, negdje na sredini tunela, gdje nas niko nije mogao kontrolisati, sjednem da odmorim i izvlačim listove kupusa iz mrežaste vreće i jedem. Koji obrok. A nekoliko krompira sam stavio u džepove što je sutradan bila gozba za moju kćerku Hanu, tada malu djevojčicu.

Kretanje kroz tunel je bilo gacanje po blatu i vodi, u pognutom položaju, uz povremene udarce glavom u grede koje drže plafon, i škiljava svjetlost. CNN ekipa me čekala na drugoj strani tunela, u blindiranom landroveru. Krenuli smo prema Igmanu gdje je, iznad Hadžića, probijena šumska cesta kojom se išlo ka Bjelašnici i teritorijama koje je držala ARBiH.

Cesta je samo dijelom bila zaštićena od direktnih pogodaka iz Hadžića. Dolazimo oko 7 sati uveče do check-pointa. Vojnici nam kažu – ne možete večeras. Cesta je zatvorena do 8 ujutru i noću je koristi samo Armija. Christiane me je ljutito pogledala i kazala – zar vi to ne znate?! Odgovorim da je ovo moj prvi izlazak iz Sarajeva za tri godine rata i da nije moje da išta znam o tome. Prvi put – zamalo vrisne – takvog su mi poslali! Već vidim da nećemo imati pristojnu saradnju. Moja uloga, prema uputama koje sam dobio, bila je da im budem pratnja i pomognem u komunikaciji sa lokalnim jedinicama ARBiH. Čak nisam bio dužan da im budem prevodilac, a situacija je bila takva da sam to morao biti. Inače, u njenoj ekipi je bio jedan vrlo pristojan Englez, ton majstor, Kanađanka kamermanka i šofer.

Okrenemo natrag. Oni preko aerodroma u Sarajevo, a ja ostanem kao budala na drugoj strani sa dogovorom da se vidimo ujutro. Srećom lokalni komandir mi kaže – hajde, prespavat ćeš kod nas u kući za stražu. Tako je i bilo. Počastili su me domaćom zeljanicom za večeru što je za nas u Sarajevu bila misaona imenica.

Ujutro stiže vesela gospođa Amanpour (oprane kose, u Holiday Innu su imali vode) i krenemo pomenutom cestom ka Bjelašnici. Kaže mi – super je što imamo blindirano vozilo, pa nismo u opasnosti. Ja joj odgovorim – draga gospođo, ova stakla i limovi vas štite samo od puščanih metaka, evntualno od lakih mitraljeza, a meci PAM-a (protivavionski mitraljez) ili PAT-a (protivavionski top) prolaze kroz ovo kao kroz puter. Ona napravi zaprepašten izraz lica, kao – pa, niko mi to nije rekao. Nije ovo tenk – bio je moj odgovor. No, sretno prođemo i nekim čudnim putevima se zaputimo ka Zenici.

Tamo se javimo lokalnoj komandi i shvatim nalozi (naredbe) iz Sarajeva na terenu ne vrijede ništa. Moja uloga se svodila na molbe lokalnim komandantima u stilu – znate, ovo su strani novinari, pozitivno pišu i javljaju o Bosni i našem otporu agresiji, hajte, pomozite malo. Prvi dan nas pošalju na šerićko-tesličko ratište, negdje sjeverno od Zenice.

Lokalni komandant nas lijepo primi. Postroji pedesetak vojnika, sve mladići, jedva punoljetni. Christiane ide i prvog pita – za šta se vi borite? Ja prevodim. Momak odgovara – za Allaha. Ja njemu  kažem – u redu je, vidim da si vjernik ali ovo su strani novinari, pa možda da kažeš i da se boriš za Bosnu.  Ona mi se okrenu i pita – šta to vi sa njim pričate? Ja joj prevedem izmjenjenu izjavu sa mojim dodatkom o patriotizmu, činilo mi se da tako treba.

Komandant nas pozove na kafu u susjednu kuću. Sa strane neka šupa, a pored nje nekoliko drvenih sanduka sa natpisima na iranskom. Vidio sam da je zastala i razgledala. Popijemo kafu. Komandant se meni obrati – znam da vi u Sarajevu nemate baš hrane i pošalje nekog svog da za mene pripremi paket. Nemoj mu brašno i rižu, već samo mesne konzerve – doviknu za njim. Dobijem paket snova, dvadesetak kilograma. Na kraju razgovora, Christiane pita komandanta – da li vam Iran šalje vojnu pomoć? On je, kao začuđeno pogleda i odmahne glavom. Ona kaže – ma vidjela sam sanduke sa iranskim slovima napolju. Izađemo, nema sanduka. Ona se okrenu meni i reče – jeste li i vi vidjeli da su ovdje bili ti sanduci? Ja se pravim lud, kao nisam ništa vidio. Očito je komandant naložio da se uklone. A onda reče – ali dobijamo mi humanitarnu pomoć iz Irana, to su vjerovatno bili sanduci sa keksom koji su odneseni.

Poslije smo išli kroz neku rijetku šumu prema rovovima gdje su bile prve linije ARBiH. Povremeno bi se čule eksplozije u daljini, zvuk nije bio oštar kao u Sarajevu kada padne na asfalt ili beton. Oni se svi i naša vojnička pratnja bacaju na zemlju. Ostanem jedini da stojim. Valjda istreniran u Sarajevu, pa i po zvuku vidim da je to daleko. Gledaju začuđeno. Nisam ni trepnuo. Ne mislim da je to bila hrabrost, malo izverziran,  i malo oguglao, a i procjena daljine mi je bila ispravna.

Na kraju, ponovo kafa kod lokalnog komandanta. On me pita gdje ću spavati u Zenici. Kažem da nemam pojma, zamolit ću u nekoj kasarni da me prime. Ova ekipa CNN-a ode u hotel, a ti se snađi. Kaže on – imam prijatelja, fotograf je u čaršiji. Ima rodbinu u Sarajevu pa bi im poslao neki novac. Pa da ti poneseš? Možeš kod njega spavati. Kažem da nema problema. I tako bi. Fotograf, divna kuća, rasvjeta u Zenici, rade kafići, poslije sarajevskog mraka, kao New York. Pitaju me domaćini da li bih se okupao. Kao kroz maglu sam se sjećao kupanja u kadi. Legnem u toplu vodu. Za nevjerovati. Onda večera, čorba, pita, piletina, lubenica. Raj! A domaćin priča kako im je bilo teško kad je na nekoliko mjeseci HVO zatvorio jednu stranu, pa je Zenica bila u blokadi i nisu imali dovoljno hrane. Poštujem svačiju muku, a mislim – blago vama, u opsadi je menu skroman – riža, makaroni i leća. Plavi put je godinu ranije ipak popravio stanje.

Nakon još nekolikih intervjua, krećemo ka Sarajevu, preko Kiseljaka. Ljetno predveče, Kiseljak blista kao Las Vegas. Zona šverca i blagostanja za nas opsjednute. Landrover staje kraj nekog granapa. Ja nemam ni marke, ne izlazim. Oni nešto kupuju. Dolazi Englez i nosi mi dvije boce, viski i štok. To je u Sarajevu bila ulaznica za najljepše večeri sa prijateljima. I ko nije pio alkohol, trebalo mu je da ubije ratnu depru i da se barem na jedan dan dobro osjeća. Kaže Englez – bili ste nam od pomoći i hvala vam. Amanpour ga gleda i kaže – a baš je dobar ali nije ni bonbon kupila, ni čokoladicu, niti me pitala da li možda imam dijete.

Onda opet, u Sarajevo kroz tunel.

Englez mi naredni dan doveze kući paket. Bio sam mu zahvalan do neba.

Novinarsku zvijezdu više nisam sreo.

Muhamed Muminović


Žujo: Ignaz Linhart
Latifić: 2022/23 kreni!