Bektaš: Odrastanje

kod mene vam je znate sve nekako obrnuto kao da se neko svojski potrudio načiniti me smiješnim

prvo nisam otišao u rat

jer to nisu tražili od mene i jer je rat došao meni

taman se bijah malo privikao i rekao sebi pa šta se tu može i tih deset godina će proći

ili neće

kad obznaniše da je gotovo i sve nas tako poniziše

pretjerujem velite

pa zamislite da uđete u kino salu spremni za dvosatno uživanje u dobro režiranom trileru ali početak filma bude rastegnut ko teravija

a zaplet izgrađen na zgodama od kojih su neke besmislene neke neuvjerljive a neke nedopustivo predvidljive

i još nakon pola sata u salu uđe podvornik s baterijskom svjetiljkom i sve potjera napolje

zatim se nakon rata nisam vratio kući stoga što iz nje nisam ni odlazio

onaj je lukavi klipan glumio da je luđi nego što jeste ne bi li izbjegao vojnu

a ja ovako mahnit morao sam glumiti pametnoga ne bih li dobio posao

lukavom klipanu plan se izjalovio i kažu da je propisno najebao tokom dvadesetogodišnjeg odziva domovini

ja sam odglumio bolje neg što bi eli valah i dobio sam posao pa vi sad vidite ko je tu pametniji

to što je on dobio mjesto literarnog besmrtnika a ja autobus da ga vozim po predgrađima štutgarta ne govori ništa ni o njemu ni o meni

to je samo dokaz da se neko dobro zajebava

prvo s životima pojedinaca potom s kolektivnim vrijednosnim konstrukcijama

deset sam godina okretao volan i ženi slao skoro čitavu platu a ja sam se već nekako snalazio

puna njemačka uščuvanih gospođa koje smatraju da mi s jugoistoka dobro jebemo

i koje sanjaju o svom kurcu s balkana svejedno dal vizantijskog ili osmanlijskog

poslije shvate da smo mi samo manje gadljivi od švapčadi mada ja većih svinja od njih ne mogu zamislit

shvate al bude kasno pa nema nazad ni njima ni nama

ona ti trpa glavu glupostima ti nju trpaš gdje stigneš i sve bi se to još i moglo podnijeti da se ne šminkaju kao za cirkus

deset godina štutgarskih predgrađa

deset godina kirki sa obehlim sisama i dupetima koja više ni vlažit ne treba

deset godina buđenja na jastucima crvenijim od onih u bataljonskom sanitetu

deset godina bez objave da je gotovo i bez poniženja

pitam ja vas ima li većeg poniženja neg kad vas ne ponižavaju u tuđoj zemlji samo zato što imaju preča posla

zato sam jednog jutra uzeo stvar u svoje ruke i obznanio da je gotovo pa pravo kući

doputujem a kuće nigdje

ima mene zuji kuća kad se svjetla pogase al nema tebe hajvanu

pa jest tako priznajem ništa od mene osim stida nije ostalo

i to kakvog

da bombu metnem pod sebe samo bih se kao kinder jaje rastvorio a unutra stid ko nov

kad stid ode odmorit eto straha na njegovo mjesto

i to kakvog

kad gurneš kitu u švapsku kirku otpozadi kao da vlastitu smrt jebeš a ona zna da je trpaš iz interesa i da ti se gadi

pa još više rasteže svoje žvalje i koluta ofarbanim očima ko da veli evo krepaj od gađenja jadniče

kao da jebeš vlastitu smrt a nikad svršit

treba biti puno mahnitiji od mene pa nemat straha od posljedica takvog nedjela

ali ne može se čovjek stalno ni stidit ni plašit osim ako nije umjetnik

opet spremim ulogu pametnog pa opet posao dobijem

deset godina u gradskom prevozu ali ne daju mi volan kažu nekakav ti je pogled naopak neće putnici ulazit u autobus s tobom takvim

deset godina komandujem autobusima iz pozadine kao nama što su komandovali

privikli se i kuća i ja da ne postojimo ali držimo to za sebe da se dušmani ne naslađuju

a neko se sve više zajebava sa mnom

alkohol mi omrzo ali mahmurluk mi nedostaje hoću crć bez njega

mahmurluk je snaga

mahmuran čovjek može podnijet i rat i kugu i rodbinu samo sebe ne može istrpit

al mene svakako nema pa ne bih imao šta trpit

kad bi moglo s mahmurlukom kao sa dobrotom gdje bi mi kraj bio

ni truda ni podnošenja žrtve samo kažeš ja sam mahmuran

ne mogu više ni utakmicu pogledat

sve je dobro dok ne počne al čim sudija zvizne na terenu se stvori jedanaest mene i jedanaest švapskih kirki sa obehlim sisama i ko vinetu namazane pa obleću oko nas i oblizuju se

to bi se bolan pred punim stadionom jebalo ali ja ne mogu pred punim stadionom povraćat

ni sa društvom više ne mogu

mogao bih kad bi mi pustili da budem jal dušman jal izdajnik

gluho bilo da ih ne volim ama to bi sevap bio jal pobit jal izdat pa da ih neko pobije

to dvaes godina pamti kote

dvaes godina viče jesmo bili zajebani

bolan ne bio lako je bit zajeban ako nisi trpo švapsku kirku

ako nisi guzio vlastitu smrt preko kurca

sa ženom još i najgore

sve nam potaman i onako kako nam je matičar opisao brak kad smo se uzimali

ali ja hoću iz pameti

kad je budna sve me huja hvata i najrađe bih je u zemlju zatjero što je glupa i što nije saznala za švapske kirke

a kad zaspe sve molim boga da mi oprosti što sam htio svoj teret njoj natovarit

volim je kako ženu treba voljet

ne može to u riječi nit ima potrebe riječima ljubav opisivat kad postoji puno čvršći dokaz da je ljubav živa

jutrom dok ti žena još spava pogledaj kroz prozor

ako vidiš ljudski svijet nema tu ni lj od ljubavi a čega ima bolje i ne zamišljat

ako vidiš božji svijet čvršćeg dokaza ne traži

eto dakle volim je ali nit smijem nit umijem to pokazat

sve me strah da ću je uprljat i ogadit sobom

i postelju dijelimo ko muž i žena

i tu je sve potaman ali ima nešto što njoj ne bih smio priznat pa da me konjima na repove rastrgnu

kad se uzmemo mazit pa ako vidim da će i jebačina tu past ja slažem da moram u kupatilo pa se tamo malo isplačem

u oku vazda ostane malo suze a ostale saberem sa lica pa njima glavić natrljam

jedino me to od mene sama i od gađenja i stida i straha može sačuvat

suza može ono što mahmurluk ne može

suzom čovjek može samoga sebe podnijet

i tako eto deset godina ovdje vozeći se umjesto štutgartskim predgrađima vlastite prošlosti

čega tu sve ima bože me sačuvaj

furda ološ manekeni pametari pijandure pjesničići kladioničari samo nigdje čovjeka

pa sve samome sebi govorim e jest te neko uhvatio zajebavat ko da si mu trabanta opuškom progorio pa ti se sad sveti

a i treba te vala zajebavat kad ne znaš odrast već praviš budalu od sebe tražeći sazrijevanje tamo gdje nit ga je kad bilo nit će ga kad biti

a evo kad sam sve pokušao odrasti

kad sam prvi put oprostio čovjeka od života

kad sam prvi put oprostio čovjeku grešku

kad sam prvi put prešutio mišljenje o drugom čovjeku

kad sam spustio mater u zemlju

kad sam se prvi put sjetio jednog događaja a utroba mi nije zaigrala kao nutrija u kafezu

kad sam prvi put sam pao na sedždu

a sad ću vam reći i kakvo je to odrastanje

imam jednog poznanika koji se mimoišao s ratom

kad god odemo na piće on mi priča kakvu je obuku u vojsci prošao

e koliko se on razumije u ratovanje toliko se i ja razumijem u odrastanje

nisam ja sujevjeran niti sklon numeričkom simbolizmu ali kada se navršilo deset godina otkako kuća i ja ne postojimo jedno za drugo desilo se nešto golemo

mislim meni golemo

probudim se zorom i napravim kafu pa zapalim a onda uzmem rokovnik pa u njega ovako zapišem inventuru svog posjeda

jedan invalidan i grubo prekinut rat

deset godina štutgartskih predgrađa

deset godina antropomorfije

onda kažem skoro glasno e sad ću ja obznaniti da je gotovo

ovo je moje kraljevstvo i neće se po njemu širiti tamo neka furda i ološ i raspaline

a ako neko hoće da me zajebava nek me zajebava ko kralja a ne ko zbir odsutnosti

u to i svanu a ja odem u sobu

žena još spava te legnem kraj nje i prislonim dlanove na njene obraze pa sačekam da se probudi

onda joj kažem znaš li ti koliko ja tebe volim

ona se blesavo smješka i pita koliko

kažem joj eno napolju božji svijet jutros eto toliko te volim

a kurac mi se napeo kao farhad kad je ono sir darji tok okretao

pa se stade vrtjeti iznutra i usisavati u sebe mnoga čuda i krasote svijeta

postojanost kedrova libanonskih

šunjanje tigrova iz malezije

zamah kodijaka iz manitobe

sve moje prošle mahmurluke

stomilimetarski pancirni projektil iz rapire te dvanaest em

behar trešanja sa planine hiei

jednog od lisipovih konja iz venecije

spitfajera iz batajničkog muzeja avijacije

možda i još ponešto ali ko da vodi računa o sitnicama kada konačno odraste

e pa jebiga ne mogu vam precizno reći u čemu je ovo odrastanje sadržano

da je to moguće homer bi vam već rekao opisujući onog lukavog koji je glumio mahnitog
pa bismo imali priručnik i odrastanje već tri hiljade godina ne bi bilo pitanje od naročitog značaja

Elis Bektaš


Miljković: Balada
Bektaš: Sladoled
Platon: O ljubavi