Jednom se ja zatekao nekim poslom u Mostaru, pa sreo jednog književnika kojeg neki smatraju solidnim, neki čak i vrlodobrim, a ja ga smatram i solidnim i vrlodobrim i dosadnim u jednakoj mjeri, ali je kao sagovornik zanimljiv, te odemo u jednu lijepu bašču gdje se služi dobra lozovača, pa stanemo eglenisat i taj se eglen protegnu od podneva pa sve do akšama. U neka doba kraj bašče prođe ciganka sa dvoje sitne djece koja su skakutala uz nju i jednim još sitnijim djetetom u naručju. Koračala je žustro, kao da negdje kasni, i nije gledala ni lijevo ni desno, ali onda joj se glava kao po zapovijedi okrenu ka ovom mom poznaniku. Ciganka stade i zauze stojeći stav za prošnju, pa mu ovako kaza:
– Imaš li marku, živ bio?
Udesilo se da ni moj poznanik ni ja nismo imali dovoljno sitnine uza se, te joj on dade samo polovinu traženog iznosa, a ciganka mu reče:
– Šta si se stisno, ti si naš, vidi se da si naše farbe.
Onda je ciganka produžila svojim putem, goneći onu sitnu djecu ispred sebe, a moj poznanik stade otpuhivati i rondati na nju, vidi se da ga je pogodilo to što mu je kazala i da je on to kao uvredu doživio. A ja ga šutke gledam i mislim se, e moja budalo, da je meni to rekla ja bih se sve kurčio i razmetao, jer bih onda imao neporeciv dokaz da sam pisac kakav želim biti. Ma šta pisac, piščina velikog kalibra, takav bih eto bio da me cigansko oko prepozna kao svoga. Ali vi pojma ne biste imali koliko dobro pišem, jer šta piščina velikog kalibra uopšte ima pisati. Njegova književnost su ulice kojima hoda, mostovi preko kojih prelazi i kreveti u kojima konači po tuđim gradovima.
Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je mostarski čelopek tog dana malo pomeo onu ciganku, te se ona zabunila i pogrešnom čovjeku kazala da je njihove farbe. Moj je ten tamniji od njegovog, a lična mi povijest sadrži i neka lutanja teško objašnjiva urednom građanskom umu. Neko će kazati da ja sebe tako samo hoću utješiti, ali ja odista vjerujem da mojim krvotokom žubori i pokoja kap ciganske krvi, ko zna kad i ko zna gdje stečena.
I ponekad sanjam da stojim pred zrcalom, a ono mi veli:
– Šta si se stisno, ti si naš, vidi se da si naše farbe.