Skaska o tigru i gospodinu Petru

Tu es Petrus et super hanc petram
aedificabo ecclesiam meam
et tibi dabo claves regni caelorum

Gospodin Petar imao je dvije strasti – istoriju i logiku. Istini za volju, ni istorijom ni logikom nije suvereno vladao, ali ljubav i strast ne potrebuju znanje, niti imaju potrebu za opravdavanjem. S druge strane, nije cijenio one znanosti za koje je smatrao da ne doprinose razumijevanju duše, pa je tako s prezirom gledao na svoje poznanike koji su voljeli aritmetiku, astronomiju ili, pak, biologiju.

Gospodin Petar običavao je upražnjavati duge večernje šetnje, koje su se znale protegnuti do kasno u noć. Naročito je volio šetati po gradskoj tvrđavi, penjati se na njene kule, u kojima su se rastakale brojne povijesti, istovremeno suprotstavljene i nadopunjavajuće, i koračati njenim bedemima, što je zahtijevalo naročit oprez i spretnost, jer su tu i tamo bili ruševni i prekinuti, baš kao i povijesna sjećanja što su, zajedno sa malterom, povezivala tesane kamenove. Poseban izazov predstavljalo je prelaženje onog dijela bedema koji se protezao tačno iznad gradskog zoološkog vrta – tu je gospodin Petar koristio davno, još u pučkoj školi, razvijene gimnastičke vještine. Opasnost je uvećavao sadržaj kaveza tik ispod bedema kojim je ekvilibrirao gospodin Petar – u njima su bile smještene divlje mačke: dva bengalska tigra, jedna obitelj kenijskih lavova, te jedan crni leopard iz Konga, naročito nervozan, jer uprava vrta nikako nije uspijevala pronaći mu družicu.

Tokom ovih šetnji gospodin Petar nije vježbao samo tijelo, već i duh. Puštao je svoje dvije ljubavi da se uvijaju jedna oko druge, istorija je nudila premise, logika je odgovarala silogizmima, a gospodin Petar osjećao je posvemašnje ispunjenje i sreću, pa čak i tjelesno zadovoljstvo. Naravno, to ašikovanje istorije i logike nije u sebi imalo ničeg lascivnog i uznemiravajućeg. Logika gospodina Petra priječila je istoriji gospodina Petra da postavlja neumjerena i nepristojna pitanja, a istorija gospodina Petra priječila je logici gospodina Petra da daje neumjerene i nepristojne odgovore.
No jedne večeri – takve se stvari, valjda, uvijek moraju desiti – gospodin Petar načini pogrešan, kobni korak i strmeknu se sa bedema pravo u kavez u kom su bengalski tigar i tigresa otaljavali svoje zatočeništvo. Pad, ili bolje reći preludij nastajuće drame, samo je ugruhao gospodina Petra, koji je sada stajao nasred kaveza, kao na kakvom podijumu – taj utisak pojačavala je jedna svjetiljka koja je svoju svjetlost spuštala upravo oko njega.

I tada je gospodin Petar počinio najveću grešku u svom životu – počeo je da misli. Nesmotreni korak na bedemu, koji ga je doveo u ovaj zbunjujući i neobični položaj, ne bi bilo istinito nazvati greškom. To je prije bila – nužnost. Naravno, od one vrste koju ni gospodin Petar, ni ja kao pisac ove pripovijesti, pa ni ti, dragi čitatelju, nikada nećemo do kraja moći razumjeti.

Gospodin Petar, uslijed prezira koji je gajio za biologiju, nije mogao znati da tigrovi osjećaju naročitu netrpeljivost spram mišljenja. Oni jednostavno ne vole kad neko misli u njihovoj blizini. Ruku na srce, čak i da je učio biologiju, pitanje je da li bi znao za ovu životno važnu činjenicu, jer se ona ne može pronaći u školskim udžbenicima i enciklopedijama, već samo u onim voluminoznim knjižurinama za koje inače ne znamo ni ko ih piše, ni ko ih čita. U jednoj od takvih knjiga objašnjena je i telepatska sposobnost tigrova – njih ne možete prevariti, čim čovjek počne misliti, oni to nepogrešivo osjete.

Dok je gospodin Petar, tako ugruhan i zbunjen, stajao na sredini kaveza, postavljajući samome sebi bezbroj nebitnih i nepotrebnih pitanja – kako sam dospio ovdje, zašto nisam vidio pukotinu na bedemu, da li se mogu uzverati natrag – iz tame je lijeno i samouvjereno istupio krupni bengalski tigar i zaustavio se na rubu kruga svetlosti. Kada je pred sobom vidio žuto-crnu grdosiju sa dva plamteća oka, gospodinu Petru udovi se ukočiše od straha. Njegov užas pojačalo je odsustvo svakog zvuka – tigrove šape nisu pravile ni najmanji šum, a kad je zijevnuo i protegnuo se, to je takođe bila besprijekorno izvedena pantomima, naravno, potpuno nijema.

Nažalost, mozak gospodina Petra nije slijedio ruke i noge i nastavio je raditi punom parom, izbacujući nove misli kao što mitraljez izbacuje svoju tanad. „Budem li nepomičan, možda me neće napasti“, promrmljao je u sebi.

Tigar mrzovoljno i negodujući zatrese glavom. „Evo je! Misao, i to veoma loša. Usuđujem se reći – sasvim blesava“, reče tigar, takođe u sebi.

Gospodin Petar, strasni i odani zaljubljenik u logiku, nastavi da duma: „Ako zavrištim, možda će se tigar uplašiti i pobeći.“

„Avaj, zar ovaj glupak ne može ništa pametnije smisliti?! Ne samo da mi noću upada u kavez i uznemirava me svojim mislima, već su mu te misli upravo nepristojno nedotupavne“, bezglasno kaza tigar i uđe dva koraka u krug koji je svjetiljka pravila u sredini kaveza.

„Možda je sit, pa me neće napasti“, po vlastitom sudu trezveno zaključi gospodin Petar.

Tigar ga zblanuto pogleda, prosto ne vjerujući da je razaznao jednu takvu misao. „Kakav tupavko! Naravno da sam sit, ko je vidio gladna tigra u zoološkom vrtu?! Ali zar još uvijek postoje oni koji vjeruju da tigrovi napadaju ljude zato što su gladni?! Zaboga, kao da mi volimo ubijanje. Ali tigar ponekad mora pribjeći i grubostima, ako želi biti pošteđen glupavih i dosadnih mišljenja.“

Kada se čovjek nađe u blizini tigra, jedino je važno da ne misli. To mogu posvjedočiti rijetki srećnici koji u svom iskustvu imaju sadržan – i preživljen – takav zastrašujući susret. Mišljenje može da bude od nekakve koristi prije susreta sa tigrom, pa čak i poslije tog susreta, ali tokom njega – ne mislite, ako vam je život mio!

Gospodin Petar, grešnik nesrećni, Bog da mu dušu prosti, nastavi ovako umovati: „Potrčaću prvo levo, pa naglo skrenuti desno – to će ga zbuniti, a ja ću onda sunuti ka ogradi i preskočiti je.“

Krupni i gipki primjerak bengalskog tigra strese se od gađenja pred ovako jadnim egzemplarom misli i bez riječi zgrči zadnje noge i pribi krupno tijelo uz zemlju, a potom se odrazi i u visokom, elegantnom luku poleti naprijed. Nad gospodinom Petrom, poput zavjese na bini, sklopiše se dvije najveće pogreške koje je počinio u životu: prezir ka biologiji i poriv za logiciranjem koji je bilo nemoguće obuzdati, čak i kad se našao oči u oči sa jezovitim tigrom iz Bengala.

Elis Bektaš

Bektaš: Odrastanje
Bektaš: Sladoled
Bektaš: Gužva
Bektaš: Kamičak
Bektaš: Fraktali
Bektaš: Skaska o mišu

Izazovi jedne fotografije
Sidran: Ne mogu da zaspim
RegionElle: Anja Golob