Sova je dolazak proljeća nazvala uzvišenim činom prirode. Bjelorepi škanjac, poljska eja i kratkoprsti kobac odobravajućim kliktanjem iskazaše svoje slaganje sa sovom. Svi su se osjećali upravo praznično. Dolazak proljeća nije značio samo odlazak gladi, već i nebo ugodnije za letenje.
Grabljivice su se radovale novim, sjajnijim i snažnijim perima, mužjaci su mjerkali ženke kojima će se ubrzo početi udvarati, a ženke su mjerkale zgodna mjesta za gnijezda i radovale se napornom i odgovornom, ali i posve ispunjavajućem poslu podizanja skorašnjih prinova.
Sovovke će zagospodariti šumom, orlovi će obližnje visove pretvoriti u svoje utvrde i svoja hranilišta, a sitnije jastrebovke će nadlijetati šarene i mirisne proplanke i posluživati se slasnim zalogajima sa njih.
Dva mlada, još uvijek kočoperna supa kladili su se ko će prije ugrabiti jagnje. Malo dalje, jedan soko o kamen je oštrio svoje kandže i svoj kljun, spremajući ih za prvi proljetni lov, baš kao što se vitez sprema za boj.
Grabljivice su osjećale radosno nadimanje u grudima, kao na kakvoj svetkovini, ali nisu ljenčarile, već su se pripremale za doba bujajuće životnosti. Obnoviti snagu, donijeti mlade na svijet, dokono krstariti nebom – sve je to trebalo učiniti da se ispuni smisao življenja.
A miš? Ovo je skaska o mišu, valjda bi trebalo da i on nađe svoje mjesto u njoj. Pa, trebalo bi, ali ga ipak nema. Sakrio se, kukavac, preplašen od tolikih krilatih prijetnji.