"Hajde da se igramo Fejsbuka."
Petnaeste godine nakon Prvog cvjetanja, na uskom parčetu kopna kojeg su njegovi nekadašnji stanovnici nazivali Italijom, ljudske naseobine bile su iznenađujuće napredne. Sahranjivanje mrtvih obavljalo se na unaprijed određenim i uređenim mjestima, koze i ovce organizovano su uzgajane, baš kao što su organizovano izrađivana gruba odijela od kože i biljnih vlakana, a i škole su već počele sa radom. Napredak je potaknut i olakšan slučajnim pronalaskom jedne manje horde – ispod debelog sloja sasušenog mulja na mjestu na kom se nekad očito nalazio ogroman grad, pronađena je nepregledna biblioteka. Mjesecima su prokopavani kanali do srca biblioteke i njeno blago iznošeno na površinu. Najstariji članovi horde prisjećali su se da su generacije prije njih govorile o pismu. To sjećanje bilo je blagorodno sjeme koje je palo na ovo čudesno otkriće i iz kog su procvjetale prve stabljike novog Znanja, na kojima su bubrili još uvijek malobrojni, ali slatki plodovi.
U školu su upućivane samo djevojčice, te dječaci slabašnog tijela i zdravlja, snažni i zdravi bili su potrebni za Prvu i Drugu odbranu, a najbolji među njima odgajani su za Čuvare. Najvažnija tri predmeta tokom školovanja bila su Pamćenje, Pripovijedanje i Zdravlje. Na času Pamćenja u posljednjem razredu jedne od tri škole u Četvrtoj Hordi, učitelj je ispitivao učenike.
“Awo, hoćeš li biti ljubazan i ispričati nam šta smo na prošlom času naučili o posljednjim danima Starog čovjeka?”, blagim glasom reče učitelj.
Awo, koji je od rođenja šepao na lijevu nogu, nije morao da izlazi pred tablu, bilo je dovoljno da ustane iz svoje klupe. Prije nego što je zaustio da išta kaže, njegova kao Mjesec zelena kosa pokrenu talas žamora kroz učionicu – sve djevojčice u razredu bile su zaljubljene u Awoa.
“Učili smo o Misterijama posljednjih dana Starog čovjeka. Prva i najšire upražnjavana Misterija bio je automobil. Za automobil se vjerovalo da služi ubrzavanju i unapređenju života, mada sve ukazuje na to da je on ustvari usporavao život Starog čovjeka i dovodio ga do granice nepodnošljivosti. Uprkos istraživanjima, Pamćenje ne može rastumačiti nesposobnost Starog čovjeka da shvati kako ga automobil vodi u propast.”
Awo napravi stanku, a djevojčice u razredu se zakikotaše.
“Druga Misterija bile su Ujedinjene Nacije. Sve do početka Velikog paljenja, Stari je čovjek vjerovao da Ujedinjene Nacije imaju moć da zaustave nadolazeći užas. To bi bilo kao kada bi, na primjer”, – tu Awo malo zastade, dajući sebi na važnosti – “ovce povjerovale da ih mačke mogu zaštititi od vukova.”
Djevojčice se složno zakikotaše na ovu Awovu duhovitost.
“Treća i najpotpunija Misterija Starog čovjeka bio je Fejsbuk. O njemu Pamćenje najmanje zna, jer je skoro nemoguće u Knjigama pronaći opise ove Misterije. Ipak, možemo pretpostaviti da je Fejsbuk bio nekakva sinteza Biblije i Kur'ana, te Egipatske i Tibetanske knjige mrtvih. Rituali Fejsbuka upražnjavali su se na računarima, koji su se napajali električnom energijom. Mi, srećom, ne proizvodimo električnu energiju”, na ovom mjestu i učitelj i sve djevojčice u razredu dvaput pljesnuše rukama i othuknuše po jednom u znak odobravanja, “te stoga ne možemo staviti u pogon računare koje smo pronašli. Ono što danas zapanjuje, jeste činjenica da je sadržaj tih rituala ostao tajna, uprkos ogromnom broju posvećenika – u jednom tekstu nalazimo podatak o čak 14 milijardi ljudi koji su se nazivali korisnicima Fejsbuka, premda je to vjerovatno obično preterivanje koje je bilo svojstveno Starom čovjeku. Meke knjige nude nešto više podataka o ovoj Misteriji od Tvrdih knjiga, ali to je i dalje nedovoljno za potpuno razumijevanje ovog fenomena.”
“Izvrsno, Awo”, uzviknu učitelj, tapšući rukama. On je ovog zelenokosog dječaka pripremao za svog nasljednika i imponovala mu je bistrina njegove misli i jasnoća njegovog govorenja. “To će biti dosta za danas. Naredno čemu ću vas podučavati jesu…”
…
U ovo doba godine škola je završavala rano i nebo je još uvijek bilo blijedoljubičasto. Awo je sa djevojčicama iz razreda odlazio na obalu Narandžaste rijeke – to je bilo prelijepo mjesto za dokoličarenje i igru. Awo je djevojčicama obično pomagao da lakše savladaju gradivo iz Pripovijedanja i Pamćenja, a one su se, topeći se pri pogledu na njegovu bujnu zelenu kosu, pretvarale da ih sve to itekako zanima. No Awo ih danas sve iznenadi svojim prijedlogom.
“Hajde da se igramo Fejsbuka”, reče.
“Ali kako?”, upita Eria.
“Eria, ti znaš da je moj otac pripadnik Druge odbrane i da je često u Kanalima. Nedavno mi je otamo donio knjigu Fejsbuk za početnike. Naravno, ovo mora ostati naša tajna, još uvijek ni učitelju nisam rekao za njeno postojanje.”
Djevojčice su udivljeno gledale Awoa, koji im je nastavio govoriti, još uvijek suviše mlad da bi mogao shvatiti kakav učinak njegov glas i njegova kosa imaju na njihova bujajuća tijela.
“Za početak, svako će od nas sebi uzeti neko ime. Možete koristiti svoje vlastito ime ili neko izmišljeno, ali nipošto nemojte uzimati tuđe ime, to se u ovoj igri smatra nečasnim. Ime koje ste odabrale zapišite na parče papira.”
Djevojčice su potrošile nešto više vremena na ovu zadaću, ali i to bi ubrzo gotovo, pa im Awo nastavi objašnjavati pravila ove zanimljive igre, nekoliko puta naglasivši da je čitav njen smisao u davanju da bi se dobilo. Statusi su se imali pisati na parčetu papira, ako biste htjeli da ih šerujete s drugima, morali ste svojeručno ih prepisati i podijeliti s prijateljima. Awo je smislio i odgovarajuće zamjenske propozicije za čatovanje i tagovanje, a nije zaboravio ni lajkove – ukoliko bi vam se svidio nečiji status, bilo je dovoljno da spustite kamičak kraj papirića na kom je bio napisan. Ovaj jednostavni način koji je omogućavao da se na prvi pogled uoče najdopadljiviji statusi, pokazivao je da Awo ima odista bistar i dubok um.
U širokom otvoru pećine koja je gledala na Narandžastu rijeku započe igra koja je imala da traje do u beskraj. Awo i djevojčice ispisaše svoje statuse i staviše ih na zemlju ispred sebe. Kada je Ouma, kose modre kao Sunce, spustila prvi kamičak kraj Awovog statusa, Eria, koja je bila najljepša i najbrbljivija djevojčica u razredu i čiji je otac bio jedan od najslavnijih Čuvara, u stomaku osjeti čuvstvo kakvo joj je do tada bilo nepoznato. Da je bila malo starija i da je dovršila školovanje, možda bi u tome prepoznala nagovještaj mržnje, tog vjernog pratioca Starog čovjeka.
Igra se nastavila tog dana sve dok nebo nije poprimilo tamnoljubičastu boju i dok se na njemu nije pojavio zeleni Mjesečev disk. Nastavila se i sutrašnjeg dana. I svakog narednog. Awou i djevojčicama počeli su se priključivati i drugi u njihovoj igri. Na kraju im se priključio i učitelj. A unaokolo su nicale gomilice kamičaka, od kojih su neke bile velike poput mačke, pa čak i poput ovce.