Tri majmuna arlauču u kavezu, u donjem dijelu zoološkog vrta. Ispred kaveza tamnokosi ih dječak pomno sluša, stežući očevu ruku.
Čuj ih, kaže otac smješkajući se. Kao da se svađaju koji je bolji prijatelj s Tarzanom.
Ne, tata, ozbiljno odvraća dječak. Ne razgovaraju o tome. Hoćeš li da ti prevedem šta govore?
Naravno, kaže otac jedva susprežući smijeh.
Prvi je rekao da je pitanje ima li smisla pisati poeziju nakon Aušvica ne toliko besmisleno, koliko je bezobrazno. To pitanje izvire iz želje pitaoca da mu se po svaku cijenu prizna dobrohotnost. Drugi je na to dodao da je pravo pitanje kakvog će smisla imati poezija ako više ne bude logora. Onda je treći kazao da je najznačajnije pitanje sposobnost da se logor prepozna. Eto, tata, to je najpribližniji prevod njihovog razgovora, reče tamnokosi dječak ne ispuštajući očevu ruku.
Otac pokušava da se izvuče iz neugodne situacije.
Hoćemo li sada na sladoled?
Dječak mu olakšava.
Naravno, tata.