Na odlasku iz onog paralelnog dunjaluka dva sahata istočno od ovog našeg domaćini mi prirediše dirljiv ispraćaj i darovaše me mnogim skupocjenim hedijama što sam ih, nažalost, morao ostaviti tamo, jer je u mom vakatamaranu skučen prostor i jedva da i za mene ima mjesta. Domaćini mi obećaše da će hedije pohraniti u trezor, a ja zauzvrat moradoh obećati da ću ih opet doći posjetiti. No jednu sam hediju ipak ponio, jer je bila dovoljno sićušna da mi može stat u džep. Pametniji među vama već su pogodili da je to bio paketić one droge od koje se insan podijeli nadvoje.
Sinoć se sjetih tog paketića, pa ga načeh i uzeh malo te droge, više iz dosade nego iz znatiželje. Nisam ni primijetio kad sam se podijelio na dva ja i vjerovatno bih ostao u uvjerenju da ta droga na našem dunjaluku nema učinka, da nisam poželio popiti kahvu.
Odem u kuhinju, a tamo jedan od dva ja već pripremio topli napitak za obojicu.
– Koji će za sto, a koji pod sto?, upita ja.
– To bi imalo smisla da smo se podijelili na tri ja, reče drugi ja. Bez trećeg ne možemo utvrditi mislimo li obojica isto bez obzira na upotrijebljeni akuzativni prijedlog uz imenicu sto.
– Dobro si, odvrati ja, ne treba se gurit pod stolom bez potrebe.
Smotašmo i zapališmo po cigaretu, a onda ja upita sa smrtno ozbiljnim izrazom na licu:
– Hoćeš li ići u ovaj rat na proljeće?
– Ne pada mi napamet s ovakvim građanima ići u građanske ratove nit s ovakvim nacionalistima ići u borbu za nacionalno oslobođenje, odgovori drugi ja. A hoćeš li ti ići?
– A ne znam šta bih ti rekao, kaza ja. I meni idu nakurac, al sam se uželio rata.
– Budala je vazda bilo i biće ih, prezrivo dometnu drugi ja.
– Isto ko i šupaka, usprotivi se ja, svađalački nastrojen.
U neugodnoj tišini ispušili smo po još jednu cigaretu, a onda ja prekide muk za stolom novim pitanjem.
– Dina ti i imana, kako tebi polazi za rukom dobro pisati, a ja nikako ne uspijevam kazati ono što hoću, mada znadem i šta hoću kazati, a znadem i pravopis i gramatiku povrh svega.
– Nema to veze s pravopisom i gramatikom, odgovori drugi ja.
– Pa s čim ima?, opet upita ja.
– Odgovoriću ti pitanjem, kaza drugi ja. Evo ima skoro pola stoljeća otkako se znademo ti i ja. Šta je tvoj najveći uspjeh što si ga za to vrijeme postigao?
– To što sam ostao dobar i čestit kakav sam bio i u djetinjstvu, odgovori ja ne skrivajući ponos.
– A meni je, vidiš, reče drugi ja, najveći uspjeh to što sam se uspio promijenit i to ne jednom već više puta i što još nisam zadnju metamorfozu obavio.
– Ne shvaćam kakve to veze ima sa pisanjem, zbuni se ja.
– Sa tehnikom pisanja nikakve, strpljivo mu objasni drugi ja. Ali ima sa svrhom pisanja, a iz svrhe proističe i kvalitet.
– Opet ne shvaćam, priznade ja.
– Kako bolan ne shvaćaš, reče drugi ja koji se uvijek ljutio kad neko ne može razumjet ono što je samorazumljivo. Rodio si se dobar, evo sad si dobar, krepaćeš dobar, kakve svrhe ima pisati uz toliku dobrotu?
– Aaaa… eeee… aaaa…, zamuca ja.
– A povrh svega, ne valja lagat, dodade drugi ja sa nečim neprikriveno zlobnim u glasu i u pogledu.
– Pa ne lažem u pisanju, usprotivi se ja povrijeđen takvom optužbom.
– Čega se pametan stidi budala se ponosi, pakosno reče drugi ja. Stvar je u tome da se laže u pisanju, ali da pisanje ne bude lažno, a ti si sve obrnuo na glavu.
Nakon teških riječi nastupi tišina koja potraja neko vrijeme i tokom koje smo motali i pušili cigaretu za cigaretom.
– Krv ti nejebem, šta život načini od nas, ja prekide tišinu uz dubok uzdah.
– Jah, saglasi se drugi ja. Sad se svađamo oko budalaština, a kad smo bili mladi i čistih duša znali smo i izdrkat jedan drugome.
Tuga se uvuče u grudi obojice ja. Dejstvo droge počelo je popuštati, ali ih je bilo i dovoljno iscrpilo, te obojica klonuše čelom na kuhinjski sto. Kad sam jutros ušao u kuhinju zatekoh pepeljaru punu opušaka i otvoren paketić one droge od koje se insan podijeli nadvoje. Bio sam u iskušenju da uzmem malo te droge, ali mu se oduprijeh. Onda sam bio u iskušenju da bacim taj paketić u smeće, ali ni to nisam učinio. Sačuvao sam drogu da vam je mećem u piće, bez upozorenja i najave. A vi onda vidite šta ćete i kako ćete. Kad se ja moram mučiti s pitanjem jesam li ja ja ili sam ja drugi ja, mučite se vala i vi, ko vas jebe. Niste mi iz oka ispali pa da vas tetošim.