Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Moralnost službi bezbjednosti
prvi dio – Selektivna memorija
drugi dio – Sjećanje na UDB-u
Ako bi trebalo naći samo jedno svojstvo dovoljno da Mladi muslimani odbace novi jugoslavenski režim, onda bi to – kako je tačno konstatirao Trhulj – bio ateizam. Oni su komunistima, sasvim sigurno, zamjerali i ukidanje privatnog vlasništva, i uvođenje jednopartijskog sistema, ali je odnos prema religiji bio glavna tačka neslaganja. I istina je: u jugoslavenskom društvu, u kojem je religija bila suzbijana na različite načine, vjernici su — naročito u prvim godinama nakon Oslobođenja — bili građani drugog reda. No ispovijedanje vjere samo po sebi nikada nije predstavljalo delikt, to jest nije bilo zabranjeno zakonom. S druge strane, u islamskim zemljama još i danas (da ne govorimo o prošlim vremenima!) iznošenje ateističkih uvjerenja je zabranjeno, i u nekima od njih kažnjava se smrću[1]. U tom smislu, Trhuljevu ocjenu, koja iskrivljava stvarnost tako što nam predočava samo jedan njezin aspekt, treba dopuniti: Mladi muslimani suprotstavljali su se ateističkom poretku koji šikanira muslimane, i zalagali za islamski poredak koji fizički uništava ateiste. Stoga iz naše vrednosne perspektive ljudskih i građanskih prava i sloboda, i s vremenskog odstojanja, izbor između dva politička projekta ne bi smio da bude težak: ako se ni muslimani ni komunisti nisu zalagali za pluralističko društvo, onda prednost treba dati onom projektu koji neistomišljenike nije ubijao nego ih je samo progonio i koji je, u istim nedemokratskim i neliberalnim uvjetima, ostvario veći efektivni društveni napredak. Drugim riječima, treba uzeti u obzir razinu i razvojne tendencije zdravstvene zaštite, obrazovanja, nauke i opšteg materijalnog blagostanja muslimana u autoritarnom komunističkom režimu u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1990. i usporediti ga s istim pokazateljima u nekom autoritarnom islamskom režimu u istom trajanju, recimo od 1965. do 2010…
Upravo takva uspoređivanja bosanski muslimanski subjekt želi da izbjegne. U tome nema nikakve razlike između urednih, trezvenih i vrijednih mladih ljudi iz čestitih muslimanskih porodica koji su 1949. godine maštali o društvu zasnovanom na islamskim vrijednostima, i nešto starijih ljudi koji su o istom takvom društvu maštali 1983, i bili suđeni u tzv. Sarajevskom procesu: nijedan nije upro prstom u Senegal, Mali, Mauritaniju, Bangladeš, Indoneziju ili bilo koju drugu islamsku zemlju i rekao »evo društva u kakvom bismo željeli da živimo, jer je ostvarilo islamske vrijednosti«. Oni jedno konkretno neislamsko društvo kakvo je bilo jugoslavensko, sa svim njegovim slabostima, nisu kritikovali sa pozicija nekog konkretnog islamskog društva čije bi se institucije, praksa i razvojne tendencije mogle opisati i analizirati, već sa stanovišta jednog ideala koji nikad i nigdje nije ostvaren — a u nadmetanjima te vrste muslimani od Mašrika do Magriba sve do danas nadmoćno pobjeđuju. Međutim, kada se islamska utopija mjeri, što je jedino ispravno, s komunističkom utopijom (npr. »od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama«) a ne komunističkom praksom, ishod nije tako izvjestan.
Kakav bismo rezultat, dakle, dobili kada bismo stvarnost zaštite poretka u komunističkoj Bosni i Hercegovini, obilježenu »udbaškim zlostavljanjima«, usporedili s istom takvom stvarnošću bilo koje islamske zemlje, onda i danas? Postoji li, naprimjer, u Saudijskoj Arabiji neka UDB-a, i da li preduzima akcije protiv neprijatelja poretka? Kojim se postupcima služi? Djeluje li unutar zakonskih okvira ili ih krši? Da li su ti zakoni doneseni u demokratskom postupku, kao što jugoslavenski nisu bili? I kako stoji sa slobodom izražavanja, i slobodom kritikovanja vlasti? Znamo li koliko se dobiva za vic o saudijskom kralju, kao što znamo koliko se dobivalo za vic o Titu?
I ovdje će nam pomoći misaoni eksperiment. Pretpostavimo da su Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović, Halid Kajtaz, Hasan Biber, Salih Behmen i ostali u rečeno doba živjeli ne u Sarajevu i Mostaru nego u Rijadu i Džidi, da nisu voljeli islamski poredak, da su osnovali dosta masovnu organizaciju čiji bi članovi djelovali prema svim pravilima konspiracije i polagali zakletvu da će se »beskompromisno boriti protiv svega islamskog«, da su skupili manje količine oružja, imali neke terorističke ideje i bili otkriveni. Čitalac sada treba da se zapita, na osnovu svih dostupnih podataka, kakva bi bila njihova sudbina u zemlji zasnovanoj na islamskim vrijednostima. A ako ne želi da gubi vrijeme čitajući desetine izvještaja organizacija kakve su Amnesty International ili Freedom House, ostaje mu da piscu ovih redova povjeruje na riječ: ne bi samo četvorica bila osuđena na smrt, a ostali na vremenske kazne ili društveno koristan rad, kao 1949. u Sarajevu. Svi do jednoga bili bi pobijeni!
Bosanski muslimanski subjekt izbjegava takva razmišljanja što bi mogla uzdrmati njegovu ličnu i neposrednu povezanost s pravdom i istinom, iz koje izvire izvjesnost da je samo islamski poredak pravedan i istinit, samim time što je islamski. Jer, njegova iskrivljena slika komunističke Bosne i Hercegovine 1945-1990. održava se upravo zahvaljujući iskrivljenoj slici, sinhronijskoj i dijahronijskoj, cjeline islamskog svijeta koji mu služi kao referenca. Naprimjer, on njeguje uspomenu na četvoricu pripadnika organizacije Mladi muslimani koje je komunistički režim 1949. osudio na smrt i pogubio, ali ih nikada ne dovodi u isti kontekst s petsto hiljada komunista i ljevičara ubijenih bez suđenja 1965-1966. u Indoneziji, kojoj inače rado tepa kao »najmnogoljudnijoj islamskoj zemlji na svijetu«…
Ovaj komplementarni pogled na odnos komunističkih vlasti prema muslimanima u Bosni i Hercegovini ne bi bio potpun ako ne spomenemo tzv. Sarajevski proces (1983) na kojem su oni koji će 1990. osnovati Stranku demokratske akcije osuđeni, za djela »udruživanja radi neprijateljske djelatnosti« i »neprijateljske propagande«, na teške vremenske kazne. Nepotrebno je napominjati da akti koji su im se pripisivali, zaista počinjeni ili izmišljeni od UDB-e uz fabrikovanje dokaza, ne predstavljaju delikte u liberalnim demokratijama gdje je sloboda udruživanja i izražavanja zajamčena, ali je uvijek potrebno napomenuti da Jugoslavija nije bila liberalna demokratija, baš kao ni većina od 180 zemalja koliko ih je tada bilo u svijetu, uključivo i sve islamske. Implikacije te činjenice, i razliku jugoslavenskog režima u odnosu na druge autoritarne režime, i ovdje najbolje sagledavamo analizirajući jedan hipotetički scenarij. Pretpostavimo da optuženi nisu bili jugoslavenski muslimani nezadovoljni komunističkom vlašću u svojoj zemlji, već iranski sekularisti, ateisti ili naprosto demokrati nezadovoljni islamskom vlašću u svojoj zemlji. I da su u januaru 1983. tajno otputovali preko Beča u Washington, u organizaciji američke ambasade (kao što su Behmen, Živalj, Kasumagić, Bičakčić i Čengić putovali preko Beča u Teheran, u organizaciji iranske ambasade), gdje su tražili da SAD izvrše pritisak na Iran kako bi se popravio položaj tamošnjih sekularista, ateista i demokrata (kao što su pobrojani tražili od iranskog ministra propagande Selmana Džaferija da Iran iskoristi »moć nafte koju posjeduje« radi poboljšanja stanja muslimana u Jugoslaviji)…
Šta bi, dakle, bilo kada bi ih po povratku iz zemlje Velikog šejtana uhapsila neka iranska UDB-a? Kako bi s njima, sekularistima, ateistima ili naprosto demokratima, postupali u istrazi? Da li bi uopšte došlo do suđenja, na kojem bi ih zastupali ugledni advokati, npr. neki tamošnji Rajko Danilović, ili bi ih pojeo mrak, u toj zemlji s islamskim poretkom koju su »muslimanski intelektualci« prihvatili kao uzor?
Pretpostavimo, ipak, da je suđenje održano, i da je u svijetu već prvih dana doživjelo odjek koji je jednoga od optuženih ateista, recimo da se zove Džemal Latifzadeh, doveo u stanje euforije, pa se odvažio da u samoj sudnici jednome od saoptuženih sekularista doturi papirić s izrazima trijumfa: »Bacili smo islamski režim na koljena«! Šta bi se s njim dogodilo kada bi zatvorske vlasti našle tu poruku? Prema svemu što znamo o policijsko-pravosudnoj praksi Irana i drugih islamskih zemalja, bio bi pogubljen. A Džemaludin Latić, koji je na suđenju 1983. pokazao Meliki Salihbegović ceduljicu na kojoj je pisalo »Bacili smo Jugu na koljena!«, pa mu je zatvorski čuvari pronašli, još uvijek je živ i hoda ulicama…
Ulicama hoda, živ i fizički zdrav, i njegov brat Nedžad koji, u knjizi što se ne zove Dnevnik seoske budale nego Boja povijesti, govori o svome oduševljenju islamskim totalitarnim režimom uspostavljenim u Iranu 1979. godine. Vidjeli smo da Latić stariji zamjera svjetskim historičarima što su se dali opčiniti Titovom harizmom, zbog čega do dana današnjeg navodno propuštaju da ispravno sagledaju i ocijene njegovu diktaturu. Latiću mlađem, međutim, ne smetaju diktature koje uspostavljaju harizmatske vođe, pod uslovom da su te vođe muslimani. S fascinacijom piše kako je, na snimcima u TV dnevniku, prvi puta vidio ajetulaha Homejnija: »Dedo sa turbanom na glavi … stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vrištala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukružnog pokreta desne ruke milionska masa se utišala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne dišu«[2].
Latićev dojam bio je tačan: Homejni je Irancima zaista oduzeo dah, pa oni ne dišu sve do danas. No za našu temu zanimljiviji je nastavak, u kojem će Nedžad Latić ispisati rečenicu koja ga iz empirijskog subjekta promeće u transcendentalni, jer njegovo individualno iskustvo uopštava i otkriva kao praktičko načelo po kojem se ravna kolektivitet: »Ta hipnotička elokvencija i imidž ʻdede evlije’ bili su dovoljni da pridobije moje simpatije, iako nisam bio upućen šta on hoće«[3]. Nikad nijedna kritika bosanskog uma, ni ova koju čitalac drži u rukama ni bilo koja druga, ne bi mogla da u diskurzivnom postupku dođe do zaključka uvjerljivijeg od ovog prostosrdačnog priznanja koje sažima način na koji bosanski muslimanski subjekt odlučuje kome će povjeriti svoju budućnost: ne znam šta želi postići (ni da li može ostvariti to što želi!), ali sam za njega zato što izgleda kao stari mudri musliman! Praktički um bosanskog muslimanskog subjekta, onaj koji mu kazuje šta treba da radi, formulirao je samo jedan kategorički imperativ, »glasajte za one koji klanjaju i poste!«, i tužna stvarnost u kojoj on danas živi rezultat je odluka što su ih donosili muslimani, stariji i mlađi, mudriji i manje mudri, kojima on već četvrt stoljeća ukazuje povjerenje. Da je ikada odlučio da svoju sliku svijeta provjeri sa stanovišta posmatračkog iskustva, morao bi izvući nekakav zaključak iz činjenice da su zemlje u kojima su na vlasti samo oni koji klanjaju i poste, jer drukčijih nema, među najzaostalijima na svijetu u svakom pogledu.
Latićevo prisjećanje na ulazak dede-evlije u njegov život sadrži i anegdotu koja imperativno zahtijeva još jednu spekulaciju koja može komparativno osvijetliti prirodu »udbaških proganjanja«. Njemu se, kaže, Homejni toliko svidio da je njegovu sliku zalijepio na poklopac svoje kožne studentske torbe, s unutrašnje strane: »Imao sam jednu ʻforu’ sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako što bih im ʻpodviknuo’ selam i otvorio poklopac da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike«[4]. Zamislimo i ovdje simetričnu situaciju: Nedžad Latifzadeh, iranski student i protivnik islamskog totalitarnog režima, mašta o liberalnoj demokratiji, i na poklopcu svoje kožne studentske torbe, s unutrašnje strane, ima zalijepljenu sliku Jimmyja Cartera koju pokazuje kolegama i istomišljenicima Zilhadu, Rifatu i Ahmetu dok im »podvikuje« God bless America! Šta bi se s njima, realno, dogodilo da su uhvaćeni na djelu? Da li bi samo imali problema s tamošnjom UDB-om kao ovi s ovdašnjom (Nedžad Latić spominje »sitne udarce, prijetnje, maltretiranja, pa čak i šamaranja«![5]), ili za njih više niko nikada ne bi čuo?
I s kojeg god kraja da pođemo, dolazimo do istog zaključka: da su tzv. »muslimanske intelektualce« suđene u Sarajevu 1983. vlasti bilo koje islamske zemlje optužile, s razlogom ili neosnovano, za udruživanje radi neprijateljskog djelovanja i širenje neprijateljske propagande, oni ne bi preživjeli da pišu memoare. Da su bili optuženi u bilo kojem drugom komunističkom režimu osim jugoslavenskog, možda bi preživjeli, ali bi kazne bile mnogo strože. A da su ih osumnjičile bezbjednosne službe najveće zapadne demokratije (naglašavam: osumnjičile, bez dizanja optužnice!), moglo bi im se dogoditi da provedu deset-dvanaest godina zatvoreni bez suđenja, u zoni neprava, podvrgnuti specijalnim istražnim postupcima nešto ozbiljnijima od sitnih udaraca, prijetnji, maltretiranja, »pa čak i šamaranja«.
Ovaj alternativni prikaz završit ću osvrtom na još jednu kategoriju žrtava komunističkog režima, »saradnici okupatora i domaćih izdajnika«, kojima su vlasti u Bosni i Hercegovini sudile neposredno nakon Oslobođenja i koje treba razlikovati od muslimana što su osnivali tajne organizacije i udruživali se radi neprijateljskog djelovanja i propagande, krivično gonjenih sve do sredine 1980-ih godina. Izbjegavajući svaku kontekstualizaciju, institucionalizirajući stereotipe i uzimajući »pamćenje žrtve« za jedino i neprikosnoveno polazište, muslimanska publicistika nakon 1990. proglasila je sva ova suđenja odmazdom bezbožnih komunista protiv čestitih vjernika. Historijska rekonstrukcija pokazuje, međutim, da u postupcima novih vlasti nije bilo one proizvoljnosti koja im se pripisuje, i da je njihova pravosudna akcija bila koherentna, sasvim u skladu s njihovim narodnooslobodilačkim (upravo narodnooslobodilačkim, a ne klasnim!) moralom. To ćemo ispitati analizirajući najpoznatiji od tih slučajeva, smrtnu presudu koju je Vojni sud u Sarajevu izrekao Mustafi Busuladžiću u junu 1945, i koja je neposredno zatim izvršena.
nastavit će se…
[1] U dvanaest islamskih zemalja (Afganistan, Iran, Jemen, Malezija, Maldivi, Mauritanija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Somalija, Sudan i Ujedinjeni Arapski Emirati) inkriminacija je »vjerootpadništvo«; Pakistan ne predviđa smrtnu kaznu za vjerootpadništvo, ali predviđa za »bogohuljenje«, koje se shvata veoma široko. Nav. prema The Freedom of Thought Report 2015, koji izdaje International Humanist and Ethical Union. V.
[2] Nedžad Latić, Boja povijesti. Izetbegovićeve godine 1983-2003, Bosančica-print, Sarajevo, 2003, s. 10.
[3] Nedžad Latić, Boja povijesti. Izetbegovićeve godine 1983-2003, op. cit., s. 11.
[4] Ibid., s. 11.
[5] Ibid., s. 46.