Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Moralnost službi bezbjednosti
O prirodi komunističke vlasti u Jugoslaviji nakon 1945. i o zločinima i teroru svemoćne UDB-e otvorenije se govori tek od 1990, no pogrešno je misliti da je samim činom propasti jugoslavenske partijske države uspostavljena atmosfera u kojoj je ocjenjivanje novije povijesti prepušteno nepristranim i ideološki neopterećenim historičarima. Naprotiv! od raspada SFRJ pa sve do danas u jugoslavenskom historijskom prostoru vlada nezabilježena kakofonija u kojoj se sudaraju i često uzajamno isključuju prikazi života u zajedničkoj državi koji svi podjednako pretendiraju na »historijsku istinitost«.
Jedna od teza koje nastojim da dokažem u ovom ogledu jest da je za samorazumijevanje bosanskog muslimanskog subjekta i njegovo shvatanje uzroka vlastitog povijesnog nazadovanja, neiskrivljeno prikazivanje života u »komunističkoj Jugoslaviji« mnogo važnije od neiskrivljenog prikazivanja svijeta i života bosanskih muslimana uopšte. Muslimanska publicistika okružila je to razdoblje guštarom mitova u kojoj se prepleću konstativni i vrednosni iskazi, činjenice i izmišljotine, tajne i mistifikacije, i najsigurniji način da se kroz nju probijemo jest da precizno definiramo glavne problemske komplekse u ovoj osjetljivoj oblasti. Dakle:
a) šta smatramo zločinima jugoslavenskog komunističkog režima?
b) koliko na historijsku ocjenu nekog režima utječe individualno iskustvo njegovih žrtava?
c) koliko na istu ocjenu utječe samointerpretacija aktera?
d) polazimo li – kvalificirajući neke akte kao državne zločine – od naših današnjih shvatanja, ili od shvatanja epohe u kojoj su počinjeni?
e) prema čemu samjeravamo praksu režimâ koje osuđujemo: prema historijskim političkim zajednicama (bivšim ili sadašnjim) koje uzimamo za uzor, ili prema nekoj regulativnoj ideji tj. moralnom idealu?
Najprije, šta razumijevamo pod »komunističkim zločinima«? Stéphane Courtois, glavni autor Crne knjige komunizma, zamišljene kao obuhvatno referentno djelo o toj temi, potvrđuje da su komunistički režimi, da bi učvrstili svoju vlast, »prevazilazeći individualne zločine, masakre koji su rezultat jednog trenutka ili stjecaja okolnosti, pretvorili zločin nad masama u sistem vladanja u pravom smislu te riječi«[1]. Ističući da je komunizam činio i zločine nad duhom, univerzalnom kulturom i nacionalnim kulturama (demoliranje bogomolja i hramova, uništenje arhitektonskog nasljeđa i neprocjenjivog kulturnog blaga), Courtois se ipak ograničava na »zločine nad ljudima, koji predstavljaju pokretačku snagu fenomena terora«.
Međutim, u ovoj enciklopediji komunističkih zlodjela Jugoslavija se jedva i spominje. U poglavlju »Srednja i jugoistočna Evropa«[2], zločinima jugoslavenskih komunista posvećeno je – u ovoj knjizi od 790 strana – nešto više od jedne stranice[3]. Autor Karel Bartošek govori isključivo o represiji nad komunistima nakon raskida s Informbiroom, o interniranju na Goli Otok i Grgur, o torturi i »žrtvama pogubljenja, iscrpljenosti, gladi, epidemije ili pak samoubistva« – dakle, o onome što su komunisti radili jedni drugima, a ne civilnom stanovništvu. U djelu s ambicijom obuhvatnosti, kakvo je Crna knjiga komunizma, ova autorska odluka može iznenaditi: poznato je da je u Jugoslaviji, pred kraj rata i neposredno nakon Oslobođenja, bilo egzekucija bez suđenja, prinudne kolektivizacije poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu (s policijskom torturom nad seljacima koji su se opirali, i mnogim smrtnim ishodima), političkih suđenja ideološkim protivnicima koja su se završavala osudama na višegodišnju robiju (i nekolikim smrtnim kaznama), protjerivanjem cijelih kategorija stanovništva kolektivno krivih zbog »saradnje s okupatorom«… Sa stanovišta historijskih činjenica, nepotpuna je svaka inventura komunističke vladavine u Jugoslaviji koja ne uključuje ove akte. Što se oni prešućuju, može značiti samo jedno: Karol Bartošek smatrao je da ti zločini – u poređenju s onima koje su činili drugi komunistički režimi – nisu imali takve razmjere da bi zaslužili posebno spominjanje.
Za razliku od njega, pisac pogovora bosanskom izdanju, Džemaludin Latić, smatra to »potcjenjivanje« ozbiljnim nedostatkom: »Autori su učinili jednu krupnu, a sa stanovišta žrtava komunizma neoprostivu grešku: izuzme li se nekoliko blijedih pasusa, oni nisu zavirili u ‘crnu knjigu’ jugoslavenskog komunizma«. Naslov Latićevog pogovora, »Šegrt bolji od učitelja«[4], sasvim je jednosmislen: Josip Broz Tito, personifikacija jugoslavenskog komunističkog pokreta, u mnogom je pogledu bio čak gori od Staljina. A ako svjetska javnost nema taj utisak, to je stoga što je Tito »po ko zna koji put, čak i kao pokojnik, nadigrao svoje žrtve i zapadne demokracije«. O Titovoj diktaturi i zločinima režima koji je »uspostavila i u bitnome odredila njegova harizma, ni ovdašnja ni zapadnjačka javnost do danas nema temeljito obrađenih, dokumentiranih i analitičkih djela«.
Stoga se Latić prihvata da uočeni nedostatak otkloni. Iako ističe da njegov pogovor »nema ambiciju da ispravi ovu grešku domaće i inozemne historijske nauke, već samo da ukaže na nju«, on se upušta u sistematsko objašnjenje koje uključuje kako opis »Brozovog komunizma« (koji je »imao neke opće karakteristike ovog učenja i prakse u Svijetu, ali i neke specifičnosti«) tako i iznošenje glavnog razloga zbog kojeg »nema ozbiljnijih dosjea ‘crne knjige’ jugoslavenskog komunizma«, a koji »leži, prvenstveno, u ‘namjernoj amneziji’ većine historičara i drugih naučnika sa ex-jugoslavenskog prostora« (koji su do jučer slavili taj režim i branili ga za katedrama i govornicama u zemlji i inozemstvu)«[5].
Budući da Džemaludin Latić povremeno nešto objavljuje možemo ga, uz mnogo dobre volje, svrstati u publiciste u najširem smislu riječi, ali nipošto u historičare; pa ipak, on bez oklijevanja recenzira i ispravlja jedno ozbiljno historičarsko djelo, kolektivno ostvarenje koje predstavlja kamen-međaš u našem poznavanju XX. stoljeća. I to ga ispravlja ne u nekom detalju, već u temeljnoj ocjeni radi koje je djelo nastalo: ako je vjerovati Latiću, ljudi koji su život proveli proučavajući fenomen staljinizma svjesno prešućuju da je jugoslavenski režim bio mnogo gori, i da je Tito u nehumanosti prevazišao Staljina. Jer, kada se primjedba o »namjernoj amneziji« ispravno pročita, slijedi da se optužba zapravo odnosi na svjetsku historičarsku zajednicu, budući da u obrazovanju spornog suda o Titovom režimu, barem u knjizi za koju Latić piše pogovor, nije sudjelovao nijedan naučnik sa »ex-jugoslavenskog prostora«.
Ono što Džemaludina Latića u vlastitim očima legitimira da revidira ocjenu kompetentnih historičara jest njegovo pamćenje, koje je pamćenje žrtve. Godine 1983. on je u tzv. Sarajevskom procesu osuđen na šest i pol godina zatvora, od kojih je tri i odležao, i uvjeren je da je zbog tog ličnog iskustva ovlašten da daje historijsku ocjenu komunističke vladavine: nikakve priče tu ne vrijede, on zna kako je bilo, jer je to osjetio na vlastitoj koži. No radi se o tome da neposredno pamćenje vlastite patnje zapravo diskvalificira subjekta za davanje takvih ocjena. O tome je, pozivajući se na Tzvetana Todorova i Henryja Roussoa, pisao između ostalih i francuski filozof Alain de Benoist, ustvrdivši da su u našem određivanju prema prošlosti moguća dva krajnje oprečna pristupa, historijski pristup i pristup »pamćenja«: pamćenje, izrazito ljubomorno na svoje zasluge, »odsada nastoji da se nametne kao apsolutna vrijednost«. Kao ganutljiv i često bolan odnos prema prošlosti, ono je zaljubljeno samo u sebe, podrazumijeva kult sjećanja i opsjednutost prošlošću: »Temeljeći se na sjećanju na pretrpljene patnje, pamćenje potiče ljude koji se na nj pozivaju da sebe prikažu kao žrtve najveće kazne i patnje, i to prvenstveno zato što se uvijek bolnije doživljava vlastita patnja«[6].
Onda, koje elemente moramo uzeti u obzir (ili: koje elemente moramo odstraniti) u postupku historijskog uopštavanja, tj. stvaranja »neiskrivljene slike« o komunističkom dobu u Bosni i Hercegovini? Ničija individualna patnja ne smije biti potcijenjena, ali isto tako ničija individualna patnja ne može se nametnuti kao dominantna u bilo kojem historijskom sudu – a bosanski muslimanski subjekt, ovdje na usta Džemaludina Latića, radi upravo to: pod izgovorom da razbija propagandističku predodžbu jugoslavenske stvarnosti koju je kreirala partijski kontrolirana »javnost«, on nudi jednako propagandističku predodžbu u kojoj je jedna »namjerna amnezija« samo zamijenjena drugom. »Dokidajući vremenski odmak i kontekstualnost, dakle historizaciju«, piše Alain de Benoist, »pamćenje dokida i sve nijanse, te samo institucionalizira stereotipe«[7], a Latićevo ukazivanje na »neoprostivu grešku« autorâ Crne knjige komunizma samo je jedan od tih stereotipa.
Ipak, moram otkloniti moguću zabludu: koliko god je historizacija »jugoslavenskog komunizma« – tj. donošenje kontekstualne ocjene tog poretka koja bi nadišla individualno iskustvo i onih koji u njemu nisu bili progonjeni (kao što sam ja sâm) i onih koji su bili njegove žrtve (kao što je Latić) – važan posao, moja namjera nije da u ovom poglavlju dođem do takve ocjene. Gorespomenuti Bartošekov reducirani prikaz zločina pod jugoslavenskim komunističkim režimom sasvim sigurno mora biti proširen i dopunjen, no to će učiniti neko drugi: za mene je dekonstrukcija naracije o »komunističkim zločinima«, kako traju u pamćenju žrtava i kako se danas predstavljaju u publikacijama memoarskog tipa, samo najpogodniji način da dokažem postavku da bosanski muslimanski subjekt »neiskrivljenim prikazivanjem« – a zapravo sistematskim falsificiranjem! – svog životnog svijeta, prošlog kao i sadašnjeg, stvara lažnu svijest što na kraju najviše štete nanosi njemu samom, jer izaziva nelegitimna očekivanja čije neispunjavanje vodi uvijek u nove frustracije.
»Namjerna amnezija« za koju Latić optužuje cijelu historičarsku struku upravo je jedno od svojstava koje ja raspoznajem kod bosanskog muslimanskog subjekta: pristrano ocjenjivanje sebe i drugih temeljeno na selektivnoj memoriji. Ono se može pokazati na današnjem odnosu prema Mladim muslimanima, možda najpoznatijoj kategoriji žrtava jugoslavenske partijske države i njenog revolucionarnog pravosuđa u Bosni i Hercegovini, kojima su komunističke vlasti sudile u nekoliko navrata. Za Džemaludina Latića, radi se o »antifašističkom, ali i najsnažnijem antikomunističkom pokretu u BiH«[8]. Enes Karić, opet, u jednom razgovoru koji je prethodio izlasku Priloga za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, kojima ćemo se podrobno baviti u narednim poglavljima, najavljuje da će ideologiji ove organizacije posvetiti u svojoj knjizi stotinjak strana, ali da zaključke neće donositi »na temelju iskaza njihovih protivnika, komunista. To bi bilo isto kao kada biste o bogumilima zaključivali na temelju dokumenata koje je pisala inkvizicija ili papinski istražitelji. Ili o Jevrejima na temelju gestapovskih izvještaja«[9].
Ovaj zdravorazumski stav, međutim, uvodi u dvosmjernu ulicu: niko ne bi smio, isto tako, donositi zaključke o jugoslavenskim komunistima na temelju iskaza njihovih protivnika, Mladih muslimana, i organizacija i pojedinaca koji su dijelili njihovu ideologiju – što čine, kako ćemo vidjeti, i Latić i Karić!
Da bismo pokazali da navijačka pristranost nije tek sporedna značajka već naprotiv bitna dimenzija bošnjačkog diskursa, izvedimo jedan misaoni eksperiment. Pretpostavimo da se u knjižarama sutra pojavi obimno kolektivno djelo Bosna i Hercegovina pod komunističkom vlašću 1945-1990, u kojem autori Đuro Pucar, Hasan Brkić, Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hrvoje Ištuk i Cvijetin Mijatović prikazuju društveno-politički razvoj ove jugoslavenske republike u navedenom razdoblju, i nalaze racionalna opravdanja za sve, ama baš sve odluke koje su donosili, od kolektivizacije i nacionalizacije preko prisilnog »skidanja« muslimanki do suđenja idejnim protivnicima i neprijateljima režima. Na prvim stranicama saznajemo da je djelo nastalo kao prosvjed protiv zlonamjernih i tendencioznih prikaza ove epohe koji su se pojavili nakon 1990, iz pera autora Karićevog i Latićevog profila: samo komunisti, tvrdi Đuro Pucar u nadahnutom predgovoru, mogu neiskrivljeno prikazivati komunistički svijet i život! Ne treba sumnjati da bi jedno takvo djelo izazvalo buru prosvjeda, i da bi pretenzija komunistâ da oni sami – i samo oni! – ocjenjuju sebe i svoje postupke bila ismijana i odbačena. No kada je riječ o bošnjačkom svijetu i životu, primjenjuje se upravo suprotan kriterij: samo bosanski muslimanski subjekt može prikazivati i vrednovati svoju praksu, pa će musliman Latić zaključiti da su Mladi muslimani bili antifašistička organizacija, a musliman Rizvić potvrditi da je slika muslimanskog života koju daje musliman Nametak autentična, a ona koju daje nemusliman Andrić »neizvorna, nedobronamjerna, lažna i čak tendenciozna«.
Odlučujući da o životu pod komunizmom pita samo žrtve komunističkog režima (kakva je nesumnjivo bio Džemaludin Latić), bosanski muslimanski subjekt pristaje i na neke dugoročne posljedice koje se ne mogu izbjeći, a ne moraju mu se nužno svidjeti. Jedna od njih je potpuna degradacija historijske nauke i srodnih disciplina koje počivaju na historijskom uopštavanju[10], čiji je samo jedan od rezultata intelektualna atmosfera u kojoj jedan diletant osporava ocjene šestorice evropskih historičara a akademska zajednica ne može ili ne želi da prosvjeduje. Druge posljedice su još ozbiljnije, iako u ovoj fazi nisu jasno sagledive. Da bismo ih izvukli na površinu, moramo izvesti još jedan misaoni eksperiment: zamislimo sada da spomenute kriterije primijenimo na jednu drugu oblast znanja, historijsku naraciju o nastanku i razvoju islama kao religije i civilizacije koju Enes Karić i Džemaludin Latić svakodnevno tradiraju kao predavači na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Kako je ta naracija sklopljena? S čijeg stanovišta? Nezaobilazne pripovijesti o mekanskim mnogobošcima i licemjerima i njihovim podlostima i zločinima djelo su muslimanskih autora, dakle pristrane i subjektivne. Pa ipak Enes Karić, koji ne pristaje da o organizaciji Mladih muslimana donosi zaključke na temelju svjedočenja njihovih protivnika komunista, cijeloga života donosi zaključke o Ebu Lehebu, Ebu Sufjanu bin Harbu i Ubeju bin Halefu na osnovu svjedočenja njihovih protivnika muslimana. A ako prihvatamo da glavnu riječ u ocjenjivanju komunizma treba da imaju njegove žrtve, onda moramo i islam prikazivati sa stanovišta njegovih žrtava, počevši od onih 600-700 muškaraca iz jevrejskog plemena Benu Kurejze koje su prvi muslimani pobili 627. godine. Brojni muslimanski autori, naravno, na različite načine relativiziraju ovaj genocid ugrađen u same početke islamske države, ali ocjenjivati na osnovu muslimanskih prikaza »izdaju« medinskih Jevreja zbog koje su navodno kažnjeni bilo bi isto, je li, kao zaključivati o bogumilima na osnovu zapisnika inkvizicije!
Ovaj drugi eksperiment sastoji se, dakle, u tome da pretpostavimo koju bi preneraženost, prosvjede islamskih institucija, histerične reakcije pojedinaca i nezaobilazne optužbe za islamofobiju izazvalo objavljivanje historije islama iz čijeg bi pisanja muslimani bili isključeni, koja ne bi uvažila njihovu interpretaciju vlastitih namjera i ostvarenja i u kojoj bi bilo dominantno gledište onih nad kojima je islamska država u svome širenju činila zločine…
Takvu historiju, naravno, niko neće napisati, barem ne u zapadnom civilizacijskom krugu. I u tom krugu društvene i humanističke nauke su ideološki obojene, no razlike se ispoljavaju u nijansama a ne u temeljnim pravilima historijskog rasuđivanja, oko kojih postoji konsenzus: ozbiljni historičari nikada neće, čak ni kao provokaciju, negativno ocjenjivati Francusku revoluciju zato što je u vrijeme jakobinskog terora pogubljeno 100.000 nedužnih ljudi. Ova konstatacija ne sugerira da u zapadnim društvima javni prostor ne vrvi pristranim, subjektivnim i neprovjerenim ideološkim prikazima što promoviraju svakojake sumanute teorije; naprotiv, zbog slobode izražavanja kao jedne od temeljnih zaštićenih vrijednosti liberalnih demokratija, u njima vlada mnogo veće šarenilo u ocjenama sadašnje i prošle stvarnosti nego u autoritarnim i hijerarhijskim društvima. Ali, zbog nezavisnosti nauke, što je još jedna od temeljnih zaštićenih vrijednosti, neki diskurs smatra se naučnim samo ako zadovoljava stroge kriterije razrađene nezavisno od neposrednih društvenih ciljeva.
U samostalnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, kako pokazujem u narednom poglavlju, ti kriteriji su ukinuti, a nauka stavljena u službu ideološke integracije društva, što uključuje vlast nad kolektivnim predodžbama i ocjenama bivših i sadašnjih stanja i procesa. Stoga, kada se bosanski muslimanski subjekt poduhvati da »neiskrivljeno« predstavi neposrednu prošlost, možemo biti sigurni da će to posljedovati falsifikatom ogromnih razmjera. Krivotvorenje se tu ne sastoji samo u izmišljanju jednih i prešućivanju drugih podataka, već i u nametanju »pamćenja žrtve« kao apsolutne vrijednosti, i jedine legitimne perspektive iz koje se smije ocjenjivati jugoslavenski socijalizam. To se može pokazati analizom sveprožimajuće naracije o »zlodjelima UDB-e«.
[1] S. Courtois et alii, Le livre noir du communisme. Crimes, terreur, répression, Robert Laffont, Pariz, 1997, s. 12.
[2] S. Courtois et alii, Crna knjiga komunizma, »Srednja i jugoistočna Evropa« (priredio Karel Bartošek), ss. 405-475, Bosančica-print, Sarajevo, 1999.
[3] S. Courtois, Crna knjiga komunizma, op. cit., ss. 439-440.
[4] Džemaludin Latić, »Šegrt bolji od učitelja«, in S. Courtois, Crna knjiga komunizma, op. cit., ss. 799-810.
[5] Dž. Latić, op. cit., s. 802.
[6] Alain de Benoist, Communisme et nazisme : 25 réflexions sur le totalitarisme au XXe siècle, 1917-1989, Éditions du Labyrinthe, Pariz, 1998. Usp. Alain de Benoist, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (prev. Ivana Barišić), Hasanbegović, Zagreb, 2005, ss. 17-18.
[7] Alain de Benoist, Komunizam i nacizam, op. cit., s. 18.
[8] Dž. Latić, op. cit., s. 807.
[9] Intervju (razgovarao Nerzuk Ćurak), BH Dani 253, Sarajevo, 19. april 2002. god.
[10] V. infra, poglavlje »Divlja nauka«.