foto: Dženat Dreković/NOMAD

Haverić: Istina i metoda, drugi dio

Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Divlja nauka

prvi dio

Vratimo se sada bauku »metodologije orijentalizma«, jer je bez nje nemoguće ocijeniti Karićevu vlastitu metodologiju u Prilozima… Suprotno onome što Karić sugerira, ne radi se ni o kakvoj posebnoj metodi razvijenoj na Zapadu za potrebe unižavanja islamskog svetog teksta, već o standardnom naučnom pristupu svim starim tekstovima bez razlike, koji kombinira filologiju i paleografiju, radiokarbonsko datiranje i ultraljubičastu fotografiju, diplomatiku i pravila emendacije – ukratko, o primjeni postupaka i instrumenata otkrivanja naučne istine koji su u svakoj generaciji sve pouzdaniji. Što se tiče Orijentalnog instituta u Sarajevu, najuspješniji njegovi projekti – od spominjanog Muftićevog Arapskosrpskohrvatskog rječnika preko časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju do monografije Princ Musa i šejh Bedredin Nedima Filipovića – izvedeni su upravo prema ovom modelu razrađenom u zapadnim humanističkim naukama, tj. prema »metodologiji orijentalizma« koja se svodi na poštivanje strogih uređivačkih, filoloških i leksikoloških standarda.

Jedan od tih standarda tiče se navođenja izvora i pravila citiranja. U tom pogledu, Karićevi Prilozi… pružaju veoma šarenu sliku. Da bi, recimo, potkrijepio sud o značaju Mehmeda Handžića, on prenosi svjedočanstva njegovih »učenih savremenika i saradnika«, od Abdulaha Škaljića preko Hazima Šabanovića, Muhameda Fočaka, Kasima Dobrače, Ibrahima Trebinjca, Mustafe Busuladžića, Hamdije Kreševljakovića do Mahmuda Traljića, i za svako od tih mišljenja upućuje na publikaciju u kojoj je objavljeno[1]. Međutim, kada govori o još jednom bošnjačkom autoru koga cijeni, Muhamedu Filipoviću čiju »hrabru intelektualnu misiju« sadržanu u »odbrani autohtonosti islamske kulture i civilizacije na ovom našem bosanskom evropskom tlu« više puta ističe, njegova želja za dokumentiranjem naglo se izgubi.

Naprimjer, saznat ćemo da je Filipovićevu »knjigu Lenjin — monografija njegove misli kritika dočekala sa velikim pohvalama«, i da je, isto tako, »kritika odličnim ocjenama dočekala i Filipovićevu knjigu Filozofija jezika (Sarajevo, 1987. godine)«[2], ali Karić nigdje u bilješci ne navodi niti jedno kritičarsko ime i nijednu od pohvalnih ocjena. Nikakve informacije ne dobivamo čak ni o »referatu iz Cavtata« iz 1978 (1979 ?), čija je važnost za islamsko mišljenje neprocjenjiva i na kojem Karić i zasniva svoj laskav sud. Poslušajmo Karića:

Prvo studentsko poznanstvo sa mišljenjem i idejama Muhameda Filipovića … zaimao sam 1979. godine, kada nam je profesor Husein-ef. Đozo na Fakultetu islamskih nauka govorio o profesoru Filipoviću i njegovim tezama, naročito onim koje je eksplicirao na simpoziju u Cavtatu 1978. Ovaj su simpozij komunističke vlasti osudile zbog toga što je akademik Filipović iznio tezu da revolucionarne ideje ne treba pripisivati samo radničkom pokretu, već i — islamu! To i tako reći u Bosni tog vremena značilo je potpisati sebi dugogodišnju zatvorsku presudu! (…)

Profesora Husein-ef. Đozu … oduševio je referat profesora Muhameda Filipovića izgovoren pred filozofima i sociolozima u Cavtatu.

Profesor Filipović tada je odvažno progovorio “o islamu kao religiji koja njedri revolucionarne ideje” i koja “i danas zrači revolucionarnom inspiracijom”.

Uslijedila je potom polemika o “govoru iz Cavtata i Filipovićevim islamskim revolucionarnim skretanjima”, koja je zabilježena u tadašnjoj štampi[3].

Najprije pada u oči da historičar islamskog mišljenja pogrešno datira jedan događaj koji je, po njegovom sudu, historijski za islamsko mišljenje. Da je pažljivije pročitao Pokušaj jedne duhovne biografije, knjigu koju u svome Izboru iz bibliografije navodi pod rednim brojem 54, otkrio bi da sâm Muhamed Filipović kaže da je simpozij s temom »Socijalizam i treći svijet« održan u Cavtatu u oktobru 1979, a ne 1978[4].

Dalje, gdje je tekst objavljen ? A negdje je morao biti objavljen da bi ga prof. Đozo u ono vrijeme pročitao, i da bi ga Enes Karić u naše vrijeme citirao: jer, on Filipovićeve riječi prenosi u navodnicima. Jedino što ne označava odakle ih prenosi: »govor iz Cavtata« ne figurira ni u bilješkama ni u Izboru iz bibliografije. Razlike u tretmanu su upadljive: u poglavlju o Handžiću, Karić je toliko iscrpan da u bilješkama daje ne samo naslove njegovih spisa već i podatke o arapskim djelima koja je Handžić rukopisno komentirao kao student El-Ezhera u Kairu, u 1930-im godinama. I u isto vrijeme ne donosi nijedan bibliografski podatak o Filipovićevom »govoru iz Cavtata«, niti ijedan naslov ijednog teksta iz polemike koju spominje, i koja se navodno razvila u tadašnjoj štampi. Sam Filipović daje više nego dovoljne naznake, kada kaže da je tom prilikom »bio napadan sa svih strana i zbog referata su protiv <njega> pisani uvodnici u Oslobođenju, Komunistu i Odjeku, sa najtežim političkim i ideološko-moralnim kvalifikacijama«[5]; ne bi trebalo, dakle, biti teško da se dade makar bibliografski pregled svih tih napada, da ostane za historiju…

Pokazuje se, međutim, da je to ne samo teško već i nemoguće. Pisac ovih redova dokazao je, na drugom mjestu[6], da su i Filipovićevo »saopštenje« na simpoziju u Cavtatu 1979. i napadi »režimskih novinara« na njega obične izmišljotine, koje uspješno funkcioniraju dok god se o njima samo priča a niko ne traži da ih vidi. No naša tema, u ovom odjeljku, nije Muhamed Filipović već naučnoistraživački postupak Enesa Karića, koji u svojoj navijačkoj strasti ne uzima u obzir ono što o djelu o kojem piše kaže sâm njegov autor:

Referat je, u jednom dijelu, sintetizirao sve moje dotadašnje nalaze koji se tiču samog marksizma. Isto tako, moj je referat govorio i o islamu i njegovoj relevanciji u pitanjima demokratskog razvoja islamskih naroda (…). Oba dijela referata imala su efekt bombe. (…) Rekao sam da je … komunizam … izgubio moć oslobađanja i u stanju je da proizvodi samo totalitarne diktature manjeg ili većeg obima i žestine. (…) Tu sam kazao još i to, da u islamu nema ništa što bi se protivilo ili principijelno onemogućavalo razvoj demokratije i da islam ima sve institucije modernih društava[7].

Čitalac će primijetiti da se sadržaj saopštenja kako ga, uz citate, u gornjem odlomku prenosi Karić, bitno razlikuje od Filipovićevog. Karić govori o revolucionarnom potencijalu islamskih naroda, a Filipović o njihovom demokratskom potencijalu. Radi li se o istom tekstu?

Paradoksalno, ali radi: dok god tekst ostaje neobjavljen, kao moderni mit o »saopštenju u Cavtatu«, njegov fantomski sadržaj može se prilagođavati novim zahtjevima. Da je Muhamed Filipović zaista 1979. godine, u bilo kojoj prilici, ustvrdio da je »komunizam … izgubio moć oslobađanja i da je u stanju da proizvodi samo totalitarne diktature manjeg ili većeg obima i žestine«, partijska država bi ga sigurno sankcionirala, i tu je Karić u pravu — ali to nema veze s islamom i revolucijom. Bez objavljenog teksta, imamo samo časnu riječ Muhameda Filipovića (☺) da je upravo to rekao, ali je iz objavljenih tekstova jasno da Filipović ne samo da nije 1979. najavio propast komunizma, već je i deset godina kasnije, 1989, bio ubijeđen da je »Partija … još uvijek jedina autentična revolucionarna i demokratska snaga autentične borbe i ostvarivanja slobode«[8].

Međutim, kada Muhamed Filipović godine 1999. izmišlja autobiografiju, Partija već pripada prošlosti, pa će on još jedanput promijeniti sadržaj »saopštenja u Cavtatu«: prema novoj verziji, on je još 1979. rekao komunistima (otvoreno i u lice, kô Turska Francuskoj!) da je s njima gotovo! A što se tiče islamskih naroda i njihovog revolucionarnog potencijala, budući da 1999. godine revolucija već odavno nije poželjna društvena vrijednost a da je demokratija ušla u modu, Filipović je odlučio da je on još 1979. komunistima, protivnicima kako islama tako i demokratije, opalio duplu šamarčinu insistirajući na relevantnosti islama za demokratski razvoj islamskih naroda!

Ne možemo znati zašto se Enes Karić nije kod samog autora Filipovića obavijestio o najnovijoj usmenoj verziji »Cavtata 3.0«, nego se držao verzije »Cavtat 1.0« koju je čuo kao student. No ako prihvatimo, argumenti causa, da je Filipović zaista u oktobru 1979. godine u Cavtatu, na simpoziju »Socijalizam i treći svijet« u organizaciji časopisa Socijalizam u svetu, iznio tezu da revolucionarni potencijal ne treba pripisivati samo radničkom pokretu već i islamu, »religiji koja njedri revolucionarne ideje« i koja »i danas zrači revolucionarnom inspiracijom«, postaje bjelodano da Karić u svom prikazu zaobilazi odgovor na najvažnije pitanje: šta je ono po čemu je ta teza mogla oduševiti bosanske muslimane 1979. godine? Od 1945, oni žive u društvenim odnosima uspostavljenim socijalističkom revolucijom, na koje se neprestano žale (prije 1990. potajno, a kasnije otvoreno): nacionalizacija, kolektivizacija, zabrana nošenja zara i feredže, policijski progoni i suđenja, društvena promocija samo za članove Partije, obrazovanje osovljeno na marksističkom (dakle, ateističkom!) pogledu na svijet… Zašto bi onda Husein Đozo 1979. i Enes Karić 2004. priželjkivali sve to za Jordance ili Pakistance, do kojih im je navodno stalo?

Motivi Muhameda Filipovića sasvim su jasni: kao predsjednik Ideološke komisije CK SK BiH, on svojoj Partiji ukazuje na geografsko-civilizacijska područja pogodna za širenje socijalizma koji je, nemojmo to zaboraviti, sebe razumijevao kao svjetski proces. Da je Filipović u »Cavtatu 1.0« predložio da se u zemljama u kojima je revolucija već trijumfirala, dakle i u Jugoslaviji, pokaže više sluha prema islamskim vrijednostima, oduševljenje Huseina Đoze i Enesa Karića bilo bi shvatljivo. No on je tražio upravo suprotno, da se u islamskim zemljama izvede (izazove, potakne, pomogne…) revolucionarni prevrat koji bi iskoristio elemente islamske tradicije! A Enesu Kariću ostaje da u najavljenom drugom dijelu svojih Priloga… objasni koji od povijesno potvrđenih rezultata svih dosad poznatih socijalističkih revolucija najviše želi za islamske narode: ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, diktaturu proletarijata, eksproprijaciju eksproprijatora, revolucionarnu svrsishodnost pravosuđa, moralno-političku podobnost ili vlast jedne revolucionarne partije i njenog vođe.

Na Karićevu naučnu metodu još ćemo se vratiti. Ovdje nam ostaje da pogledamo, na jednom njegovom skorašnjem prilogu, do čega dovodi dihotomijsko shvatanje naučnog istraživanja kao vječne borbe »naših« i »njihovih«, kada se dvadeset godina razvija bez ikakve kontrole u sredini koja priznanjima i položajima nagrađuje svoje šampione. Radi se o prikazu knjige Dana Dinera Zapečaćeno vrijeme. O zastoju u islamskom svijetu[9], u kome Enes Karić ulaže ogroman napor da pokaže kako Diner nije prije svega historičar već prije svega Jevrejin koji istovremeno djeluje i na Zapadu i u Izraelu, te je stoga dvostruko nepodoban da donosi sudove o islamskoj problematici bilo koje vrste. Karić polazi od pretpostavke da se i svi drugi služe naukom kao sredstvom kojim se učvršćuje i brani od svake kritike neka ideološka pozicija, pa to svoje shvatanje projicira na njemačko-izraelskog historičara, uzimajući zdravo za gotovo da i Dan Diner piše o islamu s istom pristranošću i selektivnošću s kojom on, Enes Karić, piše o Zapadu, hrišćanstvu ili judaizmu.

Glavna prepreka u toj interpretaciji jest što je Diner za polazište uzeo Izvještaj o društvenom razvoju arapskog svijeta (Arab Human Development Report) sastavljen 2002. pod egidom Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (United Nations Development Programme); Izvještaj predstavlja »ogledalo arapskog svijeta« čija je slika, kaže Diner, »teško podnošljiva«, a na njemu su radili isključivo arapski sociolozi, politolozi, ekonomisti i kulturolozi, čije je zaključke Diner samo razradio i proširio na cjelinu islamskog svijeta, dodajući im historijsku dimenziju. Karić tu prepreku zaobilazi veoma lako: diskvalificirajući autore Izvještaja. On ih, naravno, ne može otpisati po kratkom postupku kao što je učinio s Dinerom, kao Zapadnjake ili Jevreje po definiciji neprijateljske prema islamu, ali uvijek može posijati sumnju: iz knjige, tvrdi on, »ne možemo doznati ko su to sve intelektualni autoriteti koji su sastavljali ovaj izvještaj. U knjizi Zapečaćeno vrijeme nema njihovih imena sa biografijama, ne zna se koji su ga to Arapi pisali i sastavljali, da li sekularisti, liberali, fundamentalisti, alimi, univerzitetski profesori?! Ne zna se da li iza ovog Arab Human Development Reporta stoje arapske zemlje, članice Ujedinjenih nacija, ili su ga sastavljali arapski emigranti raštrkani diljem Evropske unije i Zapada?!«[10].

Da je Karić makar samo preletio pogledom prve stranice dokumenta koji ovako vulgarno diskvalificira, ne bi mu promakla napomena koja se nalazi na svim izvještajima koje UNDP izdaje od 1990, naime da analiza i preporuke ne odražavaju nužno poglede Razvojnog programa UN, njegovog Izvršnog odbora ili država-članica: »Izvještaj je djelo nezavisnog autorskog tima koji je sponzorirao Regionalni ured za arapske zemlje« (s. VIII). S druge strane, pitanje stoje li iza Izvještaja »arapske zemlje, članice Ujedinjenih nacija« dodatno potvrđuje Karićevo shvatanje naučnog istraživanja: Izvještaj gubi na uvjerljivosti zato što nema placet onih autoritarnih arapskih režima koji su u njemu, na neki način, predmet osude. Jer, da su mu povjerenje ukazali Mubarekov Egipat, Ben Alijev Tunis ili druge »arapske zemlje, članice Ujedinjenih nacija« poznate kao oaze slobode naučnog istraživanja, bio bi mnogo vjerodostojniji. Karić jedva skriva prezir prema onim autorima koji su možda sudjelovali u izradi Izvještaja a prethodno su izbjegli iz spomenutih zemalja, nazivajući ih arapskim emigrantima raštrkanim »diljem Evropske unije i Zapada«. Oni, istina, nisu Zapadnjaci i Jevreji, ali su se stavili u službu ovih potonjih, pa je njihov pristup proučavanju islamskih društava nužno tendenciozan i neprijateljski. Nauka se, ne treba zaboraviti, dijeli na našku i vlašku, pa o islamu i islamskim društvima objektivno mogu pisati samo muslimani koji žive u islamskim društvima!

Besmislenost ovog pseudointelektualnog baleta i njegovih rokoko-figura postaje očigledna kada uvrstimo elemente koje je Karić u svom propitivanju prešutio. Diner, naime, počinje svoje izlaganje ističući da je 2002. godine američki magazin Time, odstupajući od uobičajene prakse, izabrao upravo Arab Human Development Report za knjigu godine. I »s tim izborom informativni magazin nije pogriješio. U najkraćem vremenu svi su govorili o tom svesku. U međuvremenu je izvještaj preko milion puta skinut s interneta. Potpun uspjeh«[11]. Da je i Enes Karić skinuo Izvještaj s interneta, mogao je saznati da je njegov sponzor, uz Razvojni program UN, i Arapski fond za ekonomski i društveni razvoj sa sjedištem u Kuvajtu (dakle, i »naši«!), kao što je mogao naći i impresivan spisak imena njegovih autora. No to bi mu oduzelo povod da Dinerove izvore odbaci kao tendenciozne i neprijateljske…

Rezultat cijelog manevra jest što se, u jednom povijesnom trenutku odsudnom za islamski svijet, naučni doprinos bosanskog muslimanskog subjekta debati o zaostajanju tog svijeta i njegovoj očitoj krizi svodi na dobro, staro, prokušano udbaško pitanje: »Ko stoji iza Ujedinjenih nacija?«.


[1] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća 1, El-Kalem, Sarajevo, 2004., ss. 396-399.

[2] Ibid., s. 638.

[3] Ibid., s. 639 (podv. T. H.).

[4] Muhamed Filipović, Pokušaj jedne duhovne biografije, Avicena, Sarajevo, 1999, s. 130.

[5] Muhamed Filipović, Bosanski duh lebdi nad bosnom, Prosperitet, Sarajevo, 2006, ss. 68-69.

[6] Tarik Haverić, Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala, Rabic, Sarajevo, 2007, ss. 137-141 i 98-99, gdje upućujem na tekst Marka Vešovića »Novi prilozi za biografiju lažova Bilija (II)«, Dani 501, 19. januar 2007.

[7] Muhamed Filipović, Pokušaj jedne duhovne biografije, op. cit., ss. 132-133 (podv. T. H.).

[8] Tekst objavljen u sarajevskom časopisu Odjek, u julu 1989. V. Marko Vešović, »Novi prilozi za biografiju lažova Bilija (II)«, Dani 501, 19. januar 2007.

[9] Dan Diner, Zapečaćeno vrijeme. O zastoju u islamskom svijetu, Šahinpašić, Sarajevo, 2015.

[10] Enes Karić, »Održivo i neodrživo u Dinerovim tumačenjima zaostalosti islamskog svijeta«, Glasnik IZ 3-4, Sarajevo, 2015, s. 329.

[11] Dan Diner, Zapečaćeno vrijeme. O zastoju u islamskom svijetu, op. cit., s. 21.

Kritika bosanskog uma