Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Moralnost službi bezbjednosti
prvi dio – Selektivna memorija
drugi dio – Sjećanje na UDB-u
treći dio – Mladi muslimani
četvrti dio – Mustafa Busuladžić, Hrvat i musliman
Robert Brasillach bio je francuski pisac i novinar, štaviše filmski kritičar, koga su 6. februara 1945, nakon kratkog suđenja, strijeljale francuske vlasti. Bosanski muslimanski subjekt, koji vascijelu povijest vidi kao borbu muslimana i neprijatelja islama u svim vremenima i na svim prostorima, neće naći nikakve sličnosti između dva slučaja: niti je Brasillach bio musliman, kao Busuladžić, niti je šef privremene francuske vlade Charles de Gaulle bio srbokomunist, što su u bosanskomuslimanskoj autofikciji bili uglavnom svi partizani. Ipak, sličnost postoji: kao urednik sedmičnika Je suis partout, glasila francuskih kolaboracionista, Brasillach je pod njemačkom okupacijom, šireći glavni nacistički mit, pisao o jevrejskim prevarantima, izrabljivačima i lihvarima onako kako je to činio i Busuladžić, i na isti način veličao Treći Reich. Po izricanju presude, pedeset pet istaknutih francuskih intelektualaca potpisalo je peticiju tražeći od de Gaullea da Brasillacha pomiluje (Francuzi su čudno mile, pa je među potpisnicima bio i jedan Jevrejin, Gustave Cohen), no general je bio neumoljiv.
Brasillachov slučaj je najpoznatiji, ali nipošto i jedini. U proljeće i ljeto 1945, nakon sloma hitlerizma, u cijeloj Evropi hiljadama ljudi suđeno je, kao kolaboracionistima, po kratkom postupku, ili su bili žrtve »vanpravosudnih smaknuća«. Mnogi od njih sigurno nisu bili krivi, ili su imali olakšavajuće okolnosti koje bi u normalnom procesu morale biti uvažene, a kazne su, iz današnje perspektive, bile neopravdano stroge. Režimi oslobođene Evrope koji su ih sankcionirali doživjeli su, u narednim desetljećima, različitu sudbinu, ali nijedan nije samo zbog toga proglašen zločinačkim i nelegitimnim. Otud je ocjenjivanje komunističke Jugoslavije na osnovu »slučaja Mustafe Busuladžića« (i drugih sličnih) opravdano koliko i ocjenjivanje poslijeratne Francuske na osnovu činjenice da je u toj zemlji nakon Oslobođenja 8775 ljudi ubijeno bez suđenja.
U svojoj kritici bosanskohercegovačke stvarnosti nakon 1945. bosanski muslimanski subjekt je, dakle, dvostruko licemjeran. On, s jedne strane, institucionalno širi materijalne laži o slučajevima kakav je Busuladžićev, skrivajući elemente koji bitno mijenjaju sliku o velikom muslimanskom intelektualcu smaknutom sa svoga antikomunizma (i koji je zbog toga dobio ulicu na periferiji Sarajeva, dok je njegov današnji interpret za svoje lažno svjedočenje dobio stan u centru), i predstavljajući partizane kao hordu barbara koji su proizvoljno ubijali koga su htjeli. On, s druge strane, izbjegava historizaciju koja bi pokazala da se, u tom pogledu, jugoslavenski komunistički režim nije razlikovao od evropskih nekomunističkih režima.
Selektivnost, pristranost i moralni relativizam bosanskog muslimanskog subjekta ne dolaze do izražaja samo u tretmanu pojedinačnih slučajeva, već i u opštim, »civilizacijskim« ocjenama povijesnih procesa. Jedna od ozbiljnijih zamjerki tiče se »ideološkog obrata« u Drugom svjetskom ratu: komunisti su poveli narodnooslobodilačku borbu, i na tim osnovama zadobili masovnu podršku, da bi, jednom naoružani, izveli proletersku revoluciju. I to je tačno: hiljade ljudi su se u ratu 1941-1945. prihvatile oružja bez namjere da se bore za nacionalizaciju, kolektivizaciju ili diktaturu proletarijata, a Komunistička partija je njihovu energiju preusmjerila i njihove žrtve bezočno iskoristila za svoje ideološke ciljeve. U istom pogovoru bosanskom prevodu Crne knjige komunizma, Džemaludin Latić taj prigovor sažima na sljedeći način: »Komunisti su se u Bosni i Hercegovini nametnuli kao politička i vojna snaga koja je spriječila daljnje klanje i ubijanje na šovinističkoj osnovi. U prvim godinama Drugog svjetskog rata oni su nastupili kao partizanski pokret neopterećen ideologijom marksizma-lenjinizma-staljinizma. Kako se rat bližio kraju, kako je partizanski pokret jačao nakon potpore antifašističkih saveznika, oni su sve više postajali ideološki politički pokret«[1].
Da pokušavamo doći do historijske ocjene jednog momenta u prošlosti, ovo zapažanje ne bi zahtijevalo nikakvu dopunu. No mi nastojimo da ocijenimo moralnost bosanskog muslimanskog subjekta kada on sâm donosi moralne ocjene prošlosti, u ovom slučaju pojedinih aspekata komunističkog režima i njegovog legitimiteta. U tom smislu, nameće se usporedba s ratom u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Organizirajući odbranu zemlje, Predsjedništvo RBiH objelodanilo je u junu 1992. »Platformu za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima« u kojoj je izgradnju građanske, multietničke i demokratske političke zajednice istaklo kao cilj odbrambenog rata, i na osnovu nje mobiliziralo najšire slojeve stanovništva. Tačno tri godine kasnije (koliko je trebalo i komunistima !), dakle 28. juna 1995, reis ul-ulema Mustafa-ef. Cerić uputio je bosanskohercegovačkim muftijama Sejidu Smajkiću, Ibrahimu Haliloviću, Huseinu Smajiću, Nusretu Abidbegoviću, Halilu Mehtiću, Hasanu Makiću, Hamedu Efendiću i Huseinu Kavazoviću pismo u kojem ih potiče da svu svoju radnu energiju stave u službu Armije BiH, jer se »ovih dana u Bosni vodi bitka svih bitaka za oslobođenje našeg naroda od krivovjerstva, zla i nepravde«. Da poistovećivanje »krivovjerstva« sa zlom i nepravdom nije puki retorički ukras, Cerić potvrđuje određujući pravi cilj borbe, onaj koji Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva nije smio da prizna u Platformi, a to je »da Allahova riječ bude iznad svake druge riječi, i da Allahova prava vjera ovlada ljudskim srcima«. Više od dvadeset godina kasnije, bosanski muslimanski subjekt taj cilj ponosno reafirmira kroz sve segmente državne organizacije nad kojima je ostvario kontrolu. Tako će 7. augusta 2015. na igmanskom Velikom polju, otvarajući središnju državnu manifestaciju kojom se tradicionalno obilježava odbrana Bosne i Hercegovine u ratu 1992-1995. (i u kojoj su mevlud i zikr sastavni dio službenog programa), zamjenik reis ul-uleme Husein-ef. Smajić podsjetiti prisutne i širu javnost da smo »danas na Igmanu, bosanskohercegovačkom Bedru, koji znači pobjedu, nadu i sigurnu budućnost onih koji se bore za istinu«[2]. Izjednačavanje odbrane Igmana u ljeto 1993. s prvom pobjedom muslimana nad mekanskim mnogobošcima 17. marta 624. na Bedru, dakle utkivanje odbrane Bosne i Hercegovine u islamsku naraciju u najširem smislu, nedvosmisleno potvrđuje da je bosanski muslimanski subjekt, unatoč proklamacijama, sudjelovao u otporu vidno »ideološki opterećen«. Bošnjački vjersko-politički prvaci učinili su upravo ono za šta su od 1945. ispotiha optuživali jugoslavenske komuniste: zloupotrijebili su patriotsku energiju masa da bi, suprotno obećanjima, islamizirali jedno društvo koje je već bilo krenulo putem dezideologizacije, i stotine boraca koji su se prihvatili oružja imajući pred očima ciljeve Platforme zapravo su poginuli, i ne znajući, zato »da Allahova riječ bude iznad svake druge riječi«.
Dvije ideološke prevare ipak ne treba izjednačavati. Ako sličnost postoji u motivima, razlika u rezultatu je ogromna. Dajući narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. klasnu dimenziju, jugoslavenski komunisti su tu borbu ipak uspješno završili, oslobodivši čak višak teritorija (pa su morali vraćati Trst). Ideološki integrirano društvo koje su izgradili, uza sve njegove historijski objašnjive nedostatke, ostvarilo je materijalni i kulturni napredak ne samo relativan (tj. u odnosu na društva jednako razvijena prije 1941. ili na druge socijalističke zemlje istočne Evrope poslije 1945) već i apsolutan (prema svjetskim pokazateljima društvenog razvoja). Nasuprot tome, dajući odbrambenom ratu 1992-1995. vjersku dimenziju, bosanskohercegovački muslimani nisu oslobodili ništa, i našli su se sabijeni otprilike na 30 % onog teritorija na kojem su neometano živjeli u vrijeme udbaških proganjanja. Ideološki integrirano društvo koje su izgradili stavljajući islamske vrijednosti u prvi plan polako tone već dvadeset godina, nagriženo institucionaliziranim kriminalom i korupcijom, »ugledni biznismeni iz prijateljskih islamskih zemalja« već su preuzeli najvažnije resurse, a mladi ljudi napuštaju zemlju glavom bez obzira: prema najnovijim predviđanjima Odjela za socijalna i ekonomska pitanja Ujedinjenih nacija (World Population Prospects, the 2015 Revision), cijela Bosna i Hercegovina će 2100. godine imati milion i sedamdeset hiljada stanovnika (1,070.000)[3].
U svakom drugom društvu, pred tom perspektivom socijalne smrti angažirale bi se sve intelektualne snage da osmisle pravce dugoročnog društvenog djelovanja. U Bosni i Hercegovini, međutim, do toga neće doći. Jer, bosanski muslimanski subjekt je uspio, pored svega ostalog, da pervertira i pojam intelektualnog angažmana, tako da muslimanskih intelektualaca, koji bi trebalo da iznesu taj mislilački napor, zapravo i nema. Nije, naime, dovoljno sve osuđene u Sarajevskom procesu 1983. proglasiti »muslimanskim intelektualcima« pa da oni to i postanu: ležanje u komunističkom zatvoru iz političkih razloga nije dovoljna kvalifikacija (po tome bi intelektualac bio i Vojislav Šešelj!). S druge strane, neki od ovih potonjih uspjeli su da se, zahvaljujući aureoli žrtava bezbožničkih vlasti, u vremenu svjetskog potresa 1990-ih godina stave na čelo zajednice i produže svoj utjecaj sve do danas. Oni i njihovi saborci iz mladomuslimanskih dana, kao i njihovi nasljednici, donosili su sve najvažnije političke odluke uime Bošnjaka, i inicirali procese u kojima se materijalno i kulturno nazadovanje bosanskog muslimanskog subjekta odvijalo naporedo s njihovim ličnim bogaćenjem i socijalnim usponom. Takvo stanje ne da se sakriti nikakvim »skidanjem ružnih obilježja«, pa se pažnja sa sadašnje bijede kontinuirano odvraća evociranjem nekadašnjeg muslimanskog stradalništva: od nepravdi koje su čestiti, vrijedni i trezveni muslimani trpjeli nakon 1945, preko udbaških proganjanja, do autoritarnih crta komunističkog režima u Bosni i Hercegovini uopšte. Naprimjer, štampa u to vrijeme nije bila nezavisna, i služila je propagandi komunističke ideologije – na što nas često podsjeća Stav, turski politički magazin na bosanskom jeziku zadužen za širenje islamističke ideologije turske vladajuće stranke AKP. Novinari ovog magazina, koje plaća strana država u kojoj su, prema izvještaju Amnesty International za 2009. godinu, »borci za ljudska prava, pisci, novinari i drugi neopravdano krivično gonjeni prema nepravednim zakonima i podvrgnuti samovoljnom odlučivanju sudaca i tužilaca«, najradije pišu o cenzuri, gušenju slobodnog mišljenja i jednoumlju u Jugoslaviji, državi koja ne postoji od 1992. Na taj način, stalnim recikliranjem »pamćenja žrtve« ne samo da se relativiziraju infamni postupci današnjih vlasti u Bosni i Hercegovini već se i razapinje kišobran nad autoritarnim i totalitarnim islamskim režimima u svijetu: dok duboko saosjeća sa žrtvama udbaških proganjanja i sablažnjava se nad neljudskim uvjetima u kojima su nekad živjeli politički osuđenici u zeničkoj »Staklari«, bosanski muslimanski subjekt neće se sjetiti da se raspita o tretmanu rezerviranom danas za neistomišljenike i političke osuđenike u Turskoj i svim drugim zemljama koje promoviraju islamske vrijednosti, i o stanju u tamošnjim zatvorima.
Efekti ove dugotrajne indoktrinacije bosanskog muslimanskog subjekta utoliko su pogubniji što se ona sistematski provodi u formi odbacivanja napredovanja u slobodi: njegova djelomična oslobađanja ostvarena 1878, 1918. ili 1945. potkazuju se kao jednako lažna, da bi se posljednje i najgore u nizu njegovih ideoloških porobljavanja, ono iz 1990, danas predstavljalo kao istinsko i konačno oslobođenje. Nije sigurno da će ikada doći do razbijanja te indoktrinacije: ako u Bosni i Hercegovini i postoji drukčije mišljenje, ono ne može zadobiti širu socijalnu podršku.
U još jednom misaonom eksperimentu, to ozdravljenje moglo bi početi kolektivnom molitvom u kojoj bi bosanski muslimanski subjekt zahvalio svome Bogu što je, od stotinjak autoritarnih režima i diktatura, lijevih i desnih, on imao sreću da živi baš u Jugoslaviji. Jer, samo je još u rigidnom jugoslavenskom komunističkom režimu, tako nenaklonjenom muslimanima, bilo moguće da seoski hodža iz Pridvoraca kod Gornjeg Vakufa sa svojim primanjima dovede do fakultetske diplome troje od svoje petero djece. (Mogu li to i seoske hodže u Islamskoj republici Iran? Ili u onim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine u kojima su, nakon što su sinovi hodže iz Pridvoraca kod Gornjeg Vakufa pripomogli da Juga zaista padne na koljena, vlast osvojili »muslimanski intelektualci« osuđeni u Sarajevskom procesu, i oblikovali društvo u skladu s islamskim vrijednostima?) I samo je još u rigidnom jugoslavenskom komunističkom režimu bilo moguće da kćerku Alije Nametka, dok on sjedi u zatvoru kao »narodni neprijatelj«, na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu operira vrhunski kardiohirurg, dr Isidor Papo. Ovaj potonji podatak, koji iznosi sâm Nametak u Sarajevskom nekrologiju, poslužio je Muharemu Bazdulju za jednu prikladnu paralelu koju prenosim u cijelosti, jer se neposredno tiče teme ovoga poglavlja, tj. načina na koji bosanski muslimanski subjekt iskrivljuje sliku svoga prošlog i sadašnjeg života:
Alija Nametak i Isidor Papo rođeni su u razmaku od sedam godina (prvi 1906, drugi 1913. godine) na udaljenosti od samo nekoliko kilometara (prvi u Mostaru, drugi u Ljubuškom). Dok prvi u NDH uživa u umjetničkom i građanskom ugledu, dok »država« u kojoj svake godine objavljuje po knjigu i uživa u slavi popularnog pozorišnog pisca sprovodi genocid nad Srbima i Jevrejima (a on tome u svom pisanju sa odobravanjem namiguje), dotle je Papo partizanski doktor, a ista NDH mu ubija preko pedeset članova porodice, između ostalog i rođenog brata i sestru. Poslije rata Papo se usavršava u SSSR-u i Americi i postaje vjerovatno najbolji jugoslovenski hirurg i kardiohirurg. Takav doktor u onoj državi operiše i siromašnu kćerku »narodnog neprijatelja« koji je osuđen na petnaest godina robije zbog kolaboracije sa NDH. Danas, kad bolesna djeca umiru jer nemaju matični broj i jer im se kroz telefonsko prosjačenje ne može skupiti dovoljno novca za liječenje, vrijedi i kroz ovu pričicu sjetiti se države koja je, sudeći po vodećim savremenim bošnjačkim misliocima, služila samo za satiranje napaćenih Bošnjaka i za pripremu genocida. Sam autor Sarajevskog nekrologija nije, reklo bi se, ni kroz vlastito iskustvo bio sposoban za iole objektivniju (auto)refleksiju, a takav je u najvećoj mjeri, očito, i narod kome je pripadao i koji ga danas slavi[4].
Ovo razmišljanje o pravoj naravi jugoslavenskog ateističkog režima možemo nastaviti šireći misaoni eksperiment na režime za kojima bosanski muslimanski subjekt uzdiše već 150 godina: u kojim bi islamskim zemljama, onda i danas, bilo koja siromašna muslimanka bila primljena na liječenje u elitnu medicinsku ustanovu bez ikakve naknade (da i ne pitamo za kćerku narodnog neprijatelja, nemuslimana koji leži u zatvoru)?
U istom tekstu, Bazdulj naziva socijalističku Jugoslaviju Periklovim dobom ovdašnjih naroda, boljim »od svih ʻalternativnih’ budućnosti za kakve su se u Drugom svjetskom ratu borile sve ovdašnje vojske osim partizana«. Vidjeli smo da je Mustafa Busuladžić najavljivao jednu takvu alternativnu budućnost, podmlađeni svijet koji se rađa iz duha Mein Kampfa. Ako i stoji da on te 1943. godine još nije mogao sagledati ishod svjetskog rata, pa je svoj hrvatski narod gurao u tabor koji će se pokazati kao gubitnički, to ne vrijedi za Ismeta Kasumagića, koji u »Sjećanjima na Mustafu Busuladžića« što zaključuju izbor iz Busuladžićevih spisa razmatra jedan poželjan scenarij koji se, na njegovu žalost, nije ostvario:
Kamo sreće da je Busuladžićeva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« otvorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava. Da zlo bude još veće, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Očajavaju, snebivaju se i ne znaju šta da rade[5].
Ova spekulacija sjajno ilustrira umne kapacitete i sposobnost anticipacije istaknutih »muslimanskih intelektualaca« kojima bosanski muslimanski subjekt već sto pedeset godina povjerava donošenje historijskih odluka što određuju njegovu sudbinu. Zaista, šta bi se dogodilo da se neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima, nego da su svi listom pošli za Mustafom Busuladžićem i priključili se, u orijaškoj borbi, Njemačkoj i njenim saveznicima? Čini se da Kasumagić vjeruje da bi to promijenilo ishod rata. Zamislimo načas: Nezavisna Država Hrvatska na pobjedničkoj strani. U toj konstelaciji, istina je, Bošnjake sredinom 1990-ih ne bi zadesio genocid, naprosto zato što Bošnjaka tada ne bi bilo. Kao što ih nije bilo ni rane 1943: u to vrijeme, mnogi istaknuti islamizirani Slaveni, od Edhema Mulabdića i Hamdije Kreševljakovića preko Mehmeda Handžića do Alije Nametka i Mustafe Busuladžića, smatrali su sebe Hrvatima, tako su na njih gledali i tadašnji hrvatski političari, i u pobjedničkoj NDH ništa ne bi moglo zaustaviti njihovu nacionalnu asimilaciju.
No taj je scenarij svakako nevjerovatan: nikakvo »pravilno organiziranje« muslimana, nikakvo »pravovremeno poduzimanje svih mjera« ne bi promijenilo vojno-političku sliku Balkana, i u proljeće 1945. Jugoslavija bi se našla s istom komunističkom vlašću. S jednom razlikom: da se neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima, nego da su svi, na radost Ismeta Kasumagića, pošli za Mustafom Busuladžićem, u strukturama te poslijeratne komunističke vlasti ne bi bilo Avde Hume i Osmana Karabegovića, Šefketa Maglajlića i Nijaza Dizdarevića, Džemala Bijedića i Hasana Brkića, Raifa Dizdarevića i Hamdije Pozderca… Izvjesno je da ni u toj konstelaciji Bošnjake sredinom 1990-ih ne bi zadesio genocid, zato što Bošnjaka ni tada ne bi bilo. Jer, mnogi su razumni ljudi u to vrijeme smatrali — bez zlih namjera, i u skladu s raširenim učenjem da vjerska pripadnost ne može biti osnov nacionalne posebnosti — da islamizirani Slaveni treba nacionalno da se opredijele kao Srbi ili Hrvati, a sa autoritarnom republičkom vlašću sastavljenom od komunista Srba i komunista Hrvata ništa ne bi stajalo na putu tom projektu.
Otud je Kasumagićeva spekulacija o alternativnom ishodu u kojem »nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava« potpuna besmislica, tipičan intelektualni proizvod sarajevskih minder-simpozija na kojima »muslimanski intelektualci« već desetljećima popravljaju, svim retoričkim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, nesavršenstva svijeta: da se 1941. neki bosanskohercegovački muslimani nisu poveli za komunistima i založili svoje živote, danas ne bi bilo nikakvih »nas« u čije bi ime Ismet Kasumagić mogao da za bilo čime žali. (Da se moj otac oženio nekom drugom ženom a majka udala za nekog drugog muškarca, kakav bih bio ja?)
Što Bošnjaci ipak postoje, zasluga je bosanskohercegovačkih komunista s imenima orijentalnog porijekla, koji su desetljećima radili na promjeni paradigme i »priznavanju«, na promjeni naslijeđene percepcije, na promjeni nastavnih planova i programa, na promjeni kadroviranja i na »nacionalnom ključu« u osjetljivim državnim službama, na informativnoj i radiodifuznoj decentralizaciji, tako da je »muslimanskim intelektualcima« suđenima na Sarajevskom procesu 1983. i njihovim sljedbenicima ostalo samo da deset godina kasnije na nekom opskurnom saboru promijene nacionalno ime, i da kažu komunistima »hvala« (što oni, naravno, nikad nisu učinili!).
Pa ako je ulazak jugoslavenskih komunista na povijesnu pozornicu 1945. godine obilježen »sprečavanjem daljnjih klanja i ubijanja na šovinističkoj osnovi«, ako su za njihove vladavine islamizirani Slaveni priznati kao zasebna nacionalnost pod imenom Muslimani i doživjeli nezabilježen materijalni i duhovni napredak, ako je njihov odlazak s povijesne pozornice 1990. godine obilježen nastavkom međuetničkih klanja u kojima će Muslimani biti najveće žrtve, koji elementi dopuštaju bilo kojem Bošnjaku i muslimanu da zaključi kako su komunisti »korijen svega zla«?
Čitalac je već shvatio da pisac ovih redova nema ambiciju da sam donosi historijsku ocjenu komunističke, kao ni bilo koje druge vladavine. Cilj gornjih izvođenja bio je da dokumentiram postavku da bosanski muslimanski subjekt kontinuirano falsificira sliku svoje prošlosti i sadašnjosti, i to najviše onda kada druge optužuje za iskrivljeno prikazivanje svoga svijeta i života.
On je u tome relativno uspješan, pa iluzije koje je proizveo danas strukturiraju svjetonazor Bošnjaka i dio su njihovog kolektivnog »znanja«.
Tako nešto ne bi bilo moguće bez potpunog korumpiranja akademske zajednice, koje je počelo odmah nakon stjecanja nezavisnosti.
[1] Džemaludin Latić, »Šegrt bolji od učitelja«, op. cit., s. 806.
[4] Muharem Bazdulj, »Revizijo, i sebi si teška«, Oslobođenje, 14. januar 2014, s. 10.
[5] Ismet Kasumagić, »Sjećanje na Mustafu Busuladžića«, Muslimani u Evropi. Izabrani spisi, op. cit., s. 282.