Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Moralnost službi bezbjednosti
prvi dio – Selektivna memorija
drugi dio – Sjećanje na UDB-u
treći dio – Mladi muslimani
Busuladžić nije bio pripadnik vojnih formacija Nezavisne Države Hrvatske, niti je sudjelovao u njenom političkom životu. Ratne godine proveo je, po povratku 1942. iz Rima gdje je pohađao postdiplomski studij iz orijentalistike, kao nastavnik u nekolikim sarajevskim vjerskim i svjetovnim srednjim školama. Za to vrijeme, pisao je i javno nastupao, i samo u njegovim tekstovima objavljenima u Kalendaru »Narodne uzdanice«, Novom Beharu, El-Hidajetu ili GlasnikuVIS treba tražiti elemente koji su zapečatili njegovu sudbinu. Šta je, dakle, moglo zasmetati partizanima toliko da izreknu tu konačnu i nemilosrdnu presudu?
Bosanski muslimanski subjekt uvjeren je da je »Mustafa smetao komunistima jer je bio izuzetan bošnjački i islamski intelektualac koji je argumentirano iznosio svoje islamske, bošnjačke i bosanske argumente, što prije svih nije odgovaralo velikosrpskim snagama u komunističkoj Jugoslaviji«[1]. Današnji predstavljač njegovog djela, Šaćir Filandra, ističe da je Busuladžiću »kao muslimanu strana svaka krajnja ovosvjetska ideologija, fašizam i komunizam naročito«, da ih izjednačava i da s njima polemizira[2]. Pažljivo čitanje, međutim, pokazuje da je Busuladžićeva kritika površna a polemika ciljno orijentirana: njegovo mišljenje, intelektualno siromašno i nereflektirano, ne preispituje vlastite osnove već »napreduje« primjenjujući jednu istu dogmu uvijek na nove objekte. Fašizam, komunizam i nacional-socijalizam su izjednačeni zato što se, ali ni izdaleka, ne primiču islamu, koji Busuladžić ističe kao apsolutno mjerilo ljudskog djelovanja. Budući da je islam iznad svih ideologija, s islamskog stajališta jednaki su, kao različite vrste zabluda, ne samo komunizam i fašizam, već i liberalizam, konzervativizam i socijal-demokratija, a valjda i skepticizam i klasični njemački idealizam – ali takav stav teško da se može nazvati kritikom.
Busuladžić, međutim, nikad nije živio u komunističkom režimu, ali jest u fašističkom. I usprkos tvrdnjama branilaca i uljepšavalaca svega islamskog da je on jednako ravnodušan i prema komunizmu i prema fašizmu, analiza stavova Mustafe Busuladžića prema stvarnosti Bosne i Hercegovine i Sarajeva u tim godinama 1942, 1943. i 1944. pokazuje da je on uz fašizam zdušno pristao. Pogledajmo, za početak, šta Busuladžić piše u tekstu »Odnos muslimana prema nemuslimanima«, nakon što je sasvim razložno upozorio da tolerancija ne može biti bezuslovna i da mora imati granice:
Ne smijemo se zavaravati ispraznim tlapnjama, nego moramo spoznati da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih razloga u dvije naoko oprečne fronte, nesmiljeno nasrće na naše živote. (…) Nas bi nestalo ako bismo se mi sentimentalnošću odupirali balkanskom hajdučkom mentalitetu. Savezno s tim smatramo potrebnim ovdje napomenuti da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka balkansko-bizantijske orijentacije i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu islama bilo na Istoku bilo na Zapadu. Ovaj potonji tip čovjeka bio je uvijek nosilac viših kulturnih i ćudorednih vrednota, koje su stvarale atmosferu međuvjerske podnošljivosti. (…) Mi smo uvijek znali što hoćemo i danas znademo: da se održimo kao muslimani i kao Hrvati, da živimo na prostoru koji je naš i da podržavamo najbolje susjedske odnose sa svima dobronamjernim ljudima[3].
Ako su Busuladžićevi interpreti u pravu, te »dvije naoko oprečne fronte« u koje je svrstan isti neprijatelj bili bi fašisti i komunisti, a on lično pokazao bi ogromnu hrabrost ovim njihovim javnim izjednačavanjem, pravom intelektualnom diverzijom u srcu fašističke NDH! Avaj! samo još bosanski muslimanski subjekt može povjerovati – jer očajnički želi da vjeruje! – u isprazne tlapnje o Busuladžićevoj ekvidistanci spram fašizma i komunizma. Busuladžić doduše jest napisao da su fašizam i nacional-socijalizam »ekstremne ideologije«, ali to je bilo prije 10. aprila 1941! S uspostavljanjem NDH, on se tim ideologijama sasvim lijepo prilagodio: jedinstveni neprijatelj koga spominje su Srbi, taktički podijeljeni na Srbe-četnike i Srbe-partizane, a Mustafa Busuladžić, Hrvat i musliman, iznosi argumente (ni bosanske ni bošnjačke, iako bi bosanski muslimanski subjekt i u to htio očajnički da vjeruje!) da s njima treba postupati bez sentimentalnosti.
Ovaj tekst napisan je u ljeto 1944, i Busuladžić u njemu ponavlja opšta mjesta o »islamskoj toleranciji« referirajući se na teologeme, a ne na stvarnost islamskih društava, naročito ne na stvarnost fašističke države u kojoj živi! Iz njegove intervencije da muslimani, budući ugroženi, više ne smiju da budu tolerantni iako je to u njihovom kolektivnom biću, stječe se dojam da je u državi u kojoj su pobijene ili u smrt odvedene hiljade ljudi, većinom nemuslimana, do ljeta 1944. vladala tolerancija, ali da tako više neće biti kad muslimani prevladaju svoju urođenu sentimentalnost. »Naša tolerancija ne može ići dotle da mi mirno gledamo vlastito uništenje«, piše Busuladžić u gradu u kojem su neke kategorije stanovnika skoro sasvim uništene, a od toga je ciničniji samo još poziv na najbolje susjedske odnose (koje je najlakše ostvariti kad susjeda više nema)!
U gornjem odlomku, podsjećanje na »balkansko-bizantijsku orijentaciju« protivnika je još jedan nepogrešiv pokazatelj. Masovni državni zločini na vjerskoj, etničkoj, rasnoj ili klasnoj osnovi ne nastaju ni iz čega, njima prethodi višegodišnja (ili čak višegeneracijska) propagandistička priprema koja je u pravilu djelo intelektualnih elita: nacionalni mitovi, mobilizacijski slogani i plitke metafore koje masovni pokret ističe kao opravdanje kolektivnog djelovanja prema drugima razrađuju se u uskom krugu obrazovanih. Nezaobilazno mjesto u toj pripremi je slikanje pripadnika »neprijateljske« skupine kao nosilaca najodbojnijih karakternih i mentalitetnih osobina, zbog čega je njihova fizička eliminacija ne samo dopuštena već se nameće kao moralna dužnost (u naše vrijeme, najdosljednije provedena indoktrinacija te vrste je ona koja je pripremala srpski zločinački poduhvat 1991-1999, koja je i najbolje istražena[4]). Nas ovdje zanimaju stereotipi o onim skupinama koje su proglašene neprijateljskima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u kojoj je Busuladžić djelovao – Srbima i Jevrejima. Demonizacija Srba počela je, u nekim krugovima, već u Kraljevini Jugoslaviji, ali tu se, naravno, nije mogla provoditi otvoreno, pa su njeni nosioci zaodijevali svoje ideje u »kulturološki diskurs«, u kojem se srpstvo označavalo kao »bizantijski duh«. Alija Nametak, naprimjer, u jednoj crtici o kulturi i civilizaciji objavljenoj u Novom beharu, objašnjava da su »bizantski carevi, s rijetkim iznimkama, kroz čitav srednji vijek bili nosioci bizantske civilizacije ili t. zv. bizantinstva. Treba znati, da su kod njih bila ʻu krv prešla’: nasilja, zločini, tiranije, mučenja, laž, krivokletstvo, falsificiranje, okrutnost i druga slična svojstva«. A da bi čitalac znao gdje da smjesti bizantinstvo na geografskoj karti Jugoslavije u godini 1936, Nametak mu pomaže podsjećajući na naučnu istinu: »Svi ozbiljni historici se slažu u tome, da je granica između istočnog i zapadnog rimskog carstva bila rijeka Drina«[5]. (Bizantinstvo će se vratiti u aktivnu službu 1991, u procesu nacionalne homogenizacije što se odvija naporedo s ratom u kojem osamostaljena Republika Hrvatska brani svoju nezavisnost: navodeći stav jednog autora da »hrvatsko pučanstvo nije isto što i srpsko, koje je agresorsko i grupno frustrirano srbijansko-bizantinskom životnom filozofijom – ubij, otmi, ukradi, pa zavladaj«, Dubravka Ugrešić u to vrijeme primjećuje da je »bizantijski naprosto druga /finija/ riječ za srpsko, pravoslavno, što u istom jezično-ideološkom sistemu znači: lukav, prljav, prevarantski, posve različit od nas«[6].)
Mustafa Busuladžić je taj standardni endehazijski repertoar obogatio još i »balkanskim hajdučkim mentalitetom«, da ne bude zabune na koga se tu misli – jer, zna se ko su Turci a ko hajduci. Neće podbaciti ni povodom Jevreja, u čije je profiliranje uložio i određeni kreativni napor. U toj godini 1944. svjetska klanica približava se kraju, no ne treba zaboraviti kako je počela: karakterološkim ocrtavanjem Jevreja i potkazivanjem zavjere jevrejskih bankara. Da su banke i bankari a ne rasne teorije uzrok svega zla, u to Busuladžić uopšte ne sumnja: »Sustav bankarstva i kamate najviše je zatrovao suvremeni gospodarski život u svijetu i tako znatno doprinio nastanku Drugog svjetskog rata. Zato se uopće ne može govoriti o nekoj pravednijoj i stalnijoj gospodarskoj konstelaciji u svijetu, a naročito u Europi i Americi, sve dok se ne ukine sustav bankarstva i kamata«[7]. Kao potporu svome mišljenju Busuladžić navodi i ocjenu jednog savremenog autora:
Giovanni Papini, jedan od najprodornijih zapadnih duhova, čija djela neprestano izazivaju živo zanimanje u obrazovanim krugovima suvremene Evrope, govoreći o zlu koje čovječanstvu nanosi kamata i bankarstvo piše: (…) »Onaj tko trguje novcem, tko sabire zlato i srebro pravi je rob demonovih mađija. I demon, da bi im bio zahvalan, daje upravo njima, bankarima i novčarima, upravu nad zemljom. Oni i dan-danas zapovijedaju narodima, izazivaju ratove, more svijet glađu, paklenim sistemom isisavanja otimaju za sebe život od siromašaka, pretvarajući ga u zlato s koga kaplje znoj i krv«[8].
Radoznao čitalac lako će otkriti da se Giovanni Papini, italijanski književnik iz prve polovine XX. stoljeća odavno zaboravljen u obrazovanim krugovima savremene Evrope, u svoje vrijeme isticao stavovima da je rat koristan za poljoprivredu, jer leševi đubre tlo, a koristan je i za cijelo društvo, jer se ono kroz masovne pokolje oslobađa degenerika i ljudskog otpada. A onima koji su ga upozoravali da mora uzeti u obzir i bol majki, odgovarao je – duhovito, budući jedan od najprodornijih zapadnih duhova! – da te majke nisu plakale kada su ih osjemenjivali!
Šta je onda Mustafu Busuladžića moglo privući ovom autoru? U najkraćem, Papinijev povratak vjeri. Nakon faze ateizma i svakojakih ekscesa, postao je gorljiv katolik, ugledan svjedok u procesu koji Busuladžić vodi protiv ateističkog pogleda na svijet: »Najdubokoumniji filozofi i mislioci svih vremena, probijajući se kroz teški put zabluda koje su ljudi stvorili, tragali su za istinama i uzvišenim saznanjima koja će zadovoljiti i srce i razum. Svi su se oni vraćali u krilo religije, u kojoj su njihove duše i srca nalazili smirenje, velike odgovore na pitanja zemaljskog i vječnog života. (…) Interesantan je duševni obrt Đovanija Papinija. Nakon dugog lutanja po bezvjerju on prilazi u krilo religije i piše djelo Povijest Kristova«[9].
U Busuladžićevim očima, ta činjenica iz Papinijeve biografije baca u zasjenak sve što je ovaj mogao zastupati prije ili poslije toga. Naročito poslije, jer je nakon odbacivanja ateizma uslijedilo približavanje fašizmu: prvi svezak svoje Povijesti italijanske književnosti Papini posvećuje Mussoliniju (»Duceu, prijatelju pjesništva i pjesnika«), i odobrava antisemitske mjere fašističkog režima. U tom svjetlu treba čitati i njegovu dijatribu protiv bankara koja je fascinirala Mustafu Busuladžića, a koja je školski primjer ekonomskog antisemitizma što operira stavovima »Jevreji su bogati«, »sve banke drže Jevreji«, »Jevreji kontroliraju svjetsku privredu«[10]…
U nastojanju da antisemitske stavove italijanskih fašista presadi u Kotlinu, Busuladžić je po povratku iz Rima naišao na manju teškoću: u Bosni i Hercegovini, Jevreje nisu percipirali kao bankare. Ali jesu kao trgovce, jer su mnogi to i bili, pa je Mustafa Busuladžić, »bošnjački Krleža«, oslanjajući se malo na tradicionalno islamsko učenje o Jevrejima a malo na savremene teorije što njemačkih što italijanskih prodornih duhova toga vremena, razradio svoju sliku (naravno, neiskrivljenu!) jevrejskih trgovaca kao gulikoža i prevaranata. Iznio ju je u tekstu »Trgovačko poslovanje i privređivanje u svjetlu islamskih vjerskih propisa«, napisanom 1944, u vremenu ratne oskudice, nestašica i crne berze, kao vapaj islamskog moralista zbog neislamskog ponašanja njegovih istovjernika:
Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova[11].
Eto tako: doprinos »naših ljudi« holokaustu zapravo je bio legitimna borba protiv devijantnosti politike laissez-faire, neka vrsta zalaganja za ekonomski intervencionizam i ograničavanje slobodnog tržišta. Borba je očito bila uspješna, jer je Jevreja »nestalo iz čaršije« (kuda li su mogli nestati, u NDH 1941-1944?), ali je njihova praksa opstala, kao da i nije bila samo njihova… Za analizu je ključan izraz »bez obzira na vjeru«, jer otkriva Busuladžićevu imago mundi a priori: on svoju sliku svijeta ne sklapa na osnovu kritičkog propitivanja pojedinačnog i kolektivnog iskustva i historijskog znanja, već na osnovu vjerskih dogmi koje prihvata kao istine. Jevreje njihova vjera predodređuje za prevaru i izrabljivanje, baš kao što muslimane njihova predodređuje za poštenje, jer »islam zabranjuje svaku špekulaciju, nečasnu trgovinu, prijevaru, krivu zakletvu, krivo mjerenje, korupciju svake vrste«. Poredak svijeta nije poremećen zato što je nekoliko hiljada ljudi odvedeno u smrt već zato što se oni koji su preostali ne ponašaju u skladu s islamom, i kada Busuladžić spomene »nestale Židove« (elegantan izraz koji se opasno približava Nametkovom »prisilnom radu«, uz namigivanje!), dakle svoje sugrađane od kojih su mnogi u tom trenutku već mrtvi, on to ne čini da bi prosvjedovao zbog sudbine koja ih je snašla, već da bi ih iskoristio kao negativan primjer kojim će neke pokvarene trgovce muslimane vratiti na put jedine prave vjere.
Čovjek za koga nas Šaćir Filandra i ostali apologeti svega islamskog danas uvjeravaju da je odbacivao fašizam i nacional-socijalizam samo zato što je 1938. napisao jednu rečenicu u kojoj je izjavio da su to »ekstremne ideologije«, zapravo je veličao poredak osovljen na tim ideologijama. »Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama«, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. godine. »Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između Kapitala i Mein Kampfa. Iz ovog sukoba treba da se stvori novi i gospodarski i društveni i politički poredak u svijetu koji će omogućiti miran i čovjeka dostojan život kako pojedincima tako i svima narodima«[12]. A kada je 1944. godine ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, Mustafa Busuladžić ne potiče svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu: »Opet je nastupio momenat kada naša kolektivna otporna snaga, koja ni u najtežim razdobljima naše povijesti nije zatajila, treba da odlučno progovori na sve udarce koji idu za našim uništenjem«[13]. Ti udarci, prema Busuladžićevoj slici svijeta, naravno ne dolaze od SS-divizija ni ustaških bojni, već od sarajevskih ilegalaca i jedinica NOV koje se približavaju i u kojima se, na Busuladžićev očaj, nalaze živi i mrtvi Ahmet Fetahagić i Hasan Kikić, Fadil Jahić i Derviš Sušić, Zehra Muidović i Zija Dizdarević, Sulejman Filipović i Enver Ćemalović, Džavid Haverić i Mustafa Dovadžija, Izet Čomara i Džemil Šarac, Rifat Burdžović i braća Fejić, Nađija Biser i braća Lolić…
Posljednji svoj društveno angažiran tekst Busuladžić posvećuje »uzrocima raspadanja država i civilizacija koje su se pojavile kroz povijest«, s težištem na krizi današnje Evrope. Problemi u kojima se Evropa nalazi te 1945. godine nisu uzrokovani ni rasnim teorijama, ni učenjem o Lebensraumu, ni Anschlussom Austrije, ni okupacijom Sudeta i komadanjem Čehoslovačke, ni invazijom na Poljsku i Blitzkriegom – već golotinjom. S izuzetnim sluhom za povijesni trenutak, Mustafa Busuladžić daje dijagnozu epohe: »Potpuna sloboda u odijevanju žene, moderni plesovi nedostojni ozbiljnosti, mješovite plaže, čak i nudističke, upadljiva kozmetika, (…) sve su to dokazi spolne raskalašenosti i moralne podivljalosti naših abnormalnih vremena«[14]. (Aferim, mumine! Dokaz abnormalnosti vremena u kojem živiš nisu Jasenovac i Stara Gradiška već mješovite plaže!) A Francuska, koju u tom trenutku razaraju što savezničke što nacističke bombe i granate, takav usud je skoro pa i zaslužila: »Raskalašenost žene u Europi, naročito u Francuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačenje u pravima s muškarcima počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta u mnogim europskim zemljama«. Ni ovom prilikom Busuladžić ne propušta priliku da istakne koja društva mu služe kao uzor: »Borba protiv nerađanja postala je dio političko-socijalnog programa Njemačke i Italije«. I ni ovom prilikom ovaj muslimanski intelektualac ne pokazuje simptome mišljenja, mentalnog procesa koji bi ga eventualno naveo na zaključak da su desne diktature u Evropi poticale natalitet kako bi imale više topovskog mesa, više žive sile za svoje namjeravane ratove i ekspanzionističke planove čijoj propasti Busuladžić tih dana upravo sa žaljenjem prisustvuje.
Sa žaljenjem, jer rat je značio moralno ozdravljenje muslimana. »Treba se samo sjetiti one predratne razuzdanosti«, piše Busuladžić, »ćudoredne podivljalosti i raspojasanosti koju su nažalost podupirala muslimanska društva putem teferiča, mješovitih sijela, aliđunskih i đurđevdanskih priredaba, pokrajinskih i sarajevskih kazališnih predstava, kojom prilikom bi nakon svršenih komada nastalo orgijanje do zore uz čašu i ples«. Mladić koji je do svoje dvadeset pete uspio da zamrzi sijela, priredbe, pozorište i teferiče imao je jasnu proto-talibansku viziju društvenog oporavka. Nakon što je kao uzrok neuspjeha projekta u kojem je sudjelovao nepogrešivo prepoznao »moralni pad muslimanske žene«, Busuladžić nalaže: »Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgojiteljice. (…) Nama, kao i svima narodima, uvijek je potrebno više žena majki koje će odgajati čovjeka nego liječnica i učiteljica. Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca«[15].
Tako je pisao čovjek koji je, ako je vjerovati Šaćiru Filandri, ostvario »visoko intelektualni filozofski uvid u ontološke temelje suvremenog svijeta, u razumijevanje uzroka i posljedica njegove kriznosti i samodestruktivnosti«, uvid koji mu je »omogućio spoznaju duha vremena, stvorio mu široke duhovne vidike, u okviru kojih može valjano promatrati pojave suvremenosti«[16]. Širina tih vidika potvrđuje se i u Busuladžićevom originalnom receptu za prevladavanje epohalne krize: preporod svijeta jedino putem i posredstvom religije. Ali ne bilo koje: judaizam, budizam i hrišćanstvo su »iskrivljene religije«, i samo je islam religija »prirođeno-iskonska«[17]!
O takvoj moralnoj obnovi svijeta, i o mnogim drugim stvarima, razmišljao je Mustafa Busuladžić čekajući pobjedu Mein Kampfa i novi poredak, utvrđujući — aproksimativno i na daljinu — brojčano stanje ruskih muslimana[18], i ostajući hladno ravnodušan prema brojčanom stanju Jevreja, Srba, hrvatskih i muslimanskih antifašista u gradu u kojem je živio.
A onda su došli partizani…
nastavit će se…
[2] Mustafa Busuladžić, Muslimani u Evropi. Izabrani spisi, Sejtarija, Sarajevo, 1997. Iz predgovora Šaćira Filandre »Busuladžić i suvremenost«, s. 8.
[3] Mustafa Busuladžić, »Odnos muslimana prema nemuslimanima« (1944), nav. prema Mustafa Busuladžić, Muslimani u Evropi. Izabrani spisi, op. cit., s. 142 (podv. T. H.).
[4] V. npr. Olivera Milosavljević, U tradiciji nacionalizma, ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o “nama” i “drugima”, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2002.
[5] Alija Nametak, »Kultura i civilizacija«, Novi behar 18, 15. marta 1936, ss. 239-240.
[6] Dubravka Ugrešić, »Der Saubere Kroatische Luft«, Die Zeit, 23. oktobra 1992. Nav. prema Dubravka Ugrešić, »Esej koji putuje već pune 23 godine«.
[7] Mustafa Busuladžić, »Trgovačko poslovanje i privređivanje u svjetlu islamskih vjerskih propisa« (1944), op. cit., s. 149.
[8] Loc. cit.
[9] Mustafa Busuladžić, »Razmišljanja o Bogu i religiji« (1938), op. cit., s. 29.
[10] V. Abraham H. Foxman, Jews and Money: The Story of a Stereotype, Palgrave Macmillan, London-New York, 2010, passim.
[11] Mustafa Busuladžić, »Trgovačko poslovanje i privređivanje u svjetlu islamskih vjerskih propisa« (1944), op. cit., s. 154.
[12] Mustafa Busuladžić, »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« (1943), op. cit., s. 231.
[13] Mustafa Busuladžić, »Odnos muslimana prema nemuslimanima« (1944), op. cit., s. 143.
[14] Mustafa Busuladžić, »Kult golotinje« (1944/45), op. cit., s. 192.
[15] Ibid., s. 196.
[16] Šaćir Filandra, »Busuladžić i suvremenost«, op. cit., s. 10.
[17] Mustafa Busuladžić, »Kur’an i uporedno proučavanje religije« (1941), op. cit., s. 65.
[18] Mustafa Busuladžić, »Brojčano stanje ruskih muslimana« (1943), op. cit., ss. 233-235.