Odlomak iz knjige "Kritika bosanskog uma" - Moralnost službi bezbjednosti
prvi dio – Selektivna memorija
U najširim slojevima muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine UDB-a je desetljećima bila sinonim za zlo, nepravdu i neosnovane progone, oružje komunističko-ateističke države upereno protiv čestitih vjernika. Ona to ostaje i danas, u mjeri u kojoj se individualna iskustva ugrađuju u kolektivno pamćenje, pa na spomen jugoslavenske tajne policije s užasom prevrću očima i tridesetogodišnjaci, koji ni teorijski nisu mogli imati nikakvog kontakta s UDB-om. Naglasak je, naravno, na neosnovanosti progona i »montiranim procesima«: pisac ovih redova ne zna da je ikad ijedna osoba gonjena i suđena u Jugoslaviji kao neprijatelj poretka priznala da su, u njenom slučaju, optužbe bile barem djelimično osnovane – što je ipak statistički nemoguće.
Pokušajmo pobrojati i razvrstati sve te optužbe (koje, naravno, ne dolaze samo od bosanskih muslimana), da vidimo koje su održive, i pod kojim uslovima:
(1) Tokom pet hiljada godina pisane povijesti nema nijednog državnopravnog poretka koji se nije, u većoj ili manjoj mjeri, služio represijom da bi se sačuvao od vanjskih ili unutrašnjih neprijatelja; nakon funkcionalnog diferenciranja oružane sile, tj. razdvajanja na vojsku i policiju, unutar ove potonje profiliraju se posebni organi ili agencije zaduženi za otklanjanje svih prijetnji po državu ili režim koje mogu doći od njenih građana/podanika. Jugoslavija nije bila izuzetak: od maja 1944. tu funkciju vršila je Organizacija za zaštitu naroda (OZNA), a njenim preustrojem u martu 1946. nastala je Uprava državne bezb(j)ednosti (UDB-a). Blizu je pameti, dakle, da se socijalističkoj Jugoslaviji ne može upisati u grijeh sama činjenica da je imala specijaliziranu policijsku agenciju koja se nije bavila opštim kriminalitetom već prijetnjama po državnopravni poredak: takve službe su dio upravnog aparata svake države.
(2) U svome samoočuvanju, jugoslavenska država služila se uglavnom istim sredstvima kao i druge dosad poznate države. Eventualni prigovor da upotreba tih sredstava (nasilje nad osumnjičenima, proizvoljna hapšenja, prijetnje članovima porodice…) krši sva načela demokratske pravne države dvostruko je besmislen. (a) Najprije, Jugoslavija nije bila demokratska pravna država, baš kao ni većina država u povijesti, sve do modernog doba. Stoga, — ne uzimajući ozbiljno u razmatranje postavku da samo demokratske pravne države imaju pravo da štite svoj poredak, jer to čine sredstvima koja mi danas smatramo prihvatljivima, — ocjenu o praksi UDB-e možemo donijeti samo uspoređujući je s praksom službi bezbjednosti u drugim autoritarnim režimima. Ta ocjena nužno je relativna, i na nju ćemo se još vratiti. Zasad recimo samo da je, prema mišljenju većine kompetentnih historičara (a ne samo Karela Bartošeka), jugoslavenska partijska država u borbi protiv onih koje je smatrala svojim unutrašnjim protivnicima koristila nasilje i torturu u mnogo manjoj mjeri nego SSSR, Kina, Rumunija, DDR, Mađarska ili Albanija. (b) Potom, sredstvima o kojima je riječ služile su se, polovinom XX. stoljeća, i demokratske pravne države, a neke to čine i danas: dovoljno je sjetiti se prakse američkog Saveznog ureda za istrage (FBI) u doba makartizma, ili tortura koje su sistematski provodile francuske službe bezbjednosti u alžirskom ratu za nezavisnost 1954-1962. Ipak, ti državni zločini nisu presudan element za opštu historijsku ocjenu Sjedinjenih Američkih Država ili Francuske Republike, onako kako bosanski muslimanski subjekt danas ocjenjuje SFRJ ili SR Bosnu i Hercegovinu na osnovu »zločina UDB-e«.
(3) Od pitanja sredstava neodvojivo je pitanje inkriminacija.
Tvrdnja da su različite države u povijesti, od kojih su neke trajale stoljećima, kažnjavale postupke, uvjerenja, iskaze ili životne stilove koji se danas u zapadnom civilizacijskom krugu ne sankcioniraju u osnovi je trivijalna, i ne kazuje ništa što već ne znamo. Naprimjer, u Bavarskoj u XIII. stoljeću bilo je propisano da »seljaci i njihovi sinovi moraju kosu rezati do ušiju«, i da »ne smiju nositi otmjeniju odjeću, nego samo sivu i jeftinu«; takva norma nama može izgledati besmislena, no magistrat koji je strogo kažnjavao prekršioce postupao je sasvim u skladu sa zakonom kao izrazom volje historijskog zakonodavca, ko god to bio. Otud pitanje o »ideološkim procesima« u koje se svrstavaju i suđenja Mladim muslimanima ima dva aspekta. Najprije, (a) jesu li optuženi počinili akte koji su tadašnjim zakonodavstvom (šta god mi danas mislili o tome) bili označeni kao deliktni, i zatim, (b) jesu li bili nevini i prema tadašnjem zakonodavstvu, ali ipak osuđeni na osnovu podmetnutih dokaza i lažnih svjedočenja. Samo procesi ove druge vrste spadaju u tzv. montirane procese, i možemo ih smatrati još jednim nezakonitim sredstvom kojim se jugoslavenski revolucionarni poredak (poput drugih poredaka, kako autoritarnih tako i liberalno-demokratskih) služio u svome samoočuvanju.
Tu razliku možemo pokazati na tzv. verbalnom deliktu, koji je u SFRJ bio sankcioniran članom 133 Krivičnog zakona. Ni Jugoslavija ni druge socijalističke zemlje nisu izmislile zločin koji se može počiniti riječima; u državama starog vijeka blasfemija se kažnjavala smrću, jednako kao i neprimjeren govor o vladaru (lèse-majesté), sve do modernog doba. Tačno je: onaj ko bi ispričao čak i najbezazleniji vic o Titu ili visokim državnim i partijskim rukovodiocima mogao je računati na oštru kaznu. No nije se radilo ni o kakvom kršenju zakona i pravnih načela od državnih struktura (policije, tužilaštva, suda), budući da su se istrage i procesi vodili a presude izricale u skladu sa opštim i javno obznanjenim normama s kojima su po pretpostavci svi bili upoznati.
Drukčije stoje stvari u slučaju osoba koje nisu počinile verbalni delikt, ali ih je partijska država prave-zdrave osudila na osnovu dokaza koje su njene službe lažirale, želeći da ih se riješi kao političkih protivnika: tu se nesumnjivo radilo o državnom zločinu, jer je javna vlast svjesno kršila zakone koje je sama donijela.
(4) Prethodna razlikovanja navode nas da zločine jugoslavenske države nakon 1945. razmotrimo iz drugog ugla, ne više kao specifičnost komunističke vladavine (što je perspektiva koju je uspio da nametne bosanski muslimanski subjekt) već kao poopštivo svojstvo svake državne vlasti u svim epohama. Politička nauka takve akte konceptualizira u teoriji višeg državnog interesa (raison d’État) prema kojoj, kako podsjeća Hannah Arendt, postupci državne vlasti u nekoj zemlji ne podliježu istim pravilima kao i postupci građana te zemlje: »Baš kao što su za vladavinu zakona, iako smišljenu da eliminira nasilje i rat svih protiv svih, uvijek potrebni instrumenti nasilja da se obezbijedi njeno vlastito postojanje, tako i država može biti primorana da izvrši djela koja se, opšteuzev, smatraju zločinima, kako bi obezbijedila vlastiti opstanak i opstanak zakonitosti«. U takvim slučajevima vlast se poziva na nuždu, a zločini počinjeni iz višeg državnog interesa, kažnjivi prema pravnom sistemu zemlje u kojoj se događaju, smatraju se vanrednim mjerama, ustupcima neumoljivoj Realpolitik, kako bi se sačuvala cjelina postojećeg pravnog poretka. »U normalnom političkom i pravnom sistemu«, piše Hannah Arendt, »takvi zločini javljaju se kao izuzetak od pravila i ne podliježu zakonskom kažnjavanju (oni su, kako to kaže njemačka pravna teorija, Gerichtsfrei), zato što je na kocki sâm opstanak države, a nijedan vanjski politički entitet nema pravo da nekoj državi odriče postojanje ili propisuje način na koji će ga ona sačuvati«[1].
Iz gornjih razmatranja ne slijedi da su takvi akti izuzeti od moralnog suđenja, već samo da je svaka analogija između moralnosti osoba i moralnosti država besmislena. Za zaključak o slučaju koji nas zanima bitna su samo dva momenta: jesu li jugoslavenske vlasti s razlogom vjerovale da je državnopravni poredak ugrožen (izvana i iznutra), i jesu li njihovi zločini bili izuzetak ili pravilo. A tu su stvari sasvim jednoznačne, pa će se i historičari najrazličitijih ideoloških uklona lako složiti da je od 1945. jugoslavenski režim, kao revolucionaran, imao prirodne neprijatelje u zapadnim demokratijama, a od 1948. i u Sovjetskom Savezu i narodnim demokratijama istočne Evrope. Kada je pak riječ o državnim zločinima koje je režim činio da bi se očuvao, oni su – što ne umanjuje patnju žrtava – predstavljali izuzetak. Jer, u njih ne smijemo ubrajati sankcioniranja na osnovu inkriminacija koje su nama danas neprihvatljive, ali su činile dio tadašnjeg normativnog sistema.
Vidjeli smo da Džemaludin Latić uvjerava svijet u suprotno: njegova tvrdnja da je »Tito bio gori od Staljina« znači, uz sve što znamo o staljinizmu, da je u komunističkoj Jugoslaviji teror bio dominantan društveni odnos, da vlast nije imala nikakvog legitimiteta i da se održavala zločinima. Vidjeli smo i da neki najznačajniji svjetski historičari specijalizirani za revolucionarne poretke XX. stoljeća ne dijele to mišljenje. Recimo sada da je njihovo kolektivno djelo, spominjana Crna knjiga komunizma, od pojavljivanja 1997. u najkraćem vremenu objavljeno u 25 zemalja. Izdanja su često bila upotpunjena poglavljem koje produbljuje pitanje komunističkih zločina u zemlji u kojoj se prevod objavljuje. Svi ti dodaci pojavili su se 2002. objedinjeni u knjizi Nek’ tiranstvo sruši naša snaga. Povijest i pamćenje komunizma u Evropi[2]. Dobili smo tako nova poglavlja o Estoniji, Bugarskoj, Rumuniji i Istočnoj Njemačkoj, o komunizmu u Italiji i Grčkoj… ali ništa o Jugoslaviji. Po logici stvari, trebalo je da u djelu figurira i Latićev pogovor bosanskom izdanju, no čini se da nije ozbiljno ni uziman u razmatranje – kao da su autori ocijenili da Bartošekovom svedenom prikazu zločinâ komunističkih vlasti u Jugoslaviji (nešto više od jedne stranice, u knjizi od 790 strana!) nije potrebna nikakva dopuna.
Nažalost, bosanski muslimanski subjekt će, unatoč svemu, u ovom pitanju i dalje vjerovati Džemaludinu Latiću i njegovoj teoriji o Titovom prekogrobnom utjecaju na svjetske historičare, i ocjeni da je UDB-a »po svim elementima bila teroristička organizacija«[3]. Kasnije ću pokušati da objasnim zašto ova lažna slika života u Jugoslaviji pod komunističkom vlašću, u kojoj individualno pamćenje iskrivljujuje sve parametre historijskog rasuđivanja, najviše štete nanosi njemu samom i njegovom životu u današnjoj Bosni i Hercegovini. Ovdje se vraćam na naraciju o »udbaškim proganjanjima« muslimana, koju ću razmotriti na osnovu nekolikih činjenica i interpretacija koje ni bosanski muslimanski subjekt ne dovodi u pitanje.
Polazim od ocjena i prikaza koje donosi Sead Trhulj u svojoj knjizi Mladi muslimani, u kojoj su objedinjeni dokumenti vezani za organizaciju, zapisnici sa procesa i presude, i razgovori s nekim protagonistima. Prema nedvosmislenom sudu autora, »Mladi muslimani su bili neprijatelji komunističke ideje već od svojih kontakata s njom, oni su imali svoju vjeru, islam, a komunistička ideja je bila ateistička«[4]. Organizaciju, osnovanu u martu 1941, obnovit će poslije Drugog svjetskog rata »raniji aktivisti: Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara i drugi, a kada to rukovodstvo bude razbijeno i osuđeno na robiju na procesu 1946. godine, stvara se nova rukovodeća grupa koja postepeno formira pravu, dosta masovnu ilegalnu organizaciju po svim pravilima konspiracije, organizaciju koja ima svoje grupe u mnogim gradovima i selima po Bosni i Hercegovini, pa i izvan nje gdje ima Muslimana«[5]. Jedan od spomenutih aktivista, Alija Izetbegović, priznaje u razgovoru s autorom da neki pripadnici organizacije »uglavnom nisu bili za nenasilne metode borbe«, štaviše da su »u svojoj nestrpljivosti savjetovali organizaciji da krene u nasilne metode borbe«; bilo je tu i »nekih terorističkih ideja«, iako se one nikad nisu realizirale, »možda jedino tu i tamo u skupljanju oružja, ali u vrlo malim količinama«[6].
Pokušajmo sada pročitati te podatke probijajući se kroz dimnu zavjesu koju, od 1990. godine, pušta pristrana muslimanska publicistika spominjući članove ove organizacije kao »divne ljude, pametne, uredne, trezvene, iskrene, vrijedne kao studente i sa manirima mladih iz čestitih muslimanskih porodica«[7] – kao da su vlasti ikoga zbog toga progonile. Mlada jugoslavenska država, zasnovana na jednoj isključivoj ideologiji, država koja se borila za opstanak, suočila se sa »dosta masovnom ilegalnom organizacijom« s jednako isključivim ideološkim ciljem uspostavljanja islamskog poretka, organizacijom čiji su članovi, neprijatelji komunističke ideje, polagali zakletvu i djelovali »po svim pravilima konspiracije«, razmatrajući nasilne metode borbe i skupljajući oružje… Možda najpošteniji opis te situacije dao je Edah Bećirbegović, odgovarajući na pitanje kako danas (tj. 1991. godine) gleda na obračun režima s organizacijom čiji je bio član: »Mladi muslimani su, sa stanovišta očuvanja postojećeg poretka, bili društveno opasni, i to je već dovoljno opravdanje da se preduzmu mjere za suzbijanje takve djelatnosti«[8].
Služba državne bezbjednosti, kao glavni instrument zaštite jugoslavenske partijske države, suzbijala je svaku djelatnost koju je vidjela kao opasnost po poredak. Ni po tome, a ni po upotrijebljenim sredstvima, nije se razlikovala od drugih takvih agencija u povijesti, kao ni od današnjih. Jugoslavenski revolucionarni režim kažnjavao je, u najvećem broju slučajeva, pojedince za akte koji su bili delikti prema važećem zakonodavstvu (iako to ne moraju biti prema našem današnjem shvatanju), kažnjavao je, u manjem broju slučajeva, nevine pojedince na osnovu podmetnutih dokaza, čineći nesumnjive državne zločine, i autoritarnim odlukama lišavao pravâ cijele kategorije stanovništva na osnovu puke procjene da one predstavljaju opasnost po opstanak poretka — no bosanski muslimanski subjekt svojim pripovijestima o »udbaškim proganjanjima« uporno sprečava kontekstualizaciju te prakse. Historijski pristup, onaj koji bi nadišao pamćenje žrtava, morao bi povući neku paralelu između odluke jugoslavenskih vlasti da krajem 1949. godine stotine muslimana upute bez suđenja na »društveno koristan rad« i odluke američkih vlasti da početkom 1942. interniraju, bez suđenja, 86 hiljada američkih državljana japanskog porijekla (posljednji logor te vrste zatvoren je 1946). I u ovom drugom slučaju radilo se o slobodnoj procjeni države o načinu na koji će se sačuvati (i koji niko nema pravo da joj propisuje), povrijeđena su elementarna prava nevinih ljudi (koji su 1980-ih dobili novčanu odštetu od ukupno 1.2 milijarde dolara), cijeli postupak ocjenjuje se – s historijske distance – kao nepravedan i nehuman, ali se ne zna da je službe koje su provodile tu internaciju iko proglasio »terorističkim organizacijama«, onako kako je Džemaludin Latić kvalificirao UDB-u. Ne zna se ni da je, nakon što je američki Senat 1954. politički osudio Josepha McCarthyja i makartizam, iko tražio individualne sankcije protiv agenata FBI koji su, u tvrđavi građanskih prava, godinama sudjelovali u proganjanju hiljada ljudi zbog njihovih ljevičarskih uvjerenja – onako kako Džemaludin Latić, na jednoj javnoj tribini, sugerira da treba postupiti s agentima UDB-e koji su njega isljeđivali 1983. godine (»neki od istaknutijih udbaša su još uvijek među živima. Čak sam s vrata vidio jednog od njih koji je mene ʻobrađivao’«)[9].
Čitaoca ću ovdje podsjetiti da moj cilj nije da donesem prihvatljivu historijsku ocjenu Mladih muslimana ili komunističke vladavine u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini 1945-1990, već da dokumentiram zaslijepljenu pristranost s kojom bosanski muslimanski subjekt danas ocjenjuje i jedno i drugo, kontinuirano lažirajući sliku svog prošlog i sadašnjeg životnog svijeta i doprinoseći, na taj način, vlastitom kulturnom, socijalnom i ekonomskom nazadovanju. U te svrhe, moramo supstancijalno odrediti, najbliže što se može, politički cilj Mladih muslimana, islamski poredak – i to upravo u dimenziji koja omogućuje poređenje s jugoslavenskim komunističkim poretkom, a to su sredstva samoočuvanja.
nastavit će se…
[1] Hannah Arendt, Eichmann in Jerusalem. A Report on the Banality of Evil, Penguin Books, 1992, »Postscript«, ss. 290-291.
[2] Stéphane Courtois et alii, Du passé faisons table rase ! Histoire et mémoire du communisme en Europe, Robert Laffont, Pariz, 2002.
[3] U predstavljanju Djelovodnika šefova bosanskohercegovačke UDB-e 1970-1992, u BKC Sarajevo, 19. juna 2013 (prema izvještaju agencije FENA).
[4] Sead Trhulj, Mladi muslimani, Globus, Zagreb, 1992, s. 27.
[5] Sead Trhulj, Mladi muslimani, op. cit., s. 13.
[6] Ibid., s. 66.
[7] Ibid., s. 83.
[8] Ibid., s. 116.
[9] U predstavljanju Djelovodnika šefova bosanskohercegovačke UDB-e 1970-1992, u BKC Sarajevo, 19. juna 2013 (prema izvještaju agencije FENA).