(c) Jasmin Brutus

Damir Avdić, radikalan i šik

U svim pravcima istovremeno

Četvrtak, peti decembar 2019. godine ostat će upamćen kao dan posljednjeg koncerta u sezoni 2019 – Grlom u jagode, u organizaciji Jazz Festa u koprodukciji sa Sarajevskim ratnim teatrom, i kao dio programa Sarajevo Festa – umjetnost i politika (East West Centar), predstvaljajući završni, deseti koncert serijala, u idealnom kontekstu. Ali ono po čemu će 5. decembar u SARTR-u biti zaista uklesan u nezaborav, buduće mitove, i sve ono što prati jedan izvanredan umjetnički događaj, šezdesetak minuta istinskog umjetničkog umijeća, jeste sam događaj – premijera novog albuma Radikalno šik! Damira Avdića.

U novembru 1999. u sumrak dvadesetog stoljeća, u razgovoru o muzici i scenskom nastupu Joe Zawinul je rekao, sa podignutim kažiprstom zaključujući razgovor u Libanskom restoranu (danas City pubu) – “svako može izaći na scenu, ali vrhunsku scensku izvedbu može pružiti samo talentovan umjetnik.” Zapamtio sam tu rečenicu, kao i mnoge druge, koje sam kao promotor početnik čuo od moćnog Joea. Često bih se sjetio njegovih riječi, a koncert Damira Avdića me je podsjetio na Zawinula; nasmiješio sam se sjetivši se Joeovog šarmerskog smiješka.

Damir je tokom svog koncerta izazivao osmijeh na mom licu iz minute u minutu.

Bez obzira koliko koncerata gledamo i slušamo, muzika nas uvijek iznenadi, ukoliko smo ostavili širom otvorena vrata za nova iskustva, čak i u slučajevima kada “znamo” lik i djelo. Jedan od mogućih opisa izuzetnog umjetnika možda je upravo taj da bez obzira koliko “poznajemo” djelo iznenađenje i svojevrsna zatečenost nikada nisu isključeni kao realna mogućnost. Kod izvođačkih umjetnosti stvari su vrlo specifične u odnosu na druge umjetničke vrste. Muzičar koji svira na sceni ili glumica koja igra u pozorišnom komadu, balerina ili flamenko plesačica, svako na svoj način izlazi pred publiku praktično razgolićen, bez načina da se sakrije ili pokrije nekim ili nečim. U slučaju solo izvedbe, stvari su još dramatičnije. Iako su neki od najljepših fenomena muzike na sceni upravo komunikacija između muzičara, zajedničko muziciranje, solo koncerti lišeni takve mogućnosti predstavljaju sasvim drugačiji kontekst, ali podjednako izazovan i uzbudljiv.

Damir Avdić nastupa solo, električna gitara i glas. “Znamo sve” o Damiru Avdiću – izuzetan izvođač, stvaran koliko se stvaran može uopšte biti, radikalan i šik. Njegovi tekstovi ne idu zaobilaznicom već najkraćim putem sa scene putuju direktno ka slušateljima. Ponekad padne sefta, ponekad šamar, a ponekad direktan udarac u nos tako da oči zasuze a svijet se pretvori u apstraktni akvarel, dok gitara reži, kucajući ritam kao dobošar pred egzekuciju. U nekom boljem i ljepšem svijetu, Damira Avdića bi nazvali sevdalijom dvadesetiprvog stoljeća. Njegov “sevdah” nije kao naprimjer Hamićev. Damirova muzika ne čezne, i ne pjeva o nemogućim i zabranjenim ljubavima, ali itekako pjeva o dušobolji baš kao i Hamićev sevdah, ali Damir nije tu da bilo koga zabavi, da se bilo kome dodvori. Mimo svakog estradnog uzusa i potrebe, Avdić ne izlazi na scenu da bi se bilo kome svidio, već scenom kroči gordo, jer mora, jer je scena njegova domovina u kojoj lično on stoluje u skladu sa vlastitim zakonima.

Oduvijek uvjerljiv i autentičan, Avdić je davno osigurao svojevrsnu besmrtnost i status meta-umjetnika na regionalnoj (ex-Yu) sceni. Nema imena za ono što Damir Avdić radi. Nema prikladnog žanra koji bi bar donekle bio adekvatan da ga se kao etiketu zalijepi na Avdićevu umjetnost. I kao u slučaju mnogih drugih velikih umjetnika, Damirova umjetnost je svijet za sebe. Kao kuća na osami, ili poput svjetionika bacajući svoje svjetlo daleko, i do najtamnijih kutaka naše svijesti.

Od prvog trenutka vidi se da je rođen da bude na sceni. Nemoguće je sakriti ono što je tako očigledno. Kao što se za neke koji se, eto, popnu na scenu odmah vidi da su tu zalutali kao slon u prodavnicu stakla, i ničemu dobrom se od tog lutanja ne treba nadati, Damir je gospodar pozornice i izvedbe u svakom trenutku. I ne bi ovaj koncert bio “ništa novo”, osim još jedan sjajan nastup vječno vitalnog Damira Avdića, da se sticajem tehničkih okolnosti koncert nije pretvorio u teatarsku predstavu. Nakon tridesetak minuta, gitara je počela da se ponaša čudno, pokazuje stanoviti neposluh, te ju je Damir odmah demobilisao i otpustio iz službe spustivši je kao mrtvu djevu pored pojačala i nastavio koncert bez gitare. E, tih pola sata performansa je nešto najuzbudljivije što smo čuli i vidjeli posljednjih mjeseci, a svemir nam je svjedok da pohodimo na desetine festivala i stotine koncerata.

U svakom trenutku, koristeći mikrofon uglavnom kao rekvizit, a samo ponekad da bi pojačao svoj glas, održavao je ne samo iznimno visok nivo izvedbe već je fascinantno pomjerao granice. Uzbudljiv, duhovit, bezobrazno talentovan i suveren na sceni, u klasi najvećih izvođača koje znamo, Avdić koristi isključivo tešku artiljeriju. Bez prskalica, petardi i sličnih pirotehničkih sredstava kojima se obično na sceni izvođači, kao štakom, pomažu, Damir koristi samo velike kalibre. Ne prašta, ne folira se, ne prenemaže, ne glumata, tako stvaran da je umjetnički neodoljiv. U vremenu kada je skoro pa sve fol i prevara, i na sceni i mimo scene, kada takozvani aktivisti u muzici aktivno zgrću pare svojim aktivizmom, uz rijetke izuzetke kojih se sad ne možemo sjetiti, Damir Avdić je inkarnacija ultimativnog aktivizma. Bez prestanka tuče baražnom vatrom sa scene, ili iz auditorijuma, jer se kreće po dvorani u skladu sa svojim raspoloženjem i “aranžmanom”, pa ga često možete vidjeti kako silazi u publiku obraćajući se direktno, kao da svakom ponaosob želi u lice deklamovati, reći u brk često neugodnu istinu. Zaprepašćujuće autentičan sve što donosi na binu je njegovo, a činjenica da je koncert nastavio bez gitare podižući izvedbu i koncert, predstavu, na još viši nivo, pokazuje konkretnu umjetničku supstancu, sadržaj, koji se daje bez obzira na format. Sa ili bez gitare, Avdić je totalni izvođač koji ne izgara na sceni da bi se izrazio. Ono što je možda najuzbudljivije jeste to da Avdić ostavlja dojam da raspolaže sa nemalom izvođačkom rezervom, pokazatelj umjetničke snage i ogromnog dara.

Bila je to noć koja nas je podsjetila da duša i um takođe plešu. Kao opijene derviše, Damir nas je zavrtio tako snažno da se još uvijek okrećemo kao u transu. Možda je trans jedna od riječi koja približno opisuje Damirov performans. Ali ne, nije Damir u transu, već publika koja je pružila ruku da je Avdić povede na prekrasno umjetničko putovanje na kojem će vidjeti i čuti skoro sve što se na sceni može izvesti i doživjeti.

Bili smo iznenađeni da nakon svih godina Damir ne samo da iznenađuje, već i garantira i opominje da ga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Bez obzira koliko ste puta bili na njegovom koncertu, možda je upravo naredni taj koji će vas pomjeriti iz temelja i natjerati na razmišljanje da li ste zapravo ikada znali ko je Damir Avdić. Da je ovo bio prvi susret mogli bismo reći nešto kao – nova revolucionarna pojava na sceni. I bio je to zapravo prvi susret sa Avdićem, kao što je svaki susret sa umjetnikom velikog formata uvijek kao prvi, iznenađujući, bez obzira na činjenicu da je Avdić već godinma prisutan i bez obzira što je postao legenda za života. Na kraju, možemo zaključiti telegramski – autentičan i svjež, uvjerljiv i umjetnički drzak, vrhunski izvođač.

Performans za nezaborav!

U svim pravcima istovremeno


Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević