Od jučer Carla Bley više nije s nama. Dan je bio sumoran i strašan kao i deset prethodnih. Informacija je stigla kao šapat u buci stavičnih vijesti koje sustižu jedna drugu. Svijet je opasnije mjesto nego u vremenu kada su Charlie Haden i Carla Bley ponovo okupili Liberation Music Orchestra i snimili album Not In Our Name! kao protest protiv američke invazije na Irak, slično kao što je orkestar i nastao u znak protesta protiv američkih intervencija u Latinskoj Americi, posebno u Nikaragvi.
LMO je sarajevski koncert završio Adagiom za gudače. Carla Bley je dirigirala. Bio je to rekvijem za sve one čiji je život nasilno prekinut i za sve one koji će tek stradati u još jednom ratu, za koji smo tada mislili, a danas znamo, da je bio suvišan, temeljen na lažnom narativu kao izgovoru i da je koštao života preko milion ljudi, a milioni su raseljeni, društva i institucije rastureni a gradovi razoreni u seriji ratova. Da bi nakon svih godina Talibani bili na vlasti kao i prije. Samo ovaj put naoružani do zuba američkim oružjem.
Koncert u Sarajevu se desio nizom neobičnih okolnosti o kojima sam pisao povodom odlaska Charlieja Hadena. Nije ostalo previše umjetnika spremnih da se suprotstave nasilju i ratu kad to nije “dobro za posao”. Sve ih je manje i nema ih dovoljno. Jer da nije tako ne bi svijet bio ovako tužno mjesto gdje umjetnici šute a djeca jecaju.
Od jučer Charlie Haden više nije s nama, a gdje je i s kim je ne zna se. Da li je sa palim junacima u Španskom građanskom ratu, nevinim dušama Nikaragve, ili borcima sa slobodu u Iraku i Afganistanu? Prije devet godina nastupio je i prvi i jedini put u našoj zemlji – Liberation Music Orchestra “Not in Our Name”, nakon što je okupio ansambl poslije 15 godina pauze da kaže tadašnjoj vladi Amerike da svoj rat u Afganistanu i Iraku vode samo u svoje ime. Tada su mnogi Amerikanci jasno (ali nedovoljno glasno) rekli – Not in our name! Ali nije Haden važan samo zato što je spremno govorio istinu dok su drugi šutili, niti je poznat samo kao ters – kako to vole reći sa svima dobri a ni sa kim iskreni ljudi, sreća pa nismo svi takvi – Charlie Haden je jedan od najznačajnijih i najvažnijih kontrabasista u istoriji jazza (prezirem superlative u umjetnosti, niti priznajem komparative, ali sam morao ovaj put). Značaj njegove umjetnosti prelazi granice ove eulogije.
Ono što je zaista važno je da sam zbog njega nekada davno počeo slušati basiste s naročitom vrstom pažnje i strasti. Ali ni to sada, zapravo, nije važno. Ono čega ću se uvijek sjećati je prvi telefonski razgovor s Charliejem.
Bio sam krajem jula u Mostaru u nekoj napuštenoj vili. Zijah Gafić je snimao za Gramofon promo fotografije za tada novi bend Zoster čiji je prvi album Ojužilo objavljen te iste godine. Dok smo se znojili u potkrovlju, izbjegavali smo iskorištene razbacane šprice jer su narkomani povremeno skvotali objekat, što smo i mi u biti uradili za photo shooting (samo što su se drugi u toj kući očigledno šutali drugačije).
Telefon je zazvonio dok su Mario, Atilla, Goran, Marko i Dražan pozirali. Prva postava Zostera koja već u toku snimanja tih fotografija nije bila aktuelna, jer je basista Dražan Planinić već praktično napustio Zoster i muziku uopšte, iako je svirao bas na albumu. Sakriven broj. Kontam, ko je sad, i gdje baš sad.
“Halo”, odgovorim sa ruba srkleta.
“Hi, Edin?”, upitao je dječije stidljiv i mekan glas s druge strane. Izgovorio je moje ime kao ˈē-dən (Eden), tako me naime zove većina stranaca dok im ne kažem da me zovu Edo mada mi se sviđa njihova verzija mog imena.
Odgovorim da sam taj, na šta čujem – “Charlie Haden”. Dok u autopilot modeu vodim razgovor izražavajući divljenje, zahvaljujući se na pozivu, drugi dio mene razmišlja ko me od raje zeza.
Nije Dino Šukalo prepoznao bih mu glas, garant je nekog nagovorio, ali nema koga da ovako priča a da ga ne znam, ali opet haj znaj.
I tako, dok ja dedukcijom pokušavam dokučiti ko stoji iza ovog pasjaluka shvatim da zaista pričam s Charliejem Hadenom koji je ponovo oformio Liberation Music Orchestra sa Carlom Bley i upravo mi objašnjava kako je i zašto otpustio agenta i odlučio da sam organizira turneju svog ansambla. U veoma je nezgodnoj poziciji, pred otkazivanjem turneje. Charlie Haden treba moju pomoć! Charlie Haden mene moli da mu pomognem! Charlie Haden! I kako da ja onda onako bespomoćan i bez novca ne pokušam pomoći?! Kako da se ne pokrene normalan Bosanac kad sve oko njega vrišti – NE MOŽEŠ TI TO!
Od tada smo razgovarali telefonom svako malo u pokušaju da organiziram koncert veoma skupog ansambla u veoma siromašnoj zemlji na festivalu koji je upravo u tom trenutku imao završen program i deficit sa kojim smo se tek trebali izboriti. U to vrijeme sam sa federalnim ministrom bio u takvim odnosima da smo jedan drugog zanimali kao lanjski snijeg, zapravo nismo bili u odnosima. Tada je Haris Pašović na svoju inicijativu organizirao “susret pomirenja”.
Nakon što je ministar rekao da će ipak podržati Jazz Fest Sarajevo te godine u manjem iznosu jer je već kasno i nema se više para, ali će dogodine biti bolje – izvadio sam list papira na kojem je bio program za 2005. Na vrhu je bilo napisano crvenim slovima “Charlie Haden/Carla Bley – Liberation Music Orchestra ‘Not in Our Name'”, a imena ostalih učesnika crnim.
“Šta je sad to?”, pita ministar.
“Ovo crveno moramo imati, to je jako važno, to uopšte nije u budžetu, to tek treba da napravimo i dodamo u program. Meni zapravo treba pomoć za ovo crveno. Zbog toga sam došao.”
“Ali nemamo više para, upravo sam odobrio šta sam mogao, dogodine ćemo dati više. Ne možemo sad.”
“Ali moramo ovo imati, ovo je sad ili nikad. Ovo je… (Bog zna šta sam sve rekao). Uglavnom došli smo do finalnog pitanja – Imam li zeleno svjetlo za crveno? Jer suludo je bez ikakve podrške dodati veoma skup koncert već ambicioznom i skupom programu. Ne sjećam se da li sam citirao Borgesa – “ko nije dao sve nije dao ništa”, ne bi me iznenadilo da jesam.
“Dakle, imam li zeleno za crveno?”
Grahovac se nasmiješio i rekao: “Imaš zeleno za crveno.”
I ja sam se nasmiješio. Možda zato što sam nerealan kao dijete tražio nemoguće i to nemoguće dobio. Nemoguće je postalo moguće.
Tako je Charlie Haden došao u Bosnu i otvorio 9. Jazz Fest. Na bis je sa LMO izveo “Adagio for strings” Samuela Barbera, dok su američki avioni negdje daleko ubijali muslimansku sirotinju po Afganistanu i Iraku, ubijali nevine da kazne one koji su krivi. Ista ta muzika je svirala 2012. u Sarajevu kada su u Titovoj ulici bile prazne Crvene stolice. Ostavio sam na “repeat” da cijeli dan svira ovaj komad u izvedbi novozelandskog simfonijskog orkestra. Ništa drugo nije trebalo.
Sjetih se tada koncerta Charlieja Hadena gledajući prazne, kao krv crvene stolice, slušajući adagio za gudače. Evocirajući saborce zamišljao sam ih kako sjede na crvenim stolicama, sjećao sam se ubijenih komšija, starih ljudi, žena, djece. Pomenuh se rahmetli dede, koji je preživio i ovaj rat kao što je preživio i onaj ali nije preživio život kao što neću ni ja, ali sumnjam da ću nekome nedostajati kao što on nedostaje meni. Sjetio sam se pjesme sa drugog albuma Liberation Music Orchestra “The Ballad of the Fallen” – The People United Will Never Be Defeated (“El Pueblo Unido Jamás Será Vencido!” koju je napisao Sergio Ortega).
Jesmo li bili ujedinjeni? Nismo.
Jesmo li bili zajedno? Nismo.
Jesmo li bili skupa? Jesmo.
Da li nam je svima bilo isto? Nije.
Zamišljao sam i sebe kako sjedim na jednoj od stolica i posmatram svijet u mimohodu. Boba mi je falila, nekoliko puta. Ali sam kao i svi preživjeli srećom bio promašen. Promašen slučaj.
Taj dan dok sam gledao u crvene stolice i slušao adagio za gudače izgubio sam prijatelja. Jučer sam se sjećao ubijenih Srebreničana, a izgubio sam još jednog heroja. Ali, eto, sačuvao sam sjećanja. I to je nešto.