U svim pravcima istovremeno
Krajem osamdesetih u Jugoslaviji je muzika bila, kao i skoro sve ostalo u tadašnjem društvu, na svom vrhuncu. Prvi put smo bili u prilici kupovati ploče u isto vrijeme kada i ostatak Evrope, a i domaći bendovi su počeli svirati u Evropi i svijetu, ali ne kao nekad nekonvertibilne turneje, po zemljama takozvanog Istočnog bloka.
Iako je Bosna i Hercegovina imala nekoliko grupa koje su bile među najuspješnijim na prostoru Jugoslavije, ipak je slovenački Laibach bio prvi bend koji je imao pravog međunarodnog izdavača, pravu internacionalnu publiku i sve ostalo što čini jedan bend zaista važnim. Volio sam i slušao Laibach od prvog albuma pa sve do Let it be, od tada neredovno pratim a oni nikako da odustanu, funkcionirajući kao umjetnički projekat, što im je vjerovatno i bila (jedna od) ambicija od samog početka – dok ih smrt od ideje ne rastavi.
Imala je slovenačka scena oduvijek dragih bendova, od Buldožera i Lačnog Franza, preko Miladojke, Borghesije i drugih. Ipak, moj lični slovenački favorit bio je trio Polska Malca iz Krškog, malog mjesta sa jedinom nuklearnom elektranom u Jugoslaviji – za mene su u Krškom postojali samo nuklearka i Polska Malca.
Ne sjećam se kako sam nabavio njihov album, ali se još uvijek živo sjećam kako sam uživao slušajući i gledajući crni vinil sa sivo-bijelom etiketom dok se neumorno okreće brzinom od trideset tri obrtaja u minuti. Polska Malca je imala iskrenu bendoznost i to na visokom nivou, a i tehnički su bili na nivou izabranog zadatka, zvučali su na trenutke manijački uvježbani i taj način zajedničkog muziciranja, rezolutnost, samouvjerenost, bili su izvor nepatvorene energije, zadovoljstva koje se može nazvati i srećom. Bilo je teško u ono vrijeme da grupa iz podruma ili garaže snimi i objavi album, vrlo teško.
Samo objavljivanje albuma na vinilu davalo je bendu svojevrsni status i legitimitet. U to smo vrijeme sve više i sve redovnije imali priliku otkrivati sjajne jugoslavenske bendove kao što su Majke, Sexa, Let 3, Idiogen i druge. To je bilo veoma značajno imajući u vidu da je “strana” muzika koju smo u pravilu skoro pa isključivo slušali takođe stizala bez nekada standardnih deset ili dvadeset godina zakašnjenja. Tako da je na beskonačnom horizontu nove muzike sa svih strana svijeta nekako Polska Malca izborila svoje mjesto u mom životu.
Polska Malca, Mojster s Snežinko (artwork: Željko Hočevar)
Mojster s Snežinko je bio jedan od posljednjih vinila koje sam kupio. Već naredne godine razmišljajući “dugoročno”, “prešao” sam na CD-ove, prodao sve ploče i kupio pun sepet CD-ova. Novi diskofilski početak u 21. godini! Bio je to jedan od posljednjih albuma na vinilu kojih se sjećam da sam nekoliko dana opsesivno slušao.
Ono što je tu ploču odmah izdvojilo je loša produkcija – album su snimili u dječijoj sobi a izdavački pothvat su potpisali RockFront (kao LP003) i naklada Magnolija. Album Mojster s Snežinko je štampan u Jugotonu. Taj zvuk se savršeno uklapao u sve – zvučali su tačno kako treba da sve bude kako treba. Čuo se talenat bubnjara, osjetilo ludilo gitariste i preciznost basiste, ali najveći užitak je bilo ćutiti bend kao kolektiv. I dok sam slušao muziku, i studirao filozofiju, rat se približio sve do moje ulice. I ubrzo zameo sve. I ljude i muziku i folozofiju. Mladalačka bezbrižnost osamdesetih pretvorila se u noćnu moru devedesetih.
Rat je završen, brže nego fakultet, iako smo padali na ispitima, iako nismo dobili diplome, taj fakultet smo svi mi, kuršumom promašeni, uspješno završili. Polsku Malcu nisam imao kome ni kada spomenuti, sve do prije petnaestak godina, kada sam prijatelju iz Ljubljane Zenelu, u toku jednog od iznimnih susreta i druženja, pričajući o svemu i svačemu, pa i o muzici naravno, polustidljivo, u toku razgovora o slovenačkoj i nekadašnjoj jugoslovenskoj sceni, spomenuo Polsku Malcu.
“Pizda!” (inače, izraz čuđenja kod ljubljanskih Slovenaca i, kažu, svih onih koji to nisu a željeli bi tako da zvuče).
Zenel je, nakon kratkog iznenađenja mojim poznavanjem nepoznatog, podijelio sa mnom oduševljenje Polskom Malcom i nastavili smo dalje ko zna kako i o čemu, ali smo zapamtili da se obojica rado sjećamo jednog davno zaboravljenog benda iz davno prošlog vremena.
Polska Malca je ostala uspomena, simbol jednog vremena, detalj u muzičkom mozaiku moje mladosti, kao poseban eksponat u raskošnom muzeju mog iskustva muzike. Međutim, žilavost Polske Malce je još jednom naprkosila zaboravu.
Zenel je nedavno ponovo sastavio hi-fi sistem sa gramofonom. Otišao je na buvljak kupiti neki album da proba gramofon, trebalo mu je bilo šta. Prodavac mu je skrenuo pažnju na neke ploče koje nikad nisu slušane. Nije ni počeo listati naslove ugledao je album Mojster s Snežinko Polske Malce. I to ne jedan već dva primjerka! Neslušana! Naravno, kupio je oba, jedan sebi a jedan meni. Moj primjerak mi je jučer donio u Sarajevo kao najbezobrazniji poklon.
Kolika je vjerovatnoća da nakon 30 godina naiđeš na opskurni album nepoznatog benda iz Krškog, koji je vjerovatno štampan u samo nekoliko stotina primjeraka? Kolika je vjerovatnost da nađeš dva takva neslušana albuma? Vjerujem da bi na polici bila i tri primjerka samo da je bio i treći protagonista u našoj maloj priči o malom bendu iz malog slovenačkog grada.
Muzika je nekada bila važnija, mnogo važnija nego danas. Konkurencija je bila slaba. Videoigice su bile praktično u povoju, internet ni u povoju. Djeca i mladi su provodili vrijeme drugačije nego danas. I sve je to u redu. Nisam sklon romantizirati vrijeme svoje mladosti kao bolje, naročito ne zbog činjenice da sam bio mlad pa je sve bilo bolje, i lakše. Bio sam mlad i u ratu, ali mi je teško romantizirati tu epizodu. Čini mi se samo da je ipak tada sve imalo malo više smisla, ili je bilo lakše pronaći smisao. Ili je to ipak sve skupa začinjeno pustom mladošću pa okus vremena ostaje nezaboravan i redovni povod čežnje za danima koji su prošli da se ne vrate.
Nikada nisam bio u Krškom, ali sam u međuvremenu stekao druga do groba, i slomio oba ručna zgloba i šta sve još ne, ali danas znam da u Krškom i dalje postoji nuklearka, da je moj omiljeni slovenački hardcore gitarski trio iz Krškog, kao i moj prijatelj Bogdan, koji je, ispostavilo se, bio na bezbroj proba Polske Malce, koncerte da ne spominje(mo), i svoju prvu recenziju je objavio na Radio Študentu upravo o koncertu Polske Malce. Život je nekad neodoljivo lijep, kao što je nekad neprihvatljivo ružan.
Dok pišem ovaj tekst o hardcore triju, slušam Bachove koncerte, kao što sam ih i onda slušao – upravo sa CD-a koji je vjerovatno jedan od najstarijih u mojoj besmisleno velikoj kolekciji, koju radije nazivam arhivom, jer je bezbroj uspomena zamrznuto sve dok ih ne dotakne toplina muzike, ali ne muzike bez identiteta, bezličnih fajlova, već konkretnih albuma koji su savršeni okidači čitavog niza sjećanja i mirisa.
Upravo počinje 3. stav koncerta u a-molu Allegro BWV 1065. Allegro je omiljeni tempo Polske Malce i tu naizgled prestaje svaka sličnost sa ovim dijelom koncerta. Ipak, veoma je slično oduševljenje gitarskim triom iz Krškog kao i Bachom, iako je Polska Malca sa blatnjave kaldrme a Bach sa samog vrha muzičkog minareta; kao obični oblutak i alem-kamen. Iako sam u pravim godinama za Bacha a u krivim za Polsku Malcu, iako je riječ o dva ekstrema, oba i dalje čujem uvijek i samo kao muziku. Sumnjam da ću tu supstancu mog iskustva muzike ikada dovesti u jezik, a ne želim ni pokušati radi potrebe ovog teksta. Ionako znam da je bolje da mi vjerujete nego da objašnjavam.
Još uvijek nisam preslušao album koji sam dobio. Iako sam posljednjih godina skupio ili bi bilo bolje reći nataložio nekoliko desetaka LP-jeva, još uvijek nisam “skopčao” gramofon. Želim završiti ovu svoju priču prije novog iskustva starog iskustva, nakon trideset godina. Izgleda kao izvjesno da ću uskoro priključiti gramofon i da ću bar jednom preslušati obje strane albuma Polske Malce. Uostalom, imam primjerak koji čeka 30 godina da ga neko zavrti, zasvira. Album je prošao dug i nevjerovatan put da bi ponovo došao do mene, nov, nevin i spreman na sve.
Od to troje ja sam možda još samo spreman na sve ili bar na simbolički nastavak prekinute mladosti, ili bar da nakon 30 godina uključim gramofon i još jednom se zagledam u sivo-bijelu etiketu koja će se zavrtiti brzinom od trideset tri puta u minuti, još uvijek bitno sporije od tempa mog srca.
