Džumbus Efendija – verbalni delikt sevdaha

U svim pravcima istovremeno

U vrijeme nove najezde istorijskog revizionizma i ljutog boja protiv falsifikata i mitomanije koje sa sobom revizionizam donosi, u žaru borbe često se previđaju i zaboravljaju aferimi tadašnjeg režima i bez potrebe idealizira federativna narodna, i socijalistička federativna republika Jugoslavija. Činjenica je da je to vrijeme bilo doba progresa naroda i narodnosti, masovnog opismenjavanja, ekonomskog i kulturnog razvoja, značajne političke samostalnosti i velikog međunarodnog ugleda i uticaja. Ipak, nimalo romantično, bezbrojne su sjene, nepravde i tragedije ostale i još uvijek poput aveti tumaraju među nama.

Iz tog vakta ostaće, između ostalog, zapamćen dramatičan, pa i fatalan, uticaj koji su verbalni delikt i cenzura imali na sevdalinku, kako su zacrnili kara-sevdahom živote važnih protagonista narodne muzike i zagorčali dane i godine stvaraocima velikog i važnog repertoara bez kojeg je narodna pjesma teško zamisliva.

Jedan od tragičnih i skandaloznih primjera je neobični slučaj Safeta Kafedžića, jednog od najvažnijih i najplodnijih pisaca sevdalinki, pjesama napisanih u duhu sevdaha, narodnih ili novokomponovanih pjesama, u ovisnosti već kako ko naziva narodnu muziku i pjesme nastale poslije Drugog svjetskog rata.

Safet Kafedžić je rođen u martu 1910. godine u Sarajevu gdje je i završio svoj životni put 8. februara 1983. Svoje literarne početke Kafedžić ostvaruje između dva svjetska rata, u ranoj mladosti, a njegov pravi umjetnički put počinje u društvu Gajret, instituciji koja ja bila gnijezdo kulture, iz kojeg su poletjele mnoge lijepe bosanske ptice. Vrlo brzo se istakao kao talentovan dramski pisac. Drugi svjetski rat ga zatiče u naponu snage i stvaralaštva. U vrijeme endehazije i okupacije Sarajeva ostaje u svom gradu i nastavlja pisati. Prva Kafedžićeva drama postavljena je u Narodnom pozorištu u Sarajevu 1943. godine. Veoma je uspješan i dobro plaćen autor nekoliko hit predstava a posljednju premijeru je imao deset dana prije oslobođenja Sarajeva.

Ubrzo po oslobođenju je uhapšen, jer je prema optužnici sarađivao sa okupatorom uveseljavajući i zabavljajući publiku; o njegovom hapšenju govori anegdota – a osim angedota i nekoliko starih fotografija, skoro pa da ništa važno ne znamo o životu Safeta Kafedžića – u danima nakon oslobođenja, negdje na Baščaršiji, čuo je nekog partizana, oslobodioca, kako se hvali i najavljuje novo vrijeme u kojem neće biti bogatih, navodno je Safet pitao – da li to znači da ćemo svi biti siromašni? Dobio je pet godina strogog zatvora, odležao je dvadeset!

Imao je onaj režim ružan običaj da prije isteka presuđene kazne, doda ili dopuni presudu pa se u toku stidljivih, tek razbuđenih snova o slobodi uznik baci u novu fazu očaja jer mu je umjesto izlaska iz zatvora i odlaska kući produžena robija. Ili se nakon nekoliko dana na slobodi u mahali pojavi takozvana “crna marica” u gluho doba noći i odvede Safeta nazad u zenički zatvor, jer je Safet opet nešto negdje rekao, što se nekome na nekom položaju opet nekako nije nikako svidjelo. Safet Kafedžić nije bio raspoložen da bude nijemi posmatrač svijeta oko sebe, niti da se suzdržava komentara. Bez obzira na Safetovu aktivnu verbalnu delikvenciju, začuđuje činjenica da je vjerovatno samo on od svih svojih kolega iz Narodnog pozorišta optužen i osuđen zbog angažmana u vrijeme okupacije. Od brojnih zaposlenih jedino je saradnik pozorišta Safet Kafedžić, dramski pisac, optužen i uhapšen i kažnjen više puta i nikada rehabilitiran, i do smrti privatno nadziran i javno prešućivan. Za razliku od saradnika okupatora u pravom smislu te riječi, mimo Narodnog pozorišta, koji su nakon nekoliko godina ne samo bili slobodni već i dobili novu prilike i važne pozicije. Ili kao u slučaju Ahmeda Muradbegovića koji je nakon izdržane kazne imenovan direktorom Narodnog pozorišta u Tuzli.

U naredne dvije decenije Safet Kafedžić je ostao, po običaju, verbalno aktivan, robijao je i pisao pjesme, i bio angažiran u dramskoj sekciji KPD Zenica pa je u toj ustanovi kulturno-umjetnički život, bar sadržajno, bio na visokom nivou. Za tih dvadeset godina ispisao je punu svesku pjesama, da bi mu na kraju tu svesku oduzeli zatvorski čuvari. Ko zna koliko je pjesama izašlo na slobodu prije Kafedžića. Koliko je zatvorenika sa sobom ponijelo njegove pjesme i viceve kući. Safet je po konačnom, trajnom izlasku iz zatvora 1965. godine ponovo počeo zapisivati svoje ranije napisane pjesme, evocirajući ne samo stihove već i život u zatvorskoj ćeliji proživljavajući te dvije decenije još jednom, kao intimna sjećanja na poetskoj tekućoj vrpci. A počeo je pisati i nove pjesme.

Najmanje tri puta, a prvi put u ranom djetinjstvu, čuo sam potpuno različite priče o nekom zatvoreniku u Zenici i svesci punoj pjesama iz koje je neki novi pjevač ukrao svoje najveće hitove. Radi se o urbanom mitu koji je doživio mnoge aplikacije, transformacije i devijacije, ali priča o talentiranom zatvoreniku koji piše najljepše pjesme na kojima drugi grade karijere i bogate se, ima svoj izvor u slučaju Safeta Kafedžića.

Po izlasku iz zatvora, bez posla i novca, odlazi sa pjesmama kod svog starog znanca i kolege iz predratnog Gajreta i predstava u Narodnom pozorištu u vrijeme okupacije Zaima Imamovića. U to vrijeme je Zaimov prvi komšija bio veliki Jozo Penava, još jedan čovjek-institucija sevdalinke i narodne muzike, vođa tamburaškog orkestra, veoma značajan edukator i autor mnogih divnih pjesama napisanih u duhu sevdaha. Safet čita i pjevuši svoje pjesme obojici. Jozo je zaključio da su dobre “ali da su stigle sa sto godina zakašnjenja”. Ali u pravo vrijeme! dodao bih i dopunio Penavu, neskromno. Iako su pjesme bile napisane deset-dvadeset godina ranije, postale su važan dio repertoara ne samo vremena u kojem su se pojavile, već su bile i značajan prilog za sretnu budućnost narodne muzike u narednih nekoliko decenija, sve do danas; repertoar za sva vremena, za svaku budućnost.

Šezdesetih godina je došlo do novog vala sevdalinke i narodne muzike. Nije se to desilo nimalo slučajno. Iako su radio, gramofonske ploče i koncerti bila tri osnovna medija to je bila dovoljna infrastruktura za razvoj i zamah muzičke industrije. Ne treba zaboraviti da je samo Safet Isović za samo nekoliko godina, već do početka sedamdesetih, prodao skoro 5.000.000 ploča za PGP RTB.

U Kafedžićevim pjesmama su sačuvani i svijet i jezik sevdalinke s prelaza iz 19. u 20. stoljeće. U njegovim tekstovima arhaično miriše Bosna i to je još jedan od važnih elemenata Kafedžićevih tekstova, ono što ove pjesme čini drugačijim a u isto vrijeme narodski bliskim, narodnim, posebnim i autorski autentičnim, uz uvijek žive slike koje se nižu jedna za drugom poput poetskih bisera. E, to da pjesme zvuče kao narodne, tradicionalne, najveći je kompliment, velika sreća i golemo prokletstvo pjesama i njihovih autora.

Na tom susretu 1965. godine Zaim je izabrao četiri Safetove pjesme – Oj Ilidžo, Džumbus u čaršiji, Kono Fato ašik zlato neharato i Kraj pendžera Jusuf stari. Dvije je dao Šerbi da napiše muziku, jednu Jovici Petkoviću, a jednu je ostavio sebi. Jedna nova priča se spremila na put. Istorija je mogla još jednom da počne.

Radio Zaim

Zaim Imamović je poslije Drugog svjetskog rata pa sve do kraja života, a i nakon života, centralna figura narodne muzike. Bio je vanserijski kompozitor i pjevač, i instrumentalista, pionir moderne sevdalinke. Da je samo napisao muziku za sve one stotine i stotine pjesama, bio bi jedan od najvažnijih kompozitora ne samo sevdalinke već i narodne muzike uopšte; da je samo otpjevao sve one divne pjesme bio bi, kao što jeste, besmrtan, jer njegov glas odjekuje i danas u mnogim interpretacijama, i ne samo to – Zaim je prvi pjevač velikog formata uopšte nakon Drugog svjetskog rata, s onu stranu svakog žanra. A o uticaju na savremenike, pjevače i svirače, kompozitore i tekstopisce sada nemamo ni vremena ni prostora govoriti, a i drugi o tome mogu pričati bolje.

Zaim je širokim putem muzike zakoračio krajem tridesetih godina u Gajretu, kada ga je preslušao kao harmonikaša i pjevača profesor Cvjetko Rihtman, između ostalog i osnivač Odsjeka za etnomuzikologiju Muzičke akademije u Sarajevu. Nakon toga karijera Zaima Imamovića tekstilca, jer je u Sarajavo došao učiti u tekstilnoj školi, je završena a počela je karijera i ukazanje legende sevdalinke Zaima Imamovića. Postao je legenda za života. Teško je dočarati i opisati, i pojmiti važnost, razmjere i vrstu popularnosti Zaima Imamovića. Naprimjer, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, narod bi nakon kupovine radio prijemnika vrtio stanice tražeći Zaima, jer je njegovo ime znao svako, a skoro niko nije znao imena tada malobrojnih radio-stanica. Gdje Zaima nađu, na toj stanici i ostanu. Osim toga, jedan od razloga i motiva kupovine radio prijemnika nakon rata pa sve do pojave i razvoja produkcije gramofonskih ploča i televizije je i bilo slušanje Zaima. Počinje raditi na Radio Sarajevu sa danom osnivanja radija – 10. aprila 1945. A humorista Safet Kafedžić odlazi iz rodnog Sarajeva u zenički zatvor.

Na Ilidži pokraj Sarajeva

Nakon akcije muzičara za pomoć stradalima u zemljotresu u Skopju 1963. nastaje Festival Ilidža, a svoje prvo izdanje ima 1964. godine i odmah postaje jedan od najvažnijih događaja narodne muzike u Jugoslaviji. Na tom prvom festivalu na Ilidži uvjerljivo je trijumfovao Safet Isović sa pjesmom Jablani se povijaju koja je pristigla na konkurs pod šifrom Olja*. Iza šifre se krilo ime i predivna duša Radoslava Jovanovića. Rade je te godine bljesnuo kao autorska supernova. A iste godine njegovu pjesmu Još ove noći je otpjevala Nada Mamula. Rade je napisao tekst i muziku za obje pjesme a snimljene su u pratnji orkestra Dževada Šabanagića. Rade je bio dvostruki pobjednik i naredne godine s pjesmom Ne pitaj me stara majko, koju je izveo Nedeljko Bilkić uz pratnju orkestra Radojke i Tineta Živkovića. Tu je pjesmu trebao pjevati Safet Isović i već na drugom izdanju festivala desio se skandal, a ni naredne godine Safet Isović nije bio zadovoljan određenim potezima i odlukama organizatora te je bojkotovao festival nakon trećeg izdanja. Godinu prije Safetovog bojkota, nakon dva uzastopna tijumfa, apsolutni pobjednik Ilidže Rade Jovanović već je iščezao sa ilidžanskog horizonta. Srećom, Safet Kafedžić je izašao na slobodu.

Safet Kafedžić osvaja, kao i Jovanović, nagrade na Ilidži sa svojim prvim pojavljivanjem već 1966. godine pjesmom Kraj pendžera Jusuf stari u izvedbi Zaima Imamovića, a snimljena je i pjesma Oj Ilidžo. Zaim je bio pobjednik festivala i 1967. godine sa Kafedžićevom pjesmom Azemina. Te 1967. godine snimljeno je ukupno osam pjesama Safeta Kafedžića. Iste godine, pobjeđuje sa Zaimom kao kompozitorom i na beogradskom Saboru pjesmom Kad u bašti zaspu đul behari u izvedbi Zehre Deović. Osim Zaima Imamovića i Safeta Isovića njegove pjesme su pjevali i snimili Meho Puzić, Zekerijah Đezić, Zora Dubljević, Beba Selimović. U samo nekoliko narednih godina Kafedžićeve pjesme su snimili praktično svi važniji izvođači.

Uprkos različitim kontroverzama, kao što su bojkot od strane Safeta Isovića i “udaljavanje” sa muzičke scene Rada** Jovanovića, festival Ilidža ostaje najvažniji događaj narodne muzike, uz begradski Sabor. Jedna od ilustracija je i činjenica da je naprimjer album sa snimkom nastupa Silvane Armenulić na festivalu Ilidža iz 1969. prodat u tiražu od 1.700.000 primjeraka. Festival Iližda od 1970. postaje Festival jugoslovenske pjesme Ilidža i zadržao je prestiž i uticaj sve do kraja osamdesetih, odnosno do početka rata i opsade Sarajeva.

Dva Safeta

Krajem šezdesetih počinje i saradnja Safeta Kafedžića sa Safetom Isovićem koji je već u to vrijeme bio ne samo izuzetno uspješan već i jedan od najpopularnijih jugoslovenskih pjevača, a najpopularniji je ostao još dvije decenije. Nakon Kafedžićeve pjesme Kono Fato sa kojom je Isović nastupio 1966. na festivalu Ilidža, 1968. snimljena je pjesma Kad bi znala, a već 1969. snimljen je takozvani singl, sa četiri pjesme, sve tekstove je napisao Safet Kafedžić, za duet Safet Isović-Zaim Imamović: Hej šoferi, Prijatelju moj, Nikome te ne dam, Moj jarane. Započeta saradnja dva najvažnija Safeta u istoriji sevdalinke i narodne muzike bitna je i zbog činjenice da je Safet Isović počeo kao kompozitor stvarajući kajde na stihove Kafedžića. Tako će Isović komponovati muziku i snimiti čitavu seriju Kafedžićevih pjesama početkom sedamdesetih godina za izdavačku kuću PGB Radio-Televizije Beograd. Za Isovića je 1970. bila izuzetna godina. Snimio je nekoliko takozvanih singlova Ah te žene i Šta ćeš meni ti šta ću tebi ja, a zatim, Sjaj mjeseče žut, Na aleji staroj, Nemoj samo njoj… i napisao muziku za ove pjesme Safeta Kafedžića.

Te 1970. godine Safet je snimio singl, i taj singl je donio seizmičke promjene na sceni i praktično zauvijek instalirao Safeta Isovića na poseban oblak sevdaha kao na pijedestal. Radi se o pjesmi Kad sretneš Hanku, tekst i muzika Rade Jovanović, i B strana sa pjesmom Safeta Kafedžića Sve što mine povratka mu nema, za koju je Rade Jovanović izmislio muziku.

Iste godine se Safet Isović vratio, nakon dvogodišnje pauze na Festival Ilidža, i osvojio četiri od pet nagrada, a Kafedžić nagradu za najbolji tekst. Naredne godine snima još jednu seriju Kafedžićevih pjesama. Prvo singl sa zanimljivim, neko bi rekao neobičnim, omotom, Obećanje ludom radovanje  i Ne ljubi Ciganku, uz pratnju orkestra Aleksandra Ace Stepića. Zatim kao autorski dvojac dva Safeta snimaju Anđelija i Ja u klin, ti u ploču. 1972. godine snima i pjesme Niti s tobom nit bez tebe, na špansku narodnu melodiju, a za pjesmu Ženo bola mog muziku je napisao Selver Pašić, još jedno, u to vrijeme novo, ime koje će na scenu donijeti lijepe i popularne pjesme. Sve ove pjesme kao i do tada snimio je za beogradski PGP, a 1976. Safet Isović snima za Jugoton Kafedžićevu pjesmu U haremu Aziz-Abdulaha, za koju je muziku napisao Ismet Alajbegović Šerbo, uz pratnju orkestra Omera Pobrića. A godinu ranije Safet Isović je za Jugoton snimio još jedan singl sa pjesmama drugih autora koji je ostavio tektonske posljedice na sceni – Đul Zulejha i Oj Safete Sajo Sarajlijo.

Hit maker

Kafedžićeve pjesme šezdesetih snimaju brojni pjevači. U periodu 1968-1970, Beba Selimović je snimila Do viđenja, Dođi makar jedan dan, Prolaze dani, a 1969. godine snimljena je Kafedžićeva pjesma Oči moje kletvom bih vas kleo u izvedbi Nedžada Salkovića, na muziku Radojke Živković, u aranžmanu i uz pratnju orkestra Radojke i Tineta Živkovića (PGB RTB). Osim što je postala hit za sva vremena, može se reći da je ova pjesma na velika vrata, sa stilom, uvela erotiku u popularnu narodnu muziku na jedan nov, ali ipak romantično stari način. Međutim, bilo je potrebno sedamnaest godina da postane hit i odjekne u vječnost. Verziju iz 1969. Salković je otpjevao u svom dobrom stilu ali bez trunke entuzijazma i bez vatre u kojoj izgara junak Kafedžićeve pjesme.

Za Jugoton, Kafedžić 1972. piše još jedno majstorsko djelo i snima LP Bosanski teferič u kojem učestvuju prvaci bosanskog glumišta – Rejhan Demirdžić, Aleksandar Mičić, Nada Pani, Etela Pardo… a pjevali su Zaim Imamović, Nada Mamula, Zora Dubljević…

Sedamdesetih godina Kafedžić je iznimno uspješan, iako su njegove pjesme veoma popularne nastavlja svoj život nepopularan, “u sjeni”, o njemu se skoro uopšte ne govori i ne piše, i rijetko, praktično nikad, se spominje u medijima tog vremena. Najtraženiji je tekstopisac pa koristi i različite pseudonime, a najredovnije, kao svoje drugo ime – Džumbus Efendija. Radio Sarajevo je od svog osnivanja bila najslušanija stanica i epicentar muzičkog svijeta ne samo Bosne i Hercegovine, i važno medijsko muzičko i kulturno središte Jugoslavije. Za tadašnji Radio Sarajevo Kafedžić piše često, a redovno za humorističnu emisiju Veselo veče i sarađuje sa drugim doajenima toga vremena, između ostalog sa još jednim sjajnim humoristom Nikolom Škrbom, tvorcem znamenitih likova Mome i Uzeira, koje su igrali Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ. Nikola Škrba je takođe autor mnogih sjajnih i popularnih pjesama, od kojih su najpoznatije Stara staza za koju je muziku napisao Ismet Alajbegović Šerbo, a prvi glasom ovjekovječio Zaim Imamović, a i danas se ta pjesma pripisuje drugima, dok se o Škrbi, kao autoru, uglavnom, ne priča. Druga pjesma za besmrtnost i vječnost je Tebi majko misli lete, veliki hit u izvedbi Nedeljka Bilkića. I naravno Vratnik pjeva, lokalni ober hit za sva vremena u izvedbi Zaima Imamovića.

Sedamdesetih Kafedžić piše pjesme za sve važne izvođače, svih generacija, uključujući i tada “početnike” kao što su: Vida Pavlović, Vera Ivković, Sinan Sakić, Miroslav Ilić. Njegove pjesme snimaju i Silvana Armenulić, Cune Gojković, Lepa Lukić, Bora Drljača, Novica Negovanović…

Obavezno skretanje ili digresija o Hamiću

Pjesme Safeta Kafedžića je pjevao, a i snimio i Muhamed Mešanović Hamić, a to se ime ne spominje usput kad se priča o sevdahu i sevdalinki. Hamić je rođen u Sarajevu 1931. i za života je snimio samo pet singl ploča u periodu od 1966. do 1973. na nagovor Zaima Imamovića. Prvu Kafedžićevu pjesmu je snimio za Beograd Disk 1971. Pjesma Sarajevu, za koju je muziku napisao Zaim Imamović, a dvije godine kasnije Hamić je iskucao kajdu na Safetovu pjesmu Safa za tek pokrenuti sarajevski Diskoton. Safa odnosno Sinoć sam ti Safo vjerovatno je jedna od najljepših sevdalinki, a još je vjerovatnije da većina za tu pjesmu misli da je narodna, tradicionalna. Iza Hamića je ostalo tek desetak snimljenih pjesama ali je to najljepša i možda najvažnija pjesmarica i kolekcija snimaka ikada napravljenih kada je riječ o bosanskoj muzici. Hamićeva izvedba prelazi granice ne samo ovog već i svakog teksta. Svako ko želi saznati šta je to, naprimjer, “dert” treba samo saslušati Hamića, čuti kako pjeva i kuca u saz Sinoć sam ti Safo ili Ostavljen sam već odavno ili doslovno bilo koju od pjesama koje su ostale iza njega, i ono nešto, to što čuje, što osjeti, ono nešto što izaziva Hamićeva muzika a što niko živ ne može dovesti u jezik, opisati ili bilo šta smisleno o tom osjećaju reći, e to je “dert” – osnovni autentični sastojak svake sevdalinke. Inače, saz je instrument koji i nema baš raskošan, a ni neodoljiv zvuk, i malo ko može, bar za moje uši, kucati u saz i biti podnošjiv. Zvuk Hamićevog saza osim što je najljepši za koji znam je u Hamićevim rukama instrument vrhunske improvizacije, a vrhunska je improvizacija često suptilno nijansiranje, sjenčenje što bi slikari rekli, a ne nužno svaki put temeljito različito, drugačije, novo muziciranje. Međutim, još je ljepši Hamićev glas od zvuka njegovog saza, a njegovo pjevanje je riječju neodoljivo, jedno od najdivnijih za koje se uopšte zna u sevdahu. Osim što je zauvijek definisao sarajevsko “ć” i “š” i “đ”, odredio pravu mjeru nazalnog u pjevanju sevdalinke, Hamić je utjelovljenje sevdalinke, ne samo one koja se pjeva uz saz. Hamić nije samo jedan od svega nekoliko najznačajnih interpretatora sevdalinke svih vremena, već i vrsan autor koji je ostavio, osim pomenute muzike za Safetovu Safu, i muzike za pjesmu Šta je život Safveta Bašagića i Zaimovu Ostavljen sam već odavno, već je napisao i tekst i muziku za pjesmu Teško meni u Sarajvu sama, a pripisuje mu se i pjesma Tamburalo momče uz tamburu. A i ostale sevdalinke koje je snimio a koje se vode kao tradicionalne, odnosno nepoznatog autora, ukrasio je, dotjerao, ispolirao kajde. Pa se skoro bez izuzetka u izvedbama tih pjesama koje su snimljene nakon Hamića jasno i glasno čuje Muhamed Mešanović Hamić.

Sedamdesetih godina Safet Kafedžić je ne samo hit maker već i izuzetno plodan autor a njegove pjesme pjevaju i snimaju doslovno svi, uspješno sarađuje istovremeno i sa Jugotonom i sa PGP RTB. Nemoguće je naći značajno ime na sceni tog vremena da nema snimljenu bar jednu njegovu pjesmu. Svi osim Himze Polovine. Himzo Polovina, još jedna meta-pojava, kategorija za sebe, na muzičkoj sceni, nije imao običaj pjevati novokomponovane pjesme, pa tako nije snimio nijednu pjesmu Safeta Kafedžića iako su bili prijatelji.

Krajem sedamdesetih, Safet Pašalić postavlja pozorišni komad Stranica mog života. Radi se o monodrami Safeta Kafedžića Po suncu ti meni hodio. Predstava je u Kamernom teatru imala preko hiljadu izvođenja, a na daskama drugih pozorišnih kuća još dvije hiljade. Otvorila je sezonu u Beogradu, igrala tri dana zaredom u Lisinskom, u Ljubljani i praktično u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Do pojave te predstave nisu postojale turneje teatarskih ansambala i gostovanja u drugim gradovima su bila sporadična, u vidu razmjene, i naravno kao dio festivalskih programa. Stranica mog života je praktično uvela turneje kao poslovni model za jugoslovenske ansamble i pozorišta.

Izmišljator

Možda je još tragičniji slučaj i sasvim izvjesno još tužnija životna priča Radoslava Jovanovića, autora i kompozitara iz Goražda. On i Safet Kafedžić, i Jozo Penava, i Zaim, su najplodniji autori sevdalinki i narodnih pjesama. Kao i Kafedžić i Jovanović je bio šampion Ilidže, a obojica su već kao debitanti osvajali nagrade. Stotine Safetovih i stotine Radetovih pjesama čine velik i vitalan dio ukupnog repertoara svih važnih narodnih pjesama uopšte. Poslijeratna sevdalinka, a naročito narodna muzika, bile bi siromašne bez njihovih stihova, a mnogi pjevači bi bez njihovih pjesama ostali bez svojih najvećih hitova, možda i bez karijera, a sasvim sigurno bez najvećih uspjeha.

Za razliku od Kafedžića, Rade Jovanović se još kao 14-godišnji tinejdžer pridružio Drugoj proleterskoj brigadi, bio saborac Boška Buhe i Save Sirogojna, teško ranjen 1942. na Zelengori, ali je slobodu dočekao živ, još uvijek tinejdžer. U decembru 1949. u vrijeme Informbiroa je uhapšen i osuđen na tri mjeseca zatvora, do 12 mjeseci, i poslan 1950. na Goli otok gdje je proveo osamnaeset mjeseci. Puštaju ga na slobodu zbog bolesti i veoma teškog stanja u kojem se nalazio. Nakon kratkotrajnog zaposlenja, zbog lošeg fizičkog i psihičkog zdravlja ubrzo je penzionisan. I on je kao i Kafedžić vrstan humorista, te i on ostaje verbalno aktivan delikvent i tako nastavlja život pod prismotrom i pod stalnom paskom policije. Ostao mu je, kao i Safetu, samo svijet njegovih pjesama da se pokuša sakriti od nepodnošljive stvarnosti. Safeta je uhapsilo u 35. godini života, a Rade je sa nepunih 25 godina već imao iza sebe – rat, teško ranjavanje, Goli otok…

Slično kao i slučaju Kafedžić, nezaobilazni Zaim Imamović je otpjevao jednu od Radetovih prvih pjesama Na obali Drine. U to vrijeme je Nada Mamula otpjevala Jovanovićevu antologijsku pjesmu, nastalu na Golom otoku, Negdje u daljine. I Jovanović kao i Kafedžić pobjeđuje već kao debitant na festivalu Ilidža 1964. sa pjesmom Jablani se povijaju, a i naredne godine na Ilidži osvaja nagradu za pjesmu Ne pitaj me stara majko. Iako je izgledalo da mu je slava sudbina, nastupila je još jedna teška faza sa “državnim organima” jer je tadašnjoj vlasti smetalo da zatvorenik Golog otoka, u javnosti za režim neugodno verbalno aktivan, postane autorska zvijezda i osvaja nagrade gdje god se pojavi. Tako da je ponovo bio pod pritiskom i blokadom UDBA-e. Nakon kraće pauze, 1971. godine u izvedbi Safeta Isovića njegova pjesma Kad sretneš Hanku osvaja treću nagradu na Saboru u Beogradu. Iako Rade nije bio pozvan na festival, Safet Isović se pobrinuo da Rade te večeri bude u Beogradu i sluša svoju pjesmu. Bilo je mnogo burnih protesta publike i kontroverzi oko toga zašto “Hanka” nije dobila prvu nagradu, ali već nakon nekoliko godina u anketi Radio Beograda muzička kritika je Hanku proglasila narodnom pjesmom decenije. Na Saboru je Hanka osvojila samo jednu nagradu, i to treću nagradu za tekst. U tadašnjem žiriju je između ostalih uglednika sjedio i pjesnik Vasko Popa (tako da mu to saborsko izdanje nećemo halaliti). I Radove su pjesme, kao i Safetove, još za njihovog života, proglašavane narodnim i tradicionalnim, kao i neke Penavine i Škrbine, ili potpisane imenima drugih autora, tako da su stvarni autori, Safet i Rade, u pravilu ostajali prešućivani. A i danas se njihove pjesme svojataju i pripisuju drugim autorima, ili proglašavaju narodnim, tradicionalnim, naročito kada je riječ o pjesmama Safeta Kafedžića.

Rada je UDBA pratila i nadzirala do kraja života. Čak je i 1985. cenzurisana, doslovno isječena radio drama o Jovanoviću. I takva cenzurisana verzija je osvojila prvu nagradu na radijskom festivalu u Italiji. Rade Jovanović je počinio samoubistvo na svoj rođendan, u krevetu svoje spavaće sobe ujutro, u devet sati i deset minuta, 15. aprila 1986. Živio je tačno 58 godina. Sahranjen je na gradskom groblju Kolijevke u svom rodnom Goraždu. Nije želio nikakve komemoracije niti govore.

Ne stavljajte krst nad mene, s tim sam se davno posvađao, ali ne stavljajte ni petokraku i s njom sam se posvađao. Zabijte glogov kolac, to će Radu biti dovoljno. I pjevajte mi na grobu moje pjesme.”

Povorku je od Doma kulture, gdje je održana komemoracija, do posljednjeg počivališta vodio harmonikaš (Omer Pobrić) i pjevala se Radova pjesma U maju kad ruže cvjetaju. Nad njegovim grobom stražare vitki jablani. Iz daljine se čini kao da su samo dva. Tek kad se priđe može se vidjeti da se iza jednog od dva jablana krije i raste još jedan, treći, pripijeni, tik uz drugi. I stoje tako vitki jablani iznad usnulog Jovanovića, kao da mu stražu čuvaju, kao da mu tajne znaju.

Kad je riječ o autorskim pjesamama nakon Drugog svjetskog rata imena Safeta Kafedžića i Rada Jovanovića, uz naravno Zaima Imamovića, i juvelirski napisane pjesme Joze Penave, danas predstavljaju veći dio značajnog reperotara uopšte. Samo Safet Kafedžić ima skoro tristo snimljenih pjesama, Rade je napisao preko 500, uključujući i pjesme za djecu, uz Penavin ogroman opus, i Imamovićevih vjerovatno blizu hiljadu pjesama, za koje je većinom pisao muziku. Rade nije volio da ga se naziva “kompozitor”, ne znam šta bi rekao da ga se nazove “pjesnikom”. Govorio je da je narodni stvaralac, ali ne kompozitor, već izmišljator.

Oči moje kletvom bih vas kleo

110 je godina od rođenja Kafedžića, i 55 godina od njegovog izlaska na slobodu a toliko traje i prešućivanje, i zanemrivanje, i njega i njegovog djela. Šta je to tako strašno učinio Kafedžić – ništa. Šta je napisao i rekao da je bilo kome naštetilo ili zlo nanijelo – ništa. Kao da je robijao za sve prvake i prvakinje drame, za sve pjevače i muzičare koji su u vrijeme okupacije nastupali u Narodnom pozorištu u Sarajevu i opet nije odrobijao dovoljno da mu se vrati vlastiti život, ugled i djelo. Danas malo zbog nemara, malo više iz neznanja, a ima i bezobrazluka.

U svakom slučaju, Safet Kafedžić je uvijek, a čini se, i zauvijek na materijalnom gubitku. I danas bezbrojni pjevačice i pjevači s obje strane Drine, snimaju i pjevaju njegove pjesme. U beogradskom SOKOJ-u je pod imenom Safeta Kafedžića registrovano oko sto pjesama, a u sarajevskom AMUS-u, kao i prije toga u agenciji SQN, većina Kafedžićevih pjesama je registrirana kao tradicionalne, pa se imena izvođača i “aranžera” pojavljuju kao autorska, čime se prihod od tentijema ne isplaćuje Kafedžićevim nasljednicima, nego onima koji su njegove pjesme “obradili”.

Najdrastičniji je primjer, a mnogo je drastičnih primjera u životu i djelu Safeta Kafedžića, pjesma Oči moje kletvom bih vas kleo. Sedamnaest godina nakon prvog snimka, snimio je Safet Isović tu pjesmu, tri godine nakon smrti Safeta Kafedžića, u aranžmanu Omera Pobrića a u izdanju sarajevskog Diskotona. Na albumu Šta se ovo Bosnom čuje nije potpisan Safet Kafedžić kao autor teksta, niti Radojka Živković kao autorica muzike. Do koga je ovaj pasjaluk, ne zna se – do Omera, do Safeta, ili do izdavača – ali se zna ko je od tog pasjaluka imao najviše hajra. Pjesma u Safetovoj izvedbi i u Omerovom aranžmanu je zaista postala instant-klasik i veliki hit, što nije bio slučaj nakon prvog snimka i Salkovićeve verzije iz 1969. godine. Neko bi rekao da su neke pjesme Safeta Kafedžića bile prije svog vremena. Godinu kasnije Novica Negovanović je snimio još jedan Kafedžićev klasik, koji je stigao prije vremena, Kad umoran budem pao, što je i svojevrsni testament, poetska rekapitulacija. Negovanović je, naravno, potpisao Kafedžića kao autora, kao što je potpisan i u Bilkićevoj verziji iz 1979. objavljenoj pod naslovom Sa pjesmom ću umrijeti. Pjesma je bila prvo ponuđena drugim izvođačima, kao i Safetu Isoviću koji je ovu pjesmu odbio.

Iako je Safet Isović u saradnji sa Omerom Pobrićem od pjesme Oči moje kletvom bih vas kleo napravio svevremenski hit, iako su skoro sve pjesme koje je Safet Isović snimio postale standard i reference sa kojom se sve buduće izvedbe mjere i porede, iako bez izvođača, pogotovo bez velemajstora i šampiona pjevanja kakav je Safet bez imalo sumnje bio, svaka pjesma ostaje samo polumrtvo slovo na papiru. Ipak, bez pjesme pjevač je nijem, a pjesnik nije. Tako da se ne radi o tome šta je važnije ili šta je starije. Pjesma pjeva u duši pjesnika bez da je iko čuje. Na kraju, pozovimo za svjedoka samog Safeta Isovića koji je komentarisao pobjedu Bilkića 1965. godine na Ilidži riječima da je pobijedio samo zahvaljujući pjesmi, čime se potvrđuje da je ipak malo bitnija, i starija, pjesma od pjevača ili pjevačice. Tako da eventualni argument – da nije Sajo otpjevao… ne stoji. A i da stoji, čemu prešućivanje autora i prijatelja, nakon svih godina prešućivanja i prisvajanja?

Novi novi val

Omer Pobrić je napravio još jedan talas, ne bi mogao bez bar jednog Safeta, jer sa Sajom se more narodne pjesme najlakše talasa. Tako je Pobrić sa svojim novim valom narodne muzike u osamdesetim na čelu sa Safetom Isovićem, bio važan dio zadnjeg čina zlatnog doba narodne muzike u Bosni i Hercegovini.

A onda je došao novi rat, još jedna tužna sevdalinka i pobjednički ep preživjelih. Novo stoljeće je donijelo revival sevdalinke kao i onda poslije drugog rata. Pojedinačni napori stvaraju male talase što kratko traju. Istina, decenijama kasnije muzika i mediji, i način slušanja kao i sama važnost muzike u životu i društvu, su bitno drugačiji. Ni ovo, nažalost, ne odgovara previše sevdalinki. A nema više ni brojnih orkestara, niti su im radio-stanice krov nad glavom, niti ima kulturno-umjetničkih društava koja su bila svojevrsni regrutni centri za muzičare.

Ipak, duša najljepše pjeva kad joj je najljepše i najteže, i kad joj je zabranjeno da pjeva. Najljepše nove komponovane sevdalinke i narodne pjesme svih vrsta tek trebaju biti ispjevane. A stare novokomponovane sevdalinke ostaju da glasno odjekuju u dušama svih onih koji su voljeli ili još uvijek vole, onih čija je ljubav nemoguća, zabranjena, nesretna i u konačnici tragična. I onih što piju “sok sa rajskih usana” sretni i opijeni kao svako ko misli, osjeća, vjeruje da je našao ili našla sreću ili je samo zaljubljen/a što je više nego sve ostalo zajedno.

Omer Pobrić je registrovao (u BiH) mnoge tradicionalne pjesme tako da je on jedini poznati autor, na osnovu aranžmana koje je napisao, a u slučaju Kafedžića registrovao je njegove pjesme kao tradicionalne a sebe kao jedinog poznatog autora, aranžera. Nadležna agencija AMUS očigledno ne prati katalog domaćih autorskih pjesama i dovoljno je da autora nema pa da miševi kolo vode i pjevaju o sebi kao autorima, a da ih AMUS bez problema registrira kao autore. Licemjerno je da AMUS, u jednom od svojih cunamija dijeljenja nagrada, ne bi li sebi dali na značaju, nagrađuju i Kafedžića za životno djelo. Tužna je, ali itekako rječita, činjenica da su u Beogradu pjesme Safeta Kafedžića uredno registrovane, iako ne sve, a da su u Sarajevu te iste pjesme neuredno registrovane. Prisvajanje tradicionalnih pjesama, zatim proglašavanje autorskih tradicionalnim da bi se registrirale kao vlastite, česta je praksa kao što su česti i plagijati na ovim našim zakonski brdovitim prostorima. Nigdje situacija nije tako loša po ovom pitanju kao u Bosni i Hercegovini, gdje se do podne kunemo u vlastitu baštinu, a od podne tu istu baštinu zatiremo, i tako iz dana u dan, godinama.

Na obje obale Drine ne postoji akšamluk, dernek, sijelo ili svadba što iole drži do sebe, repertoarski, da se ne pjevaju Kafedžićeve pjesme. Velika je to poetska pravda za mrtvog pjesnika, ali je još veća nepravda što se prešućivanje, brisanje i otimačina nastavljaju.

I dok je pripadnicima 13. SS divizije i apologetima, kolaboracionistima, i diplomatama endehazije ne samo sve oprošteno već po njima “nova vlast” imenuje škole i ulice, Safet Kafedžić nema ni spomen-ploču u rodnoj mahali na Bistriku, ni na kući na Bjelavama u kojoj je proveo postkaznene godine života. Ironično, tu kuću na Bjelavama je kao nasljedstvo dobila njegova supruga, u suprotnom, Safet kao Sarajlija, pisac sa Bistrika, bio bi sa porodicom bez krova nad glavom.

Teško je i suvišno pričati o tome kakvi bi bili životi, Kafedžića i Jovanovića, da nisu zatvarani i proganjani od tadašnjeg režima. Znamo da su svim srcem voljeli pjesmu, i kafanu – dvorac zaborava i sjećanja. Da li bi pisali još ljepše pjesme? Da li bi uopšte pisali pjesme? Da li bi ikada napisali neke od najljepših i najtužnijih pjesama bez tako teške sudbine koju su nosili i podnosili na svojim pjesničkim leđima? To ne samo da nije važno, već hipotetički odgovori ne mogu imati smisla. Ono što jeste važno i što itekako ima smisla je šta će danas ili bar sutra, ili nekad prekosutra, biti učinjeno da se ovim ljudima i njihovim djelima pruži istorijska i društvena satisfakcija, jer za pravdu je prekasno. Ili bar njihovim porodicama, priznanje i utjeha, i ogroman novac koji se ubire na ime njihove muzike a od kojeg njihovi nasljednici nemaju vjerovatno ništa. Za tridesetak godina će njihovo djelo postati globalno opšte dobro, odnosno postat će ono što se zove “public domain” i kao takvo će biti i zvanično “svačije” kada je riječ o pravima, ali nikada neće biti ničije, bez obzira na prisvajanja i falsificiranja.

Narodni pjesnici na kraju nikada nisu na gubitku. Ono što im je najvažnije to je ostalo živo. Preživjelo i nadživjelo svoje autore, njihove tuge, njihove radosti i sreće, njihove živote, i prolaznost svega. Sve svoje su ostavili u svojim pjesmama, sve ono što su htjeli da se o njima i po njima pamti. Pridružile su se svojim drugaricama pjesmama svih onih bezimenih, neznanih autora, jer svaku je pjesmu neko napisao, u repertoaru za vječnost, ili bar do zadnjeg dana do kad se budu pjevale pjesme. I tako, zajedno sa tradicionalnim, šta god da ta riječ uopšte može značiti, pjesmama i za sva vremena uvrstili su i svoje priče u veliku bosansku sagu o ljubavi. Ostalo je još da se ispričaju priče o njima, o Kafedžiću i Jovanoviću. Čitave karijere i živote mogu ispuniti samo ove dvije umjetničke biografije.

Sevdalinka je pjesma i o zaboravu i o sjećanju koji u sevdahu naizgled paradoksalno koincidiraju. Svaki novi početak sevdalinke i narodne pjesme počinje u prošlosti. Povratkom u prošlo vrijeme, kad je pjesma kao ljubav beharala i svijetom mirisala. Početak jedne nove priče o sevdahu može krenuti iz bilo kojeg trenutka zlatne epohe sevdalinke što nam je ostala kao kulturno naslijeđe i diskografski amanet. A možda bi najbolji put jedne buduće pjesmarice narodnih priča o zabranjenoj, izgubljenoj i nemogućoj ljubavi, trebao krenuti od početaka novokompovane muzike i kroz period od četiri decenije nastaviti putem novih pjesma, i produžiti u pravcu novog komponovanog, nove tradicije.

Svakako će narodne pjesme budućnosti zvučati, i već godinama zvuče, drugačije. Jer ne može drugačije. Ali će uvijek pjevati o istom, možda samo malo drugačije. Dert će morati biti dert, inače derta nema. A bez derta ni selameta u sevdalinci nema.

Ostaje pjesma da pjeva za pjesnika o snovima, željama, čežnjama, tugama, radostima i nadama. Na kraju je najmanje bitno čija je pjesma, jer pjesma k’o pjesma – ko je pjeva, njegova je.

Ostavljamo Safeta Kafedžića na vratima vječnosti zamišljajući ga besprijekorno dotjeranog, visokog, da nas isprati svojim prodornim pogledom dok odlazimo zaključujući ove naše priče i digresije njegovim riječima, jer pjesnikova mora biti zadnja. Umjesto stihova pjesme neka na kraju ostanu stihovi Kafedžićevog epitafa.

Kad ne bude mene više, 
Nek ti pjesma suze briše 
U njoj moja duša diše

* Olja je ime kćerke Radeta Jovanovića** U tekstu je ime mijenjano po padežima na način uobičajen u istočnoj Bosni

U svim pravcima istovremeno

Zubčević: Polska Malca
Damir Avdić, radikalan i šik
Ti si ruža

Književnost u hotelu
Repeša: Dva sjećanja
Tagore: Molitva
Ugrešić: Kućni duhovi