Povratak u vječnost

Ponekad umjetnik postane epitom, utjelovljenje i simbol umjetnosti kojom se bavi. Chick Corea je jedno od najpoznatijih imena u svijetu jazza. I mnogi kojima je jazz dalek i nezanimljiv kao Sjeverni pol vjerovatno su čuli za Chicka Coreu, pod uslovom da ih muzika uopšte zanima. U preko pola stoljeća uspješne, veoma uspješne karijere snimio je brojne albume i obilježio mnoge živote utičući na generacije jazz pijanista i svih drugih instrumentalista, vokalista, kompozitora, na cijelu zajednicu. U karijeri je dobio brojna priznanja i nagrade, počasne doktorate, i 23 muzičke nagrade Grammy. O Corei je već dovoljno toga rečeno, jer se o njemu ne prestaje govoriti decenijama. Priča o njegovoj muzici se kao i o svemu drugom može ispričati različito. Osobenost moje je samo u tome što je moja.

Za Chicka Coreu sam znao još u osnovnoj školi, po čuvenju i po jednoj kompilaciji, mislim da se zvala Jazz Rock (dupli LP) ili tako nekako. Prva jazz ploča koju sam kupio u tadašnjoj robnoj kući Unima, poznatijoj kao Sarajka, na mjestu današnjeg BBI centra, bilo je licencno LP izdanje – Bennie Wallace Trio & Chick Corea. I danas mi je taj album u lijepom sjećanju iako sasvim sigurno nije jedan od albuma po kojem će istorija pamtiti ovog genija.

Nekad pred sami rat nabavio sam dva albuma u izdanju Denona. Early Days C. Coree i Dabble Vision Eddieja Gomeza na kojem je nekoliko kompozicija bilo u trio verziji Gomez-Corea-Steve Gadd. Allahu Milosni. Nisam se mogao naslušati ovog trija, ne vjerujući o kakvoj se virtuoznosti i muzikalnosti u isto vrijeme radi. Često virtuoznost postaje sama sebi svrha, tehnička preciznost opsesija, a muzika se u tom procesu ponekad zagubi ili trajno izgubi.

Ipak, moja prava avantura sa Coreom kao i sa jazzom i improviziranom muzikom počela je kao dvostruka eksplozija nešto ranije. Nekad u isto vrijeme otkrio sam ECM, njemačku izdavačku kuću koja će ubrzo postati moj diskografski alter ego i držati me decenijama kao hronična upala svih čula, a drugi događaj, opet diskografski naravno, bio je susret sa albumom Milesa Davisa – In a Silent Way.

Slušao sam taj album kao mamen. Sjećam se da sam prije toga još samo Bacha, Can, Zappu i Beefhearta slušao u toj mjeri opsesivno, satima, danima, sedmicama. I sad osjetim uzbuđenje samo od pomisli na tu muziku i to vrijeme iako je davno prošlo.

I ECM i taj album u izdanju Columbije su ugledali svjetlo dana iste godine kad sam rođen. Sklon teorijama sinhroniciteta, simbolici i misticizmu, uvijek sam vjerovao i mislio da nije slučajno što se to desilo upravo u godini mog rođenja. Ugađao sam sebi razmišljajući o tome kao o nečemu što ima direktne veze sa mojim životom. Obećao sam sebi napisati priču o svim meni važnim albumima koji su objavljeni te godine. Obećao jesam, napisao nisam.

Kada sam počeo slušati izdanja ECM-a Corea je već napustio tog izdavača i, ako se dobro sjećam, potpisao za Polydor na kojem će objaviti većinu albuma svog benda Return to Forever (Al Di Meola, Stanley Clark, Lenny White…), nakon što je prvi album tog benda izašao na etiketi ECM kao album Chicka Coree pod nazivom Return to Forever, sa Airtom Morerom i Florom Purim. Klasik!

Čitav niz sjajnih albuma snimio je Corea za ECM, između ostalih i duete sa vibrafonistom Garyjem Burtonom. Meni su i danas posebno dragi Piano Improvisation I i II, naročito I. Jednostavno lijepo. Kao što je ECM za mene imao efekat duhovne odskočne daske koja mi je omogućila skok uvis i mogućnost da sagledam muzičke horizonte dalje i šire, i kao diskografska kuća uticala na formiranje moje estetike, tako je In a Silent Way kao album od mene napravio posvećenog ljubitelja jazza.

Na tom album Milesa Davisa svirala su trojica klavijaturista – Joe Zawinul, Chick Corea i Herbie Hancock, skromno nema šta, a da sijelo bude vanredno a kompletno tu su bili i Wayne Shorter, John McLaughlin, Dave Holland i Tony Williams. Nakon tog albuma (i Bitches Brew) Joe Zawinul i Wayne Shorter osnovali su Weather Report, Chick Corea Return to Forever, McLaughlin Mahavishnu Orkestar, Shakti, Tony Williams Lifetime band.

Tako je In a Silent Way bio jedan od prvih manifesta jazz fuzije odnosno onoga što se popularno zove jazz rock. I danas mislim da je jedan od dobrih početaka jedne jazz avanture upravo ovaj album jer je dovoljno pratiti samo karijere muzičara s tog albuma pa da skoro ništa važno ne promakne. Tako je bilo, pratio sam muzičare sa tog, i naravno mnogih drugih albuma, i stigao na mjesta za koja nisam ni slutio da u muzici postoje. Kakvo putovanje!

Nakon prvog izdanja festivala (Jazz Fest Sarajevo) 1997. godine, negdje sam u međuprostoru svjesnog i nesvjesnog čuvao spisak imena sa albuma In a Silent Way. Tony Williams je otišao, pa sam od njega morao odustati. Već 1999. u Sarajevu je nastupao Joe Zawinul, 2001. Dave Holland, 2002. opet Joe. Zatim opet Holland još nekoliko puta. Onda smo predstavili i Johna McLaughlina 2015. Herbieja Hancocka nisam nikada ni pokušao bookirati, a nisam bio ni u prilici, ne samo zbog cijene već zbog samih koncerata koji me nikad nisu previše veselili, a sa zadnjeg koncerta Hancocka na kojem sam bio na North Sea Jazz Festivalu prije desetak godina sam čak i izašao prije kraja. Nema ništa sporno, osim što je skoro sve sporno za nekoga ko je Hancock, ili svira vrlo malo, skoro nikako ili svira preduga sola zabavljačkog tipa. Wayne Shorter mi je izmakao dok je bio u snazi.

Corea je trebao svirati u Sarajevu 2017. ali zbog umišljenog upravnika BKC-a i zbog njegovog amaterizma i treniranja strogoće na baterije nismo mogli dobiti potvrdu najma inače uvijek prazne dvorane pa nisam mogao ni potpisati ugovor sa Coreom, a onda su došli drugi i ponudili više i Corea je umjesto u Sarajevo otišao drugdje. Iste godine iz istog razloga nismo predstavili ni Pata Methenyja. Tada mi je bilo žao jer sam obojicu čekao skoro dvije decenije da u terminu festivala budu na turneji u Evropi. I dočekali smo, ali Bosna u svojim upravnicima uvijek ima iznenađenje više za svakoga od nas.

Iako u Sarajevu nije svirao, imao sam sreću i nevjerovatno zadovoljstvo da gledam Coreu mnogo puta uključujući i jedan od najljepših koncerata ikada. Ne volim komparacije, superlative u umjetnosti ne podnosim, ali ovaj koncert je zaista bio nešto što nisam ni prije ni poslije doživio i spada u jedan od nekoliko zaista nezaboravnih koncerata kojima sam svjedočio.

Beč, 2001. Bečki jazz festival se između ostalih lokacija dešava i u Bečkoj operi. U Beču produciram album – Marimanga Trio i Bojan Zulfikarpašić, naveče idem na festival. Bio sam veoma izbirljiv, jer svaki sam dan od zvijezde do zvijezde provodio u studiju i zaista je moralo biti nešto posebno pa da probudi želju i znatiželju. Festival je bio odličan i imalo se šta probrati čak i za najizbirljivije. Tako je jednog dana u Bečkoj operi bio double bill – Chick Corea Trio a nakon njih Billy Cobham-Ron Carter Quartet.

Prekrasan ambijent Bečke opere. Sa Enesom stojim pored miks-pulta a na scenu izlaze Chick Corea, Avishai Cohen i Jeff Ballard. Ono što je uslijedilo bilo je sviranje s onu stranu pameti. Nevjerovatno muziciranje! Totalno oduševljen na trenutak sam pomislio da je ovaj trio luđi od svakog dosadašnjeg (i onog sa Gomezom i Gaddom, i onog sa Vitousom i Haynesom, i trija sa Patituccijem i Wecklom). Ovo je bilo nešto posve drugačije. U neka doba, koncert je kulminirao tako što su svi svirali udaraljke bacajući publiku u trans i samo je još neko trebao horoza zaklati na sceni i sve nas posuti krvlju da bude potpun ekstatični efekat voodoo rituala.

A onda je koncert završen. Nakon ovacija koje su trajale duže nego obično Chick, Avishai i Jeff su ponovo izašli na scenu. Corea je duhovito primijetio da su odsvirali sve što su znali i da publika treba pomoći sa repertoarom. Rekao je da to ne bi trebao biti problem s obzirom da su Austrijanci najmuzikalnija nacija na svijetu.

Počelo je kao još jedan bis koji će pokvariti doživljaj koncerta, ali je vrlo brzo postalo jasno da dolazi nešto ne samo posebno već i zadivljujuće lijepo. Chick je podijelio dvoranu prvo na muške i ženske glasove. Zatim je napravio sekcije lijevo i desno u parteru i odsvirao po jednostavnu frazu od nekoliko nota, a bečki bi je glasovi muzikalno ponovili. Onda je to isto učinio sa publikom na balkonima. Ubrzo, slušali smo horove kojima je dirigirao Corea, i vodio svirajući na klaviru fraze iza kojih su se nadrealno nastavljale horske repeticije plaveći nas sa svih strana.

Približavajući se vrhuncu muzičko-akustičkog spektakla, pogledao sam u Enesa. Nisam mogao razaznati da li mu oči samo sjaje ili su pune suza kao moje. Bilo je potresno lijepo, toliko lijepo i toliko potresno da suze same naviru. Kao da nešto drugo u nama, a ne mi, odlučuje o njima, kao da ih neko šalje kao glasnike. Gledajući u Enesa ugledao sam i visokog gospodina kako sluša usmjeravajući svoje lijevo uho prema sceni. Hladan, rekao bih ravnodušan, odmah iza nas stajao je Ron Carter. Dadoh Enesu znak očima da pogleda a on se, kao što bi svaki mladi jazz basista, blago rečeno zabezeknuo. Zatečeni, ne znamo šta da radimo. Poput fanova poželjesmo zatražiti autogram, ili na bilo koji način uspostaviti bilo kakav kontakt. Ron Carter nam stoji iza leđa na koncertu, hej! Razmijenili smo samo osmijehe. I jedno good evening Mr. Carter.

Dok je trajao duet Chicka Coree i hiljadu Bečlija, bilo je jasno da postoji Bog, i meleci, i onaj svijet, jer ovo ne može doći samo od čovjeka, ne može, nema šanse, bilo je jasno da postoje i kosmička pravda i vječna ljubav, bilo je jasno zašto je muzika najbolja, bilo je jasno da smo prisustvovali otvaranju portala u onostrano, u neki svijet koji postoji samo da bi nam dao pravo na nadu da ovaj čitav cirkus koji se beskonačno perpetuira u zlu i nevoljama ima ljepotu kao svoju esenciju, ljepotu koju često izopače mali ljudi i sitne duše a takvih je čini se većina.

Sjetih se profesora Šarčevića i anegdote nakon orguljaškog recitala Bacha u nekoj crkvi u Njemačkoj. Njemački filozof, uvjereni ateista, pričao nam je profesor Šarčević, nakon koncerta je više za sebe promrljao

Ima nešto, ipak ima nešto.

Možda je to isto ono nešto koje sam čuo, osjetio, doživio i u bečkoj operi. Možda nas je Corea odveo do prozora vječnosti, u trenutku kad vanjski svijet utihne a samo muzika govori. Vrhunska muzika. Kažu, a iz iskustva znam da je tako, da je jedan od najvećih kvaliteta dobre muzike da te odvede na neko drugo mjesto, da budeš gdje nisi. Muzika je tehnički objašnjiva, ali je njena magija nedokučiva a opet je osjetimo, bez mogućnosti da je pojmimo.

Tko da shvati tajne velje:
Otkud miris šarnu cvijeću?  

Ispraćamo maestra sa beskrajnom zahvalnošću za svu muziku, desetke izuzetnih albuma, bezbrojne koncerte… Ispraćamo ga sa divljenjem i tugom. Njegova muzika će zauvijek odjekivati u vječnost, a ako ima neko bolje mjesto na koje putuju oni koji odlaze onda će Chick tamo sresti i Milesa, i Joea… i sve druge heroje i superheroje jazza kao umjetnosti slobode.

Konačno slobodni, u vječnosti.

Ispraćamo maestra sa osmijehom na licu svjedočeći njegov povratak u vječnost.

U svim pravcima istovremeno