U svim pravcima istovremeno
Društvene mreže su kao kafane, svratišta za zalutale, putnike nenamjernike, institucije za gubljenje vremena, ali bujica smeća što protiče platformama nesporazuma nanese i neku triviju a ova ponekad poput izvora poteče kao rijeka uspomena niz koju se rado otisnem umišljajući da plovim sjećanjima, a zapravo koračam po krhotinama vremena kao po razbijenom staklu. Ponekad su splavarenja uspomenama zanimljivija i ljepša od stvarnosti od koje valja samo pobjeći, a nema se gdje osim u svijet koji sami za sebe stvorimo.
Veliki brat (nas ne posmatra, već mi gledamo u njega u nadi da će nas primijetiti) napomenuo me na Paket aranžman. Nije to standardan album već nestandardna kompilacija sa jedanaest pjesama, tri benda – Šarlo Akrobata, Idoli, Električni orgazam. Kompilacije nisam volio, ni trebao. Nakon decenija pasionirane diskofilije, kompilacija kao format nije stekla legitimaciju i mjesto na mojoj polici. Činjenica da neko bira za mene bila mi je uznemirujuća, s obzirom da nam je tada, a meni i danas, muzika bila važna. Ponekad su kompilacije korisne za prvi utisak o nekom nezavisnom izdavaču ili o nekoj sceni, kao što su (nekad davno) bile kompilacije German Rock Scene, ali za mene nemaju diskografsku vrijednost. Ironično, kao producent sam počeo krajem devedesetih upravo sa CD kompilacijom Bosnian Jazz Document – skica prijeratnog, ratnog i poslijeratnog jazza u nas, a snimili smo i nekoliko kompozicija samo za ovo izdanje tako da to nije bila uobičajena kompilacija, tješio sam se nevješto. Kasnije, tačnije, prije petnaest godina za Gramofon sam producirao kompilaciju Nepopularni singlovi, izbor pjesama i bendova koje su domaći muzički urednici smatrali „nepopularnim” pa ih nisu vrtili na radiju i televiziji. Adi Lukovac, Dubioza Kolektiv, Zoster, Vuneny… uključujući i himnu Republike Bosne i Hercegovine sa stadiona Koševo (koncert U2) sarajevske grupe Sikter. Srećom, ni radio ni TV nemaju ni približan značaj kao nekada, a monopol i radio i TV sada mogu samo sanjati. Radio je praktično polumrtav, a televizija je i danas šarena kombinacija ničega i svačega kao što je uvijek bila.
Rane osamdesete su bile neko drugo vrijeme. Nije bilo interneta, ni personalnih kompjutera koji su se u našim životima pojavili tek kasnije, sredinom osamdesetih, ni video igrica, osim u salonima zabave, zajedno sa „fliperima“ i „igračima“. Televizija sa dva kanala, ali s bitno više sadržaja nego danas kad se i javni i privatni TV emiteri bave reciklažom ispraznog i bjesomučnim reprizama. Radiostanice su ponekad bile izvor informacija, ali samo u slučaju domaćih bendova koji me osobno nisu previše zanimali. Srećom, prve godine osamdesetih bile su početak, kako kažu stariji, najveće slobode u Jugoslaviji. Možda smo zato mi koji smo bili tinejdžeri osamdesetih voljeli Jugoslaviju više nego oni koji su od Jugoslavije dobili sve da bi je brutalno rasturili. Mi smo vidjeli samo njeno lijepo lice. Deceniju slobode slijedile su dekade ludila, povampirenosti i sveopšteg zla koje se stuštilo na nas, a, evo, ni danas ne popušta. Ljepotica je preko noći postala ružna zvijer sa puno glava i pretvorila naš svijet u pandemonijum.
Kao sretno dijete rastao sam u trouglu – TV – Nedeljni zabavnik, strip – Alan Ford, muzika – Azra. Vječno sam zahvalan Timothyju Byfordu na oba serijala Nedeljnog zabavnika, zadužili su me i Max i Bunker za TNT družinu, a najviše Nenad Brixy i njegovi prevodi, i naravno – Azra! Štulić je više bio propovjednik, neprepoznati glasnik, nego još samo jedan roker. Napisao je neke od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena na jugoslovenskoj sceni. Azra je prvi i jedini domaći bend koji sam volio i slušao posvećeno, kupujući religiozno albume. Muzika je već tada postala magična bašta za sve moje snove, a najčešće za one čiji je smisao u samom sanjanju bez želje i potrebe da se bilo šta dosanja i od sanjanog ostvari. Nedeljni zabavnik i Alana Forda su zamijenile knjige, ali muzika je ostala zauvijek, kao odan prijatelj i tješiteljica. Ubrzo su i moja muzička interesovanja eksplodirala i odvela me u svim pravcima istovremeno.
Oko moje glave
U to vrijeme muziku smo slušali uglavnom sa zakašnjenjem. Bio sam dobro krenuo. Počeo sam sa Zeppelinima i već sam u osnovnoj školi imao aktuelni album – In Through the Out Door. Ali krajem septembra 1980. umro je Bonham i Zeppelini su se raspali.
U slučaju domaće muzike bili smo informisani jer su svi bendovi iz Jugoslavije obavezno svirali u Sarajevu. Za razliku od strane muzike koju smo slušali isključivo sa ploča, jer je to bio za nas jedini način, snimljene kasete ne računam, a domaće bendove smo uglavnom slušali na koncertima. Ništa na domaćoj sceni nam nije promicalo. Nekoliko godina nakon mog prvog koncerta (grupa Film, njihov prvi sarajevski koncert, Sloga, predgrupa Top, pjevač – Tifa) koncerti su postali svakodnevnica, a pohodio sam ih kao što Chuck Norris radi sklekove – sve! Voljeli smo muziku a koncerti su bili ultimativno iskustvo. Na svirkama, i prije i nakon njih, se dešavao naš život i proticao u slušanju muzike i žicanju para za koncerte, i ploče, razmjenjivanju albuma, a ubrzo i gramofona, zvučnika, pojačala…
Osamdesetih se u Sarajevu redovno koncertiralo u Domu mladih, CDA, velikoj dvorani Skenderije, KUK-u, na Obali, u Amfiteatru Doma mladih, Cedusu… (poslije Olimpijskih igara) u Zetri, i u Ledenoj dvorani. Tada su u Sarajevo dolazili razni strani bendovi, u pravilu sa deceniju-dvije zakašnjenja. Do kraja osamdesetih se već sviralo i u „diskotekama” kao što je BB, podrum nekadašnjeg hotela Beograd, danas hotela Bosnia.
Brzo je razvijen sistem nabavke ulaznica za koncerte, jer novac sam po prispjeću investirao u ploče. U veliku salu na Skenderiji se upadalo bez većih problema, kroz prozor WC-a. Ljetna pozornica na Ilidži je bila dječija igra za nas veterane iz ljetnog kina Kolobara – lokacija na Baščaršiji poznata po nastupima dinamičnog dvojca Behka i Ljuca, ali i po otvorenom kinu u koje smo se ko s poslom uvaljivali preko krovova zanatskih radnji u Kazazima, spuštali se iza platna, a onda pored platna do WC-a, a iz WC-a u publiku. Ne sjećam se da li smo ikad kao djeca u kino Kolobara ušli na vrata. U Dom mladih smo često ulazili tako da bismo pomagali unositi razglas i rasvjetu i za to dobijali ulaznice za koncerte. Ili, standardna metoda – s tužnom facom stajati ispred vrata i čekati da se smiluju i puste nas da uđemo. Tako smo ušli, nas nekoliko stotina, na poluprazan koncert Eltona Johna u Zetri, ali to je bila najmanje pouzdana tehnika pa smo se snalazili na različite druge načine. Ipak, ostali smo dva-tri puta napolju. Između nas i koncerta – zid. Crta.
Bilo je previše svirki a mi smo htjeli biti na svakoj. Tako smo, bez namjere i posebne želje, gledali Drugi način pa bar desetak puta. Nema „redaljke“ na kojoj nisu svirali, plus samostalni koncert u Domu mladih bar jednom godišnje. Iako nisu imali novu ploču ili pjesmu eonima. Ali su bili dobar bend. Ismet je pjevao „kao Gillan“, koji je imao koncert na Ilidži – u KSC Ilidža otvarajući osamdesete u Sarajevu u velikom stilu. Na Ilidži, pokraj Sarajeva, na Ljetnoj pozornici sam posljednji put gledao Azru. Promocija albuma Kad fazani lete. Izašao Johnny – „dobro veče“ – i pustio sve Fazane – i poslije odsvirane posljednje pjesme sa albuma – „živjeli“. I ode. Manje od pedeset minuta koncerta koji je proletio kao ptica. Ubrzo su krenule ovacije i skandiranja – Johnny mi te volimo, Johnny vrati se. Brani-mir Štu-lić, kao na utakmici, uz sve ostale kolektivne vike i povike. Onda se, nakon dobrih pola sata dozivanja i arlaukanja, pjevanja, horskog zviždanja, iskrenog preklinjanja, Azra ponovo ukazala na bini i odsvirala dvadesetak pjesama, ako ne i više… kakvo ludilo! Bis duži od koncerta. Branimir je na desnom zglobu nosio crno-žuti teniserski steznik/znojnik, prodavali smo mjesecima poslije koncerta isti takav, ili sličan, kao Johnnyjev s Ljetne pozornice, a kupovali smo ih u Sarajki (BBI). Istina je da je neko Johnnyju stvarno zaždio gitarski, spiralni, kabl. A istina je da sam ih vidio nekoliko sličnih čiji su vlasnici tvrdili svaki za sebe – ma prodo mi Neznamko, radio on tu veče na koncertu, ili bi nudili neku drugu, sličnu autentifikaciju. Gillan i Azra nisu bili incidenti na Ilidži. Na ljetnoj pozornici sam slušao prvi put Zabranjeno pušenje, i druge nove bendove. Redovno se ljeti sviralo na Ilidži. Mimo znamenitog Ilidžanskog festivala. Štulića sam posljednji put vidio na oba uzastopna koncerta u dvorištu škole, na ljetnoj sceni CDA (SARTR) u okviru jugoslovenske turneje Balkanska rapsodija. Da, Štulić je krenuo u world music avanturu ne čekajući da Peter Gabriel osnuje istoimenu diskografsku kuću. Obje noći je bilo po nekoliko stotina posjetilaca, rečeno promotorskim jezikom, a to zapravo znači 100-200 ljudi. Bilo nas je premalo. Sarajevo je nekad kao i danas znalo pasti vrlo nisko, i izgledati malo kad neko velik dođe u grad.
Prvu noć mu je crkla gitara, pa je Pađen morao na zagrijavanje iza scene jer Štulić je na pozornici bez gitare kao Herkules bez Pegaza. Zadnje što je rekao, a obično je govorio malo i nimalo na sceni, i jedino čega se uopšte sjećam da je izgovorio na svim koncertima na kojima sam bio – „kiša polako počinje padati a zemlja nas strpljivo nosi na svojim leđima”.
Kiša nije pala, ali je Zemlja postala nestrpljiva.
Spin me round like a record
Omiljena prodavnica ploča i (kaseta) bila je Jugoton na Baščaršiji, i u njoj na tronu poslovođa Šaban. Nekad kasnije, prekoputa je otvorena slastičarna Dallas i ozbiljno zaljuljala neprikosnovenu dominaciju sladoleda u Egiptu. Tu su Gile i ekipa iz Orgazma bili na sladoledu na dan njihovog velikog koncerta u Domu mladih – jedan od mojih prvih koncerata u Dancing dvorani, možda i prvi. Danas je na mjestu Jugotona prodavnica obuće. Druga važna diskofilska kota je bila BIGZ-ova knjižara pored Sarajke, odmah pored taksi štanda. I tamo su se donedavno prodavale cipele i druge nemuzikalije, a nedavno je otvoren solarij. U Jugotonovoj prodavnici sam proveo djetinjstvo i ranu mladost i sve džeparce i sve bajramluke tu ostavio. Ali i u BIGZ-ovoj knjižari sam volio kupovati. Jedna od prvih ploča koju sam tu pazario bila je Are You Experienced. Neiskusna prodavačica mi greškom prodala za 12.700 dinara iako je bio dupli album a to je značilo, koštalo, preko 20.000. Licencna izdanja su u Jugoslaviji izlazila i sa po desetak godina zakašnjenja, a ponekad i puno više, ali, obično, licencna izdanja su izlazila – nikad. Strana izdanja zvali smo originali – sve ploče koji nisu štampane u Jugoslaviji. Osim naravno ploča iz Istočnog bloka, jer tu osim vrhunskih snimaka klasike (Мелодия) za nas, i za druge, nije bilo ničega. Pored toga što je broj licencnih interesantnih izdanja u Jugoslaviji bio relativno (pre)mali, izdavači su razumljivo preferirali popularna izdanja, a postojao je i problem kvalitete.
Kvalitet domaćih izdanja očajno je tehnički varirao. PGP RTB je prečesto znao podbaciti. Zadnja njihova licencna ploča koju sam zavrtio, Neville Brothers Yellow Moon, je spomenik fušeraja u zrelim godinama. Da ne dužim, fale neke bas frekvencije pa uvodni taktovi naslovne kompozicije, neponovljivi groove i sound u produkciji Daniela Lanoisa nemaju skoro nikakvog smisla u PGP izdanju. Djembe zvuči kao loš tarabuk. Riječju, gore od stare kasete. Ipak, imala je domaća produkcija svojih momenata pa su znala osvanuti različita licencna izdanja Zappa – Zoot Allures, Can – Soon Over Babaluma…
Možda je zbog Azre Paket aranžman došao do nas koji nismo kupovali domaće ploče niti slušali domaće bendove kod kuće, osim Azre. A možda zbog hita Maljčiki. Sa nešto više od godinu zakašnjenja nabavio sam ploču. Iste godine objavljeni su Sunčana strana ulice i Paket (i prvi Orgazam, i Odbrana…), a Sunčana strana ulice se čekala da bi se preslušavala svakodnevno, mjesecima. Taman u to vrijeme sam postao i tinejdžer.
Bio sam spreman za Šarla jer smo već čuli Reggatta de Blanc. Naime, mi smo, barem sam ja, fulio punk, ali sam ga stigao zajedno kad i bendove The Police i sav new wave, engleski, a i njemački (a kasnije i domaći). Ono što je The Police izdvajalo je činjenica da su sjajni muzičari, za razliku od naprimjer Pistolsa. Jasno, ništa Pistolsima nije falilo, naprotiv, imali su sve što jedan bend treba imati, osim dobrih muzičara, ali su zato imali Rottena, a on sam je kao dobar bend. Ovdje treba zaobići The Clash, jer je to grupa koja je puno više od punk ili kakvog god drugog usmjerenja. Oni su nadrasli i prevazišli i same sebe, i trendove, i pokrete. Na tu se planinu ne penje usput, ni u prolazu.
Šarla sam zavolio na prvo slušanje. Ali nije to bila The Police verzija za siromašne, ili neka socrealistička inačica. Bilo je tu puno više, svega. Neodoljivo. Uskoro sam nabavio i njihov album, Bistriji ili tuplji čovek biva kad… Odličan! A onda sam saznao da se bend već raspao. Postojali su oko osamnaest mjeseci. Milan i VD su već bili oformili Katarinu II (Ekatarina Velika, EKV), Koja – Disciplinu kičme. VIS Idoli su djelovali nešto duže, oko četiri godine. A Orgazam postoji i danas, u „oldie but goldie” fazi, uz kraću pauzu krajem osamdesetih. Nisam, po prirodi stvari, bio na koncertu Šarla. Gledao sam Disciplinu i EKV više puta ali, eto, ne i Šarla. Ni Idole.
Kako bubanj kaže
Kažu da je bend dobar samo onoliko koliko je dobar bubnjar istog benda. To je u pravilu tačno, uz nekoliko znamenitih izuzetaka. U slučaju Beatlesa naprimjer, a posebno u slučaju Metallice koji je drastičniji primjer jer je Lars Ulrich lider benda, i njegova najslabija karika. Ringo je bio ok momak, nije pravio probleme, uvijek je dolazio na vrijeme i nikome nije dao razloga da ga zamijeni. Larsa su jednom prigodom na koncertu zamijenili mladi bubnjari koji su stasali uz Metallicu i opšti dojam je bio da je bend zvučao uživo bolje nego ikad, odnosno da je konačno zvučao uživo „kako treba”. Na novi val i našu muziku osamdesetih značajan (bubnjarski) uticaj je ostvario Stewart Copeland. To se može čuti kod VD-a, i kod Borisa Leinera meni najdražeg domaćeg bubnjara, i pjevača ugodne boje glase (Ne prodajem nasmiješenog psa, Provedimo vikend zajedno…) Nakon Bonhamove smrti, na njegovo mjesto je sjeo Jaki Liebezeit (Can) moj lični bubnjarski heroj, i Stewart Copeland. Ubrzo, nakon nekoliko godina, su Zappini bubnjari poremetili svaki redoslijed stvari – Aynsley Dunbar, Chester Thompson, Terry Bozzio, Vinnie Colaiuta, Chad Wackerman… a kad se tome doda John „Drumbo” French (Captain Beefheart & His Magic Orchestra), pa onda jazz bubnjari, savremenici, od Jacka DeJohnettea do Joja Mayera, i svi drugi između, lišili su me na vrijeme (polu)želje da postanem bubnjar. Nije bilo zaista nikakve potrebe za još jednim bubnjarom, ni muzičarom, u kosmosu.
Paket aranžman uključivao je punk, novi val, reggae, ska… miks na jugoslovenski način. Ska je na domaću scenu uvezao Bregović uz malu pomoć novog prijatelja bubnjara – Điđija Jankelića. Slušao sam ga uživo u nekoliko prigoda, a posljednji put na nekom rok maratonu u Domu mladih, povodom prolaska – dolaska, noćenja i odlaska – Štafete mladosti. Tad bi bili koncertni maratoni, a između svirki u Amfiteatru su prikazivani filmovi. Na tom maratonu, u amfiteatru sam gledao Coca-Cola Kid Dušana Makavajeva a jedne druge prilike slušao nezaboravan koncert Dirty Dozen Brass Banda. Điđi Jankelić je bio vanzemaljac među bubnjarima. Kao da je s Marsa pao u Sarajevo. Prigodno je sa uvođenjem ska na našu scenu osvanuo i hit – Na zadnjem sjedištu… Dovoljno je čuti samo uvodne taktove, pa onda taj sitnomrveći ritam, pa gitarski rif… Lirika (standardno) banalna, ali pjesma odlična. Ska je inače nezgodan sastojak popularne muzike jer se uz ska teže pleše. Kod nas se ska malo bolje primio. Možda su zahvaljujući igranju kola generacijama mišići memorisali sve što treba da bi se iz kola prešlo u ska cupkanje u mjestu. A nije odmogla ni kalesijska „dvojka”. Šalu na stranu, meni ta stvar radi iz nekoliko razloga, ali pola te pjesme je Điđijevo sviranje. Velemajstor!
Scena se budi
Paket aranžman za Beograd nas je sve u Jugoslaviji odveo na nezaboravno putovanje beogradskom scenom u organizaciji i produkciji zagrebačkog Jugotona. Prva stanica – Šarlo, Ona se budi, kraj putovanja – Niko kao ja. Zauvijek su mi ostale drage pjesme Šarla.
Oko moje glave
Pozdravljaju krikom svaki novi deo tela
Što ga trgaju sa mene, napregnuvši čela
Ponekad je teško posle godina i mraka
Setiti se zašto neko opet vitla nožem
Mali čovek
Mali čovek želi preko crte
Preko crte želi ali ne sme
Njega guše propisane norme
Preko crte njegovo je mesto
Električni orgazam – Zlatni papagaj, danas zvuči kao himna „zlatne generacije”, djece tajkuna i ratnih profitera.
Zlatni papagaj, tata plaća sve račune
zlatni papagaj, jer mi smo snobovi
Mi volimo ženske fine, našminkane, doterane
uredno smo počešljani, obučeni, obuveni
Mi nosimo skupo perje, ispeglano, mirišljavo
gnušamo se GSP-a, kolima se brže stiže
Naše glave prazne jesu, ali ko još za to mari
jer lova je najvažnija i drugo nas ne zanima
U Rimu se oblačimo i imamo Dajners karte
krem društvo je naša klasa, svi ostali manje vrede
Pankere ne podnosimo
ni smrdljive hipije
mi sterilni možda jesmo, ali krivi za to nismo
Jer naše tate, naše mame parama nas zasipaju
i neka za nas drugi misle, mi sposobni za to nismo
Pjesma Vi i nakon preko četrdeset godina kao da je juče snimljena, stotinjak sekundi pankersko-novovalnog jugo savršenstva, iako se radi o nepotpisanoj obradi pjesme Warsaw Joy Divisiona. Međutim, to smo otkrili naknadno. Ali da ne ulazimo u plagijate na jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj muzičkoj sceni, bolje da preskočimo neprijatnu temu, ali samo da zabilježimo da je mahom skoro pa sve bilo u pravilu kopija ili blijeda kopija, a ni danas stvari nisu puno bolje, uz nekoliko izuzetaka.
Vi što virite
Iz džepova solitera
Skriveni mrežom usamljenosti, brzi
Pođite ovim sivilom
Gledajte ljudska lica
Možda ćete se setiti
Prošlosti, prošlosti
Vi
Zarobljenici novca
Vi što vas vuku mrtve reke života
Stanite
Zar još uvek niste dovoljno sami?
Sjajni Idoli su postali neinteresantni. Osim što je Divljan ostao do kraja i drag i releventan, i rijetko fin čovjek u poslovično lošem društvu muzičara. Možda je moja ravnodušnost prema Idolima obojena Čokoladom koja je postala hit a meni ogadila Idole. Ipak, Odbrana i poslednji dani je album za regionalnu besmrtnost. Kao što je tridesetak minuta muzike u Paketu antologija za sebe, i ništa nije višak, ništa ne manjka, i sve je na svom mjestu. Dovoljno je samo pogledati albume objavljene u Jugoslaviji 1980. i 1981. da se stekne dojam o vremenu i trenutku. Ili 1982. Te godine je osvanuo i film Maratonci trče počasni krug. Doslovno su mnoge replike iz filma postale dio naše svakodnevnice i tu ostale, evo, do danas. Nismo tada znali o čemu zapravo govori Dušan Kovačević, ali nam je bilo beskrajno smiješno kao što je i danas. Nismo morali dugo čekati da saznamo. Neznanje je nemoć.
Osamdesete su za nas počele Azrom i Paket aranžmanom. Izgledalo je kao da je svijet naš. Imali smo bendove koje smo mogli slušati, i koje smo voljeli. Indexi su bili meta bend a Pjevač je postao legenda za života, ali Indexi nisu bili bend naše mladosti. Možda se može spomenuti i Dugme, radi Bitange, i Eto baš hoću. Nama je bliži bio, kasnije, Laibach koji nam se nije trudio dopasti kao što su to uporno činili i čine trgovci i nakupci u muzici. Uostalom, iz ove perspektive, dao bih svaki koncert Dugmeta koji sam gledao, sva tri, uključujući prvi koncert s Tifom u Slozi, a moj zadnji koncert Dugmeta, za koncert Sexe koji sam propustio. (Zapravo ne bih, ali dobro zvuči.) SexA! Baš je u Jugi bilo dobrih bendova. Eh, taj prvi koncert Dugmeta bez Bebeka. Bijelo Dugme najpopularniji jugoslovenski bend nastupa kao predgrupa beogradskom bendu Du Du A, u Slozi, nakon svih dvorana i Hajdučke česme. Izvrstan primjer sarajevskog mangupluka i promotorskog talenta.
Ne treba zaboraviti da su nama lokalni bendovi bili Indexi i Dugme, jedni legende, drugi vladari jugoslovenske rok scene. Prvi i jedini zaista internacionalno uspješan bend iz Jugoslavije je bio Laibach. Laibach je ostao jedan od (naj)važnijih jugoslovenskih muzičkih proizvoda. Nakon ratova samo je Dubioza kolektiv, sa prostora nekadašnje Jugoslavije, napravila međunarodnih uspjeh mjerljiv sa prijeratnim uspjehom Laibacha. I naravno, nezaobilazni, Bregović.
Moji posljednji kupljeni domaći vinili bili su Zeleni zub na planeti dosade i Samo par godina za nas. Zahvaljujući i činjenici da sam već do kraja devedesete prodao sve vinile i prešao isključivo na CD kao izvor zvuka. Zahvaljući i Anti Markoviću tranzicija sa LP-a na CD je bila ekonomski moguća. U devedesetprvu sam ušao bez gramofona. Trebao sam znati da to ništa dobro neće donijeti. Iz analognog svijeta zakoračili smo u digitalni. Lahor slobode pretvorio se u tornado smrti iza kojeg su ostale samo ruševine jednog društva na kojima je nemoguće sagraditi novo prije nego se svi posmrtni ostaci prethodnog pokopaju, a ruševine počiste.
Osamdesete su završene albumom EKV-a, proročanski, već prvim taktovima, najavljeno je da imamo „još samo par godina za nas”, i da sve je „smislio neko pre samo par godina za nas”. Tako su iscrtali savršen Krug. Završilo se jedno vrijeme i počelo drugo a mi nismo ni primijetili. EKV se raspao kao i država, podjednako tragično. A mi smo dočekali rat uz odjeke stihova – da li znaš kako želim da te nađem… i voli me onako kako nikad nisi volela… a sve što je dolazilo da nikad ne ode bili su mržnja, razaranje, nasilje i smrt. Thanatos je poveo novo balkansko kolo smrti, a Eros je završio na heroinu.
U posljednjih desetak godina skupilo se, nasukalo se, pedesetak vinila. Tako je nastala moja nova mala spontana „kolekcija”. Kada su daleke trublje rata počele nedavno opet prilaziti, sve bliže, počeo sam povremeno vrtiti ploče. Za svaki slučaj.
Prvi znaci starenja su kad počnemo ličiti na svoje roditelje i kad ponovo slušamo muziku našeg djetinjstva. Ako je tako, možda još nisam star. Samo što ni slike ni muzika mog djetinjstva ni moji roditelji ne postoje više nigdje osim u sjećanjima koja nas strpljivo čekaju u mraku da im se umorni nakon predugog puta vratimo. Da ih samo za sebe probudimo i iz mraka zaborava izvedemo. I to je nešto.