Ljeto je prošlo a s njim još jedna festivalska sezona. U okeanu muzičkih događaja u Evropi stotine je jazz festivala različitih programskih usmjerenja – od revije izvođača koji kao da su pobjegli iz muzeja Madame Tussauds pa sve do savremenih “hard core impro” muzičara, i svega između. Neki festivali se fokusiraju na prodaju kobasica i piva s podjednakom, ili većom, posvećenošću kao i programu, neki opet preferiraju svoj identitet graditi na umjetničkom konceptu, na muzici koja svoj razlog postojanja nalazi u beskrajnoj potrazi i istraživanju novih i manje poznatih teritorija na kojima muzika egzistira kao avantura, kao dogovoreni susret – ne možemo biti sigurni da će se sastanak muzičara i muzike desiti na sceni, i da će na rendezvous muzika uopšte doći, da će nam se pokazati. Na taj sastanak i muzičar i publika odlaze u nadi da će se i muzika pojaviti.
Dok jedni teže zabavi i zaradi, na šanku i box officeu, drugi se posvećuju prvenstveno muzici, a mnogi (naivno) pokušavaju postići balans između zabave i umjetnosti. U te tri grupe mogu se svesti, uglavnom, svi muzički festivali. Tu se negdje može podijeliti i publika, na one koji vjeruju da samo tijelo pleše, i one koji znaju da i duša pleše. Postoji i treća grupa – oni koji slušaju muziku i dušom i tijelom.
Jazz Festival Saalfelden je u petoj deceniji postojanja. Dug je put prevalio ovaj festival od početaka do danas. Ugled je stekao još osamdesetih godina i na samom početku ove festivalske epopeje bilo je (programski) jasno da Saalfeden neće biti festival koji će voditi računa o prodaji kobasica i piva, bez obzira na bogatu tradiciju Austrijanaca u istoriji pomenutih prehrambreno-rekreativnih fenomena. I ove godine program festivala bio je dosljedan vlastitoj tradiciji, i umjetničkom konceptu koji je artikulirao Mario Steidl, pod čijim vođstvom već godinama program ovog festivala radi kao švicarski sat, usred Austrije.
Festival u Saalfeldenu je tradicionalni događaj i dobro čuvana tajna kada je riječ o jazz festivalima uzbudljivog programa. Iako više ne možemo očekivati da se na istoj sceni, u istom danu, i u istom bendu pojave Don Cherry, Dewey Redman, Charlie Haden i Paul Motian, ni u Saalfeldenu niti drugdje, program Saalfeldena nam nudi nove avanture, vjernost tradiciji jazza kao improvizirane muzike – a ne vjernost mainstreamu koji definiraju mediji i izdavači – i posvećenost novoj muzici. Tako u programu festivala nalazimo stara i nova imena, ali nas uvijek dočeka nova muzika, nešto što ranije nismo čuli. U Saalfeldenu svakog augusta možemo sanjati “stare i nove snove” i sresti “stare i nove prijatelje”. Niko ne može tražiti više od jednog festivala.
Ono što je za svaki festival definirajuće važno, posebno u smislu umjetničkog identiteta i programskog koncepta je konzistentnost. Dosljedan programski, umjetnički koncept nije lako postići i održavati pa je shodno tome zaljubljeniku teško, a znalcu još teže, pronaći programski konzistentan festival, bez obzira na obilje ponude. Jazz Festival Saalfelden je festival umjetnički konzistentnog programa i koncepcije, a to je vjerovatno najdragocjeniji kvalitet savremenog festivala.
Festivalski program nikada ne bi dobio šansu bez organizacije i produkcije, a bez publike svaki je program samo manifestacija umjetnosti radi umjetnosti. Bez publike festival je nerealizirani umjetnički i socijalni eksperiment. Bez lojalne lokalne publike nema do kraja uspješnog festivala, a publika ovog festivala je za svaku pohvalu – rado se odaziva u velikom broju svakog ljeta na poziv u još jednu umjetničku pustolovinu na koju ih poziva programski direktor, a u koju ih vode brojni umjetnici koji učestvuju na festivalu, uz angažman posvećene posade.
Prateći redovno festival posljednju deceniju mogli smo primijetiti da usavršavanje festivala, njegovog formata i sadržaja, prezentacije i produkcije, nikad ne prestaje. Svake godine festival ide manji ili veći korak dalje u svakom aspektu – program, produkcija, promocija…
Jazz Festival Saalfelden je događaj koji nema finansijskih problema, kao što ima značajan broj evropskih festivala sa istim ili sličnim umjetničkim ambicijama. Tu činjenicu treba posmatrati kao rezultat, a ne kao dobrodošlu okolnost. Tu je i infrastruktura koja je izvrsna i za mnogo veća mjesta i gradove nego što je to Saalfelden. U suštini, organizator savršeno koristi postojeću infrastrukturu, i trudi se da kapacitete na najbolji način iskoristi, i to svake godine sve bolje. Tako je i “gradska scena” nekad smještena na gradskom trgu, prije nekoliko godina premještena u neposrednu blizinu glavne scene u Kongresnom centru, a svake godine se nastavlja eksperiment sa novim prostorima za programe festivala. Nepresušna je kreativnost u pretvaranju praktično svakog prostora u muzički, bez obzira da li se radi o koncertu na planinskom vrhu, u pećini ili knjigoveznici (Buchbinderei Fuchs) festival omogućava nova iskustva muzike. Mnogi su nezaboravni koncerti odsvirani na “neobičnim” mjestima, a još uvijek smo pod dojmom solo koncerta Craiga Taborna, poslije kiše u šumi usred dana, prije dvije godine. Novi prostori, posebno oni dobro izabrani i unikatni kreiraju novi kontekst za muziku omogućavajući tako i jedinstveno umjetničko iskustvo, i uopšte poseban, nezaboravan doživljaj. To nas dovodi do još jednog veoma važnog elementa festivala.
Bez obzira na dobre tehničke i finansijske prilike, ono što jedan festival čini zaista uspješnim i važnim su ljudi. Bez dobrih ljudi nema dobrog festivala. Ljudi na sceni, ljudi u publici i ljudi u organizaciji određuju festival od početka do kraja. Tako znamo za brojne festivale koji ne znaju za sebe; festivale bez ljudi, neko bi rekao bez duše, a mi bismo rekli festivali bez strasti i bez ljubavi. Bez ljubavi prema muzici i bez strasti da se festival kao platforma unapređuje i razvija u svakom aspektu. Festival u Saalfeldenu je dobar primjer uspješnog timskog rada.
Jazz Festival Saalfelden ima posebnu i uspješnu saradnju sa kancelarijom za turizam pa je čak i jedno radno mjesto, važno mjesto i funkcija koju obnaša producentica Daniela Neumayer finasirano direktno od strane ureda za turizam. Zanimljiv i inovativan model saradnje. Pored festivala, ljeti se održavaju različita sportska takmičenja pa je period između dvije zimske sezone ispunjen uzbudljivim i različitim sadržajima, a hoteli gostima.
Na festivalu je većina koncerata rasprodana a publika je uglavnom domaća, austrijska, tako da za novu, eventualnu stranu i brojniju publiku nema mjesta, a vjerovatno ni potrebe. Festival je postigao svoj idealni format uz apsolutnu podršku i lojalnost publike, što je najveće priznanje jednom festivalu, mada to stanje nije trajno i predstavlja posve novi izazov svake godine. Ipak, gužve nakon svakog koncerta na štandu za prodaju analognih i digitalnih ploča kod Juliana dobar su znak i optimističan prizor u vrijeme kada snimljena muzika gubi svoj identitet i vrijednost.
Saalfelden je turističko mjesto, zimski centar, i u okolici se nalaze brojni vrhunski hoteli, a krov nad glavom mogu lako naći i oni sa plićim džepom a velikim očima. Kad kažemo vrhunski hotel to u Austriji ima posebnu težinu. Hotel sa tri zvjezdice u Austriji bolji je od mnogih evropskih hotela sa zvjezdicom više. Uz to, hoteli u Saalfeldenu su bajkoviti, a opšta atmosfera je kombinacija seoske idile i netaknute prirode.
Ovaj festival je uvijek bio i svojevrsni showcase nove austrijske muzike. Odlazak u Saalfelden nudi i priliku za upoznavanje sa aktuelnim i novim muzičkim projektima Austrije. Iako na pominjanje Austrije jazz sasvim sigurno nije prva asocijacija (iako muzika svakako jeste) austrijska jazz scena je već decenijama zanimljiva i uzbudljiva, i na kraju, bogata različitim stilskim usmjerenjima, različitim generacijama muzičara.
Pored značajnih festivala i mnogih zanimljivih muzičara, tu je i čitav niz drugih elemenata važnih za uspjeh Austrije i na polju jazza i improvizirane muzike. Spomenimo jedan od najboljih jazz klubova na planeti bečki Porgy & Bess, ili dugogodišnje pregalaštvo Muzičko-informativnog centra Austrija (MICA) koji vodi veteran (i živa legenda) Helge Hinteregger – svojevrsni anđeo čuvar austrijske scene, i spiritus movens – između ostalog, u Saalfelden dovodi strane goste, promotore i novinare, a austrijskim muzičarima omogućava nastupe širem Evrope. Tu su još i Austrijski kulturni forum kao i mnoge druge instance i institucije na čija vrata mogu pokucati i austrijski muzičari, kao i austrijski i evropski promotori.
Na kraju, u ovoj kratkoj priči o jednom festivalu, i digresiji o austrijskoj jazz sceni, treba spomenuti i obrazovanje, a posebno znamenitu muzičku školu, jazz akademiju u Grazu, visoku školu koja je obrazovala mnoge generacije evropskih muzičara, uključujući većinu aktivnih muzičara iz Jugoslavije, i država koje su nastale nakon njenog raspada. Studenti iz tih država i danas imaju povlašten status školovanja u Austriji, i nakon isteka stogodišnje odredbe Austro-Ugarske monarhije što je omogućavala besplatno školovanje i za studente iz Bosne i Hercegovine.
Na kraju, možda će se neko zapitati kakvi su bili koncerti, šta je bilo najbolje, kakvi su novi bendovi i muzike Roba Mazureka ili Davea Douglasa, ili koji je od austrijskih bendova bio hit ove sezone… za potpune odgovore na ova i slična pitanja nužno je lično iskustvo i informacije iz prve ruke, odnosno otići u idilično mjesto podno Leoganških stjenovitih vrhova na neku od scena, preporučujemo Nexus, i lično se uvjeriti a ne vjerovati na subjektivnu riječ autora ovog teksta. Možemo izdvojiti samo Jazz Festival Saalfelden kao highlight. I zaista, svakog ljeta najveći hit ovog festivala je sam festival.
Jazz Festival Saalfelden je highlight svakog ljeta u Evropi! Neka tako i ostane.
