U svim pravcima istovremeno
Tekst je originalno objavljen na engleskom jeziku u okviru enciklopedijskog izdanja The History of European Jazz – The Music, Musicians and Audience in Context u izdanju britanskog Equinoxa. U prvom izdanju iz 2018. godine knjiga donosi tekstove više od 40 autora na više od 800 stranica. Urednik izdanja je Francesco Martinelli a knjiga obuhvata istoriju evropskog jazza 20. stoljeća zaključno sa 2000. godinom. Bosna i Hercegovina je predstavljena posebnim poglavljem. NOMAD donosi prevod teksta na bosanski jezik.
Poslijeratni početak: Plesni orkestar
Iako se prvi jazz koncert, navodno, desio 1928. godine, istinski počeci jazza u Bosni i Hercegovini vežu se tek za sredinu pedesetih godina i to za Tuzlu, radnički grad na sjeveroistoku Bosne. Čestmir Mirko Dušek 1956. godine osniva Big Band koji već 1962. godine prestaje sa radom. U narednih tridesetak godina u više navrata će biti pokušana obnova rada orkestra, čak i u vrijeme rata, ali ipak bez uspjeha.
Početkom 60-ih godina brojni mali sastavi djeluju u Bosni i Hercegovini iako je jazz samo povremeno u fokusu njihovog interesovanja, međutim mnogi članovi tih sastava bit će budući članovi sarajevskog Plesnog orkestra. Krajem 60-ih Dejan Zagorac pokušava osnovati big band ali bez značajnijeg uspjeha u smislu kontinuiteta, sve do 1971. godine kada se osniva Plesni orkestar Radio-televizije Sarajevo koji će u naredne dvije decenije biti glavna platforma za jazz u Bosni i Hercegovini, iako će 70-ih godina više biti orijentiran na druge žanrove tada popularne muzike nego na jazz.
1963. godine BKB trio kao jedan od najboljih mladih malih bendova tog vremena (Kornelije Bato Kovač – klavir, Duško Stoparić – kontrabas, Zahid Džihan – bubnjevi) nastupa na jazz festivalu na Bledu, a 1972. godine Kornelije Kovač na Montreux Jazz Festivalu.
Nakon Zagorca, Esad Arnautalić preuzima ulogu dirigenta Plesnog orkestra dok Zagorac, kasnije postaje producent i između ostalog uređuje televizijsku emisiju Jazz u studiju u kojoj su sudjelovali i internacionalni muzičari.
Dolazak Ranka Rihtmana u orkestar, prvo kao pijaniste, a zatim i kao dirigenta i jednog od najplodnijih aranžera, bitno je pomogao napretku ansambla. Aranžerski doprinos su počeli redovnije davati i ostali članovi ansambla: Ivica Vinković, Krešimir Vlašić Keco, Srđan Matijević, Andrej Stefanović, Miroslav Maraus i Tomislav Karača. Ključna uloga u orkestru pripala je pijanisti i aranžeru Sinanu Alimanoviću, čijim dolaskom početkom osamdesetih orkestar dobija svoj konačni format u jazz kontekstu i u godinama koje su uslijedile postaje pravi jazz big band, tako da taj period možemo nazvati “zlatnim” za sarajevski orkestar.
Plesni orkestar redovito sudjeluje na festivalu Glasbena parada – Tri srca u Radencima u Sloveniji, festivalu RTV orkestara bivše Jugoslavije u kojem sudjeluju i orkestri drugih članica EBU-a. Ovaj je festival posebno važan za sarajevski orkestar jer je bio prilika za razmjenu muzičkih ideja, muzičari izlaze iz lokalnih okvira, sudjeluju u jam sessionima, a sarajevski Plesni orkestar sve više svoja muzička interesovanja usmjerava u jazz pravcu što će se pokazati od značaja u narednim godinama. Festival u Radencima je posebnu pažnju posvećivao muzičkoj baštini sa prostora Jugoslavije pa su orkestri tradicionalno svirali na zadatu temu, te je pobjedu 1988. godine i nagradu za aranžman dobio S. Alimanović za Oj golube, moj golube što je jedan od vrhunaca u istoriji sarajevskog orkestra.
Tradicija, korijeni i dijaspora
Povratak muzičkoj tradiciji i njezino istraživanje konstanta su muzičke scene od samih početaka, posebno kada je riječ o instrumentalnoj akustičkoj muzici; različite fuzije jazz idioma sa tradicionalnim pjesmama su uobičajene i često daju najzanimljivije rezultate.
Neki od najznačajnijih jazz muzičara iz Bosne i Hercegovine, praktično su samo rođeni u Bosni, svoje karijere su gradili u inozemstvu, poput Mladena Bobbyja Guteše, rođenog 1929. godine u Sarajevu, ili Duška Gojkovića, rođenog u Jajcu 1931. godine. Guteša je sarađivao sa brojnim važnim muzičarima, poput Keitha Jarretta, dok je Gojković postao epitom jazz trubača na prostorima bivše Jugoslavije. Upravo će Duško Gojković odigrati važnu ulogu na internacionalizaciji sarajevskog Plesnog orkestra 80-ih godina, prvo kao solista a onda i kao svojevrsni ambasador orkestra koji je pomogao da značajni međunarodni solisti redovno gostuju i sviraju sa Plesnim orkestrom. Redovito se vraćao u svoju domovinu ali je i iz njene muzičke tradicije crpio inspiraciju što se ogleda i u nazivima njegovih kompozicija i albuma poput Bosna Calling ili Doboy.
Osamdesete
Zimske olimpijske igre u Sarajevu pomogle su začetku jazz diskografije. Tokom dva dana (5. i 6. decembar 1983.), Duško Gojković sa svojim kvintetom pravi seriju snimaka koji će rezultirati sa dva albuma Blues in the Gutter (Diskoton, 1984) i Snap Shot (Diskoton, 1985), oba objavljena za etiketu Diskoton koju je utemeljilo preduzeće za održavanje parkova! Kasnije će ti snimci biti objavljeni 2000. godine kao Sarajevo Sessions 1983, vol 1 i vol 2, na britanskoj etiketi Cosmic Sound.
Iako Plesni orkestar redovito snima, samo je nemali broj snimaka objavljen. Godine 1984. sarajevski Diskoton povodom Olimpijade u Sarajevu objavljuje kompilaciju Yu-Jazz Glasbena parada Radenci 1984, trostruki LP, sa 4 kompozicije sarajevskog Plesnog orkestra. Ta tri izdanja Diskotona ostat će praktično jedina bosanska jazz diskografija sve do 1999. godine. Snimci Plesnog orkestra su se pojavili i na nekoliko kompilacija festivala u Radencima koje je objavio PGP RTB.
Rat i novi početak
Kada je orkestar bio na vrhuncu svog 20-godišnjeg postojanja, rat je donio potpunu destrukciju zemlje i četverogodišnju opsadu glavnog grada.
Nakon rata, novi početak je obilježio sve sfere društva uključujući i muzičku scenu. Još jednom u svojoj istoriji, ovaj put na koncu 20. stoljeća, Bosna i Hercegovina je morala krenuti ispočetka.
Simbolično – ili ironično – prvi bend koji je nastupio na međunarodnim festivalima nakon rata bio je Happy End (kojeg su formirali nekadašnji članovi Plesnog orkestra) iz Sarajeva, sekstet u stilu New Orleansa ili dixielanda, osnovan s početka devedesetih. Happy End je nastupao i tokom rata.
Nakon rata, 1997. godine, osnovan je prvi jazz festival u Bosni i Hercegovini Jazz Fest Sarajevo koji vrlo brzo stiče međunarodni ugled i postaje značajno mjesto susreta najboljih i najvažnijih muzičara, ali i prostor za premijerno predstavljanje nove generacije bh. i regionalnih muzičara, uključujući i dijasporu. Festival pokreće i nakladu, a prvo izdanje iz 1999. godine je Bosnian Jazz Document a to je ujedno je i prvi CD bosanskog jazza uopšte. Kompilaciju čine prijeratni i poslijeratni snimci, ali i rijedak diskografski snimak Plesnog orkestra čije je snimanje započeto prije rata a završeno u martu 1993. godine u vrijeme opsade Sarajeva. Radi se o originalu Sinana Alimanovića Sarajevo Remake, a Plesni orkestar je na CD-u prvi put potpisan kao Big Band Sarajevo. Bosnian Jazz Document je uključivao i snimke benda Yazziya (Darko Poljak – saksofon, Edin Bosnić – klavir, Mirko Manojlov – bas) i solo snimak Bojana Z (Zulfikarpašić), koji su svirali na Jazz Festu Sarajevo 1997. i 1999. godine.
Baš kao i starije generacije muzičara prije njih, ni novi jazz muzičari rođeni u Bosni i Hercegovini, karijeru nisu napravili u domovini. To važi za bubnjara Dejana Terzića, rođenog u Banjaluci, ali i Bojana Zulfikarpašića, rođenog u Beogradu, čija porodica potiče iz BiH.
Jazz kako ranije tako ni danas ne nalazi plodno tlo u Bosni i Hercegovini, naročito u poređenju sa drugim žanrovima. Razlozi su brojni: ratna razaranja i poslijeratno zanemarivanje ali prvenstveno nedostatak škola te klupske i koncertne infrastrukture. Jazz scenu čini tek nekolicina bendova koji manje-više redovno nastupaju, uglavnom samo u zemlji uz rijetke internacionalne nastupe. S druge strane, nova generacija muzičara čija je muzika bazirana na tradicionalnom repertoaru sve je češće prisutna na međunarodnim festivalima. Čini se da budućnost Bosne i njene muzike ponovo počinje u prošlosti: novi početak sa starog mjesta.