Davorin Popović

Ti si ruža

U svim pravcima istovremeno

Možda sam te noći prvi put pomislio i odmah odbio ideju kao svetogrđe, ali sam možda upravo te noći zaplivao rijekom misli koja me uvijek vodila na isto mjesto. Morao sam već tada znati, ali sam samo pomislio nesigurno – nećemo mi ovako nidokle. Pjesma je vremenom postajala sve glasnijim refrenom mnogih mojih razmišljanja o Bosni. Tako da se sama vraćala sa svakom novom nevoljom. Pjevao sam je kao ljubavnu pjesmu domovini, kao psalm o nesretnoj ljubavi, kao himnu ljubavi što se bolna i nepozvana vraća, dolazi zaboravljena, nepozvana kao svaka nesreća.

Nisam nikada pitao Edu Mulahalilovića, niti njegovog brata Adija, autore, o pjesmi. Nisam lud! Znam da priča o pjesmi veoma rijetko pjeva kao sama pjesma. Nisam želio da čujem “pozadinu”, priču poput one Valerijana Žuje o nastanku pjesme Sve smo mogli mi. Ali bez obzira na demistificirajući opis procesa nastanka pjesme sjajnog Valerijana Žuje, to samoj pjesmi nije oduzelo ništa. Dobru pjesmu ne možete ni demistificirati, jer se sama mistificira u svakom novom iskustvu slušaoca, niti onesposobiti pjesmu da potakne estetsko iskustvo. Ne može se insan boriti protiv dobre pjesme.

Neke su pjesme neodoljivi frankensteini kojima cjelovitost, smisao i konačnu ljepotu daje totalna interpretacija. Dobru pjesmu ne možemo neslušati, dobru pjesmu uvijek čujemo, ne samo jer nas dotakne, već jer postane kao naša vlastita, kao da smo je sami napisali i otpjevali. Upravo u tom kosmički važnom trenutku recepcije jednog djela samo to djelo osvaja svoj smisao individualnog iskustva, ontički momentum koji samo za nas odzvanja u vječnosti.

Ipak, jesam pitao autore za simpatično ambiciozan klavirski solo. “Morali smo nešto tu imati pa smo to nabrzinu odsvirali”, rekao mi je Edo. Sve su pjesme, prijedlozi za pjesmu predstavnicu Eurosonga, producirane nabrzaka i osim pobjedničke, sve druge su ostale zabilježene samo u formi prijedloga, demo formi. Ostao je tako i taj “demo” pjesme Ti si ruža. Davorin pjeva u drugoj brzini, sa više nego dovoljno snage za jedan nedovršen i grub aranžman. Ipak, standardno savršeno artikulirane fraze, autentične kolorature i razoružavajuća boja glasa, riječju – interpretacija. Iako nedorađena, nezavršena, pjesma radi, jer ne može se čovjek boriti protiv dobre pjesme. Ali može žiri.

Inače, nemuzikalan je Eurosong natječaj, uz paradoks natjecanja u nečemu u čemu se natjecati ne može jer se u muzici i umjetnosti uopšte ne radi o tome ko će bolje ili ko je bolji. To nije trka pasa, ali kao i svaki konkurs ima pobjednika, prvaka utrke. Eurosong, kao televizijsko sijelo, napravljeno je prvenstveno za gledanje.

Nisam sklon muzici za gledanje, a Eurosong sam religiozno redovno izbjegavao i još redovnije posmatrao kao izopačen događaj. Sve skupa samo je jedan veliki televizijski cirkus gdje je muzika povod okupljanja, a mnoge druge nemuzikalne pojave i stvari su, u pravilu, važnije od same muzike. Ukratko, Eurosong je za muziku potpuno beznačajan i beznadežan događaj. I bez obzira na standarni trominutni format pjesama, mogu slobodno reći da sam mogao duže provesti pod vodom nego slušati pjesme sa Eurosonga. U svijetu umjetničke i zaista kvalitetne muzike pojavljivanje na Eurosongu je kao ružan biljeg na licu, trajni znak učešća u nečemu umjetnički, muzički nečasnom; to je još samo jedan televizijski šou, muzički važan kao vremenska prognoza od juče za danas. Za Bosnu je nastup i predstavljanje imalo ne samo za tu manifestaciju uobičajeni politički značaj već i simbolički.

Bosnu i Hercegovinu je, te ratne godine predstavljao Davorin Popović. Mudar potez – poslati Pjevača da nas predstavlja. Pjevač je jedan, a za pjesmu predstavnicu te devedeset i pete natjecali su se autori osam pjesama. Davorin je mogao otpjevati i preambulu Dejtonskog mirovnog sporazuma i sve bi mu vjerovali. Nisam bio u studiju sa Davorinom ali zna se da je Pjevač bio Pjevač jer je većinu stvari u svoje vrijeme pjevao “na prvu”, “u cugu”. Bez dosnimavanja, snimanja stih po stih, strofu po strofu, refren po refren. Davorin je jedan od rijetkih legendarnih Sarajlija koji je bio stvaran i veći od legende o sebi, čovjek-mit koji je postao legenda još za života.

Nakon što smo odgledali i odslušali svih osam pjesama-prijedloga na kraju smo saznali da će nas odlukom žirija Davorin predstavljati pjesmom XXI vijek. Neočekivana i skandalozna odluka. Poslati pjesmuljak u poređenju sa pravom pjesmom. Trebao sam već tada znati. Gorak okus kao poslije svake izigranosti. Davorin je te noći Evropi pjevao “dvadeset i prvi vijek nam, draga, dolazi, a tebi nema traga”, umjesto “i zašto lažeš da me još voliš, za tvoju ljubav, ja nikad nisam znao”. Tu sam nepravdu, taj okus prevare i gluposti, izgubljen u vlastitom labirintu osjećaja i sjećanja, refleksivno transponovao u svoju nesretnu ljubav.

Pjevao sam cijelim srcem mojoj dragoj, koja je ostajala nijema i gluha na sve moje serenade. Odlazio sam joj pod prozor, poput Romea, da joj pjevam nadajući se da će bar na tranutak proviriti iza zavjese, i pogledati me. Samo jednom. Da vidi da sam vidio taj pogled. Da znam da je čula moju pjesmu. Ali nikad nije izašla. Nikad bacila rupčić ili cvijet, niti jedan pogled. Nisam joj zamjerao znao sam da nema vremena da čuje sve pjesme nas koji je volimo. Nije se pojavila kao Đokonda u prozorskom okviru. Nije mogla jadnica jer su je silovali u mračnoj sobi, osvijetljenu samo baterijskom ručnom lampom. A onda bi došli drugi i nastavljali gdje su prethodni završili, dok smo mi pod prozorom pjevali.

U svim pravcima istovremeno


Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević