Nedjeljni komentar
budala, tur. glupan, ograničen čovjek, luda, naivčina: dvorska budala – šaljivčina, a zapravo vrlo pametan čovjek, koji – kao tobožnji glupan – smije (vladarima) reći i koješta što se nitko drugi (tobože normalan) ne bi usudio…
Bratoljub Klaić „Rječnik stranih riječi“, str. 199
Budala je riječ za koju nećemo tvrditi da su nam je ostavili Turci, već priznati da smo je oteli od višedecenijskih okupatora. Prihvatili je kao svoju, vezali se za nju, proširili joj značenje.
Budala je, na ovim prostorima, bilo i prije pojave Turaka. Oni su ih samo imenovali, a do tada su budaline hodale naokolo bez prave dijagnoze i nazivali se kršćanskim i muslimanskim imenima. Budalina Tale nije bio prva ni najpoznatija budala. Pobjednička kruna gotovo svakodnevno prelazi sa glave na glavu, a konkurencija je sve veća i kreativnija. Zanimljivo je da je riječ budala ženskog roda, ali se u rečenicama, i u onom što zovemo svakodnevnim životom, nepromijenjena primjenjuje i za žene i za muškarce. Tako, recimo, neko može imati predsjednicu, a neko predsjednika (ili predsjednike), i zvati ih zajedničkim imenom – budale! Jezik briše granice.
Hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović proteklih mjeseci nazivaju budalom, ali ona na napade odgovara pjesmom, bajkama o jogurtu, željeznoj zavjesi i Pipi Dugoj Čarapi. Kraljica nije tražila pomoć, ali joj vitez Goran Milić na svom Facebook profilu nudi „ruku“, a njegovu „džentlmensku gestu“ proslijediše i neki hrvatski mediji. „Ovo što se radi Predsjednici Republike je ekstremni oblik primitivizma i mržnje… Blate, vrijeđaju prvu Instituciju države što je protuzakonito. Ali nitko ne reagira, zakon se krši u ime svetog prava slobode govora. Izlaže se ruglu žena, majka, supruga, i opet nitko ne reagira. Rastući bunt protiv obiteljskog nasilja, seksualnog zlostavljanja, ugrožavanja žena u svim oblicima, ne vrijedi za Kolindu Grabar-Kitarović.“
I baš kao što se u Srbiji, po riječima njihove budale, provodi „teror manjine nad većinom“, tako se ostaje gluho na probleme silovanih djevojčica, a podrška se ne daje ženama poput Jelene Veljače ili Lane Bastašić. „Prva Insitucija države“ je preuzela na sebe ulogu, baš kao glumci na sceni, izložila se pogledima, ali i kritici. Paradajz u lice uvijek smatra nezasluženim, ali aplauze doživljava kao posve prirodnu reakciju na njenu pojavu. U nedostatku boljih argumenata, odbrana poteže za riječima – „žena, majka, supruga“… kraljica. A budale su, nažalost, često nečiji roditelji, djeca, porodičnom mimikrijom zaklonjeni od svakog zla. Trump je muž, Vučić je brat, Izetbegović je sin… a mi smo njihovi.
Kad ne možemo bolje, budimo – dvorske budale!