Juče, hvala Bogu, nije bilo okupatora i žrtava, ali je nekoliko hiljada ljudi prohodalo u „tuđim cipelama“.
Na prošlom sarajevskom Sajmu knjiga gledao sam kako pokrivena žena stavlja svoju bebu u krilo Olivere Ćirković, bivše zatvorenice i autorice knjige „Ja, Pink Panter“, a bradati suprug uzima mobitel i pravi fotografije. Dok se udaljavam čujem nježni glas – „Plakala sam dok sam vas čitala.“
Sve je dobro dok loš književni ukus ostavlja prostora za empatiju.
To je ona jednostavna, a opet ne uvijek prisutna, sposobnost da se stavimo na tuđe mjesto, u „tuđe cipele“, i da svijet pogledamo drugim očima. Nažalost, ne umije to svako. Sarajlije su 8. septembra 2019. godine, na prvoj Povorci ponosa, pokazale da još uvijek – mogu, znaju i hoće. Stali su uz SVOJE, kao onaj dragi nam (filmski) junak što na Kovačima povede sugrađane da preuzmu mrtva tijela sinova i kćeri, te bez riječi pokažu zbunjenim Švabama – svi su oni NAŠI.
Juče, hvala Bogu, nije bilo okupatora i žrtava, ali je nekoliko hiljada ljudi prohodalo u „tuđim cipelama“ i vidjelo kako je divan svijet „u boji“. Daltonisti su ostali sakriveni, u mraku, izjedani mržnjom i nesrećom. Ja sam šetao pored svoje kćerke i osjećao sreću, ali i veliki sram. Sreo sam u povorci mnogo prijatelja, bivših suboraca, i siguran sam da su osjetili isto, jer – ima nečeg uvredljivog i neljudskog u činjenici da smo, par decenija nakon rata, sarajevskom ulicom šetali okruženi policijom i nadgledani snajperima sa krovova. A zašto? Zbog nekolicine nervoznih koji su „u direktnoj vezi sa Bogom“, pa Ga „pozivaju da pošalje kišu, grad i potop“?
Javno priznajem, moj je veliki, neoprostiv grijeh, što se nikad nisam pomolio u džamiji. Ali, braćo Daltonisti, i vi ste mi pomogli. Stali ste na džamijska vrata, kao da su vaša, i ne znate šta raditi, kako se ponašati, kad vidite da – ima ući! Pomjerite se, biće svima bolje, jer i vi ste NAŠI. Vi ste moji!
Ne treba nama tolerancija. To je za nadmene i one što vole gledati sa visine. Ne treba nam ni suosjećanje. To nije ništa drugo da milovanje po glavi, puhanje u ranu; to ne ublažava bol i ne pomaže. Jednostavno, stavimo se bar na trenutak na mjesto onih koje ne razumijemo, sa kojima ne dijelimo ideje i poimanje svijeta. Povremeno „promijenimo obuću“, prohodajmo u tijesnim cipelama oca čijeg je sina ubila „naša“ vojska, u papučama majke čija su djeca zauvijek otišla iz Bosne…
Od juče, u Sarajevu, ključevi se ne drže ispod otirača za cipele. Otključano je! Izašlo se!