Nedjeljni komentar
Golubovi su ptice kojih ima po cijelom svijetu. Latinski naziv im je Columbidea, a ovi što ih viđamo po gradovima jesu „golubovi pećinari“. U Evropi, osim pećinara, žive i dupljaši, grivnjaši, divlje grlice i gugutke. Domaći golubovi se dijele na ukrasne i na sportske koji se uzgajaju zbog letačkih sposobnosti. U tu vrstu spada i najpoznatiji sarajevski golub, prevrtač.
Ne znam prepoznati sarajevskog prevrtača i priznam, svi golubovi meni liče jedan na drugog. Iz djetinjstva pamtim onu golubicu što je „poletjela sa Baščaršije“, pa sam je povremeno znao tražiti kraj Sebilja, ali i bivao uplašen od razuzdanog jata koje se razbacivalo perjem i izmetom. Rusi imaju riječ „golubaja“ i njome opisuju nijansu plave boje, onu koju viđamo u sumrak, ali i koja se zadržala na golubijem tijelu. Takođe, pamtim i onu priču u kojoj se John Updike divi Bogu i trudu uloženom da se oslika obično ptičije krilo.
Golubovi su, ipak, najčešće izvan muzike i literature. Slijeću po krovovima, seru po balkonima, guguču na prozorskim daskama, a ljudi se, u zavisnosti od načina na koji ih tretiraju, dijele na dvije grupe. Na one koji ostavljaju mrvice kruha i one što postavljaju male bodljikave ograde ne bi li otjerali leteće napasnike iz svoje blizine. Golubovi-emigranti pokušavaju otići, ali ne stižu dalje od vrhova zgrada i napuštenih tavana. Tamo sanjaju o dalekim zemljama, toplijim krajevima, dive se precima koji su živjeli u New Yorku i koji su imali tu sreću da ih hrani, ni manje ni više nego Nikola Tesla. Oni prizemniji, čija glava nije u oblacma, zadovoljavaju se pričama o sarajevskom rođaku koji je glumio u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Golubovi koji sa obje noge stoje na zemlji, a kojih je najmanje, još pamte opsadu kada je na stotine članova njihove porodice pojedeno.
Danas sam na Vilsonovom šetalištu vidio goluba (ne znate ga vi) oko čije glave je visila kriška hljeba. Nesretnik je pojeo sredinu i tako sam sebi iskopao zamku. Gledajući ga shvatio sam da me podsjeća na jednu vrstu ljudi (narod zna). Ista tupost i nadmenost, bezglavo šepurenje. Najbolja šansa za spasenjem jeste – dopustiti onima oko sebe da jedu?!
Sigurno se pitate šta bi sa pacovima iz naslova. Pa, golubove često zovu i letećim pacovima. Kažu da mogu biti opasni, širiti zarazu i bolesti. Oni koji ne lete su najopasniji. Narod je zaražen, al’ se nada dobru. Zato, izvadite iz sehara ratne kulinarske recepte i zlatne kašike.