Imširević: 400 riječi o očekivanju

Nedjeljni komentar

U vrijeme mog djetinjstva na televizijskim ekranima su bili Oliver Mlakar, Branko Kockica, Ljubiša Samardžić i Otpisani, a Crtani film i Dnevnik pojavljivali su se „u stalnim terminima“. Danas je drugo vrijeme, Tom i Jerry su emigranti, a vijestima je malo i 24 sata bombardovanja. Predah nailazi u vidu reklama za „povoljne kredite“ i „čudotvorne tablete“. Savremeni stanovnik Bosne i Hercegovine razapet je između banke i apoteke.

Mediji su otvorili vrata naših domova i pustili unutra budaletine. Predsjednik Trump započinje ratove na Twitteru, a Vučić cjelodnevno prisustvo na ružičastim ekranima brani željom za „transparentnošću“, a narod označava „glavnim i odgovornim urednikom“.

I u našoj zemlji političari su postali najveće zvijezde. Strah me i izračunati koliko vremena i prostora zauzmu, a sreća njihova pa ne postoje mjerne stanice koje bi pokazale nivo zagađenja koje prouzrokuju. Dovoljno učinkovita zaštita ne postoji, osim da maske, što ih nosate zbog prljavog zraka, stavite preko očiju i dobro začepite uši.

Uhvati me tako neki dan nespremnog, pa odgledah gostovanje ministra finansija Amela Kovačevića na TVSA. U devetnaest minuta emisije, priznajem, malo toga shvatih. Zbunjuju me brojevi, ali upamtih ministrovu rečenicu:

Najvažnija stvar u životu je da oborite očekivanja. Kad oborite svoja očekivanja onda vas pozitivan rezultat iznenadi. A, ako podignete previše očekivanja, onda ste uvijek u nekoj depresiji i razočarenju. Ja uvijek volim to da spustim niže, pa da se radujem.“

Dragi ministre, mi se radujemo decenijama, zar ne vidite? Ne skidamo vlast, ovaj, osmijeh sa lica. Tablete protiv depresije nam ne pomažu, ali na našu veliku sreću imamo vas i vama slične. Sretni smo jer nas uspavljujete najmudrijim pričama i svakodnevno podučavate životu, hrabrosti, istrajnosti i otporu.

„Ispričaću vam jednu anegdotu koja se stvarno desila u Sarajevu, godine neke pred sami rat, za vrijeme Ante Markovića. Na pijaci na Stupu, dakle, ta pijaca je bila nukleus jednog novog načina življenja u Kantonu Sarajevo, u Bosni i Hercegovini, dakle, počela je da se rađa privatna inicijativa i ljudi su počeli da trguju, da se stvaraju neki biznisi itd. I policija je, dakle, odnosno tadašnja milicija je uhvatila jednog mladog poduzetnika kako švercuje neku robu i, ovaj, tukli su ga, a on je u tom svom jauku, da tako kažem, u muci, izvalio jednu, da tako kažem, antologijsku rečenicu koja glasi, kaže – možete ubiti mene, ali ne možete ubiti slobodno tržište. Dakle, tako i bi.“

Tako je govorio Amel Kovačević. Gasi TV i marš u krevet!

400 riječi


Blok – tri ko jedan
Škrgo: Kazalište