Od 30. novembra do 10. decembra, zahvaljujući reditelju Harisu Pašoviću i „Sarajevo Festu – umjetnost i politika“, u našem gradu se pojavilo mnoštvo zanimljivih i mudrih ljudi, sjajnih predstava, važnih filmova, uzbudljivih razgovora, a tri noći prije kraja, po prvi put je uručena i nagrada „za kritičko mišljenje“. Novoustanovljena nagrada nosi ime jedne od najznačajnijih gošći i najboljih prijateljica grada Sarajeva u njegovoj istoriji – Susan Sontag, a prvi dobitnik je francuski reditelj i direktor Festivala Avignon, Olivier Py.
Blagoslov da nagrada ponese ime koje je, posve sigurno, sinonim za kritičko mišljenje, dao je njen sin David Rieff, novinar i pisac. On je, zajedno sa gospodinom Pašovićem, u Pozorištu mladih, na istoj onoj sceni gdje smo avgusta 1993. godine „Čekali Godota“, uručio nagradu.
Olivier Py je reditelj, glumac, aktivista, čovjek koji ne šuti i ne okreće glavu od bolnih tema i od svijeta koji ga okružuje. Govori o homoseksualcima, migrantima, rasizmu, nasilju, a svaki problem čovječanstva, kao mudar čovjek, smatra svojim. Takav je bio i prije nekoliko decenija, u ono vrijeme kada su brojni evropski intelektualci bili slijepi i gluhi, ili bar „oprezni“, pred zlom koje se dešavalo u Bosni i Hercegovini. Olivier Py je, uprkos „francuskoj udobnosti“, jasno vidio šta se dešava par stotina kilometara od njegove kuće i odlučio progovoriti o tome. Od dokumentarne građe napravio je predstavu „Requiem za Srebrenicu“, te omogućio da priču o stradanju bosanskih muslimana čuje publika širom svijeta.
U Pozorištu mladih, pred dodjelu nagrade, duhovito je opisao svoju „poziciju“ riječima: „Ja sam gay, katolik… i umjetnik. Moja mama je silno plakala kada sam joj priznao da sam katolik.“ Takođe, prisjetio se svog petominutnog susreta sa Susan Sontag i njenog preciznog pojašnjenja veze između Bosne devedetesetih i Španije tridesetih godina prošlog vijeka. Uloga intelektualca je, za dobre i mudre ljude, posve jasna. Biranje „strane“ ne smije i ne može biti – dilema.
Slušajući ono što govore gospodin Py i gospodin Rieff, nisam odolio da im se ne obratim i zahvalim. Susan Sontag sam prvi put vidio na Ferhadiji, za vrijeme opsade. Pričala je sa uličnim prodavcem knjiga. Stajao sam sa prijateljem, smišljali smo scenario za kratki film, a tema nam je bila „bijeg iz opkoljenog grada“.
„Da kidnapujemo Susan Sontag?“, upitao sam pokušavajući biti duhovit. Prišao sam, stao do nje i pretvarao se da gledam knjige.
„Ona je veća i jača od nas“, šapnuo je prijatelj.
I, zaista, par decenija poslije, ona je veća i jača od nas.