Pojmovi poput “ideologije” i “politizacije kulture” isporučeni su u formi psovke u otvorenom pismu kojeg su “radnici Muzeja grada Zagreba” putem medija 8. studenog odaslali gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću. U tom apelu zatražili su da ne imenuje kandidatkinju Anu Kutlešu iz kustoskog kolektiva BLOK koju je većina članova Upravnog vijeća, delegirana od gradskih vlasti, odlučila predložiti za novu ravnateljicu Muzeja grada Zagreba. Kutleši, koja među kolegama glasi za marljivu, inteligentnu i izrazito sposobnu radnicu u kulturi, zaposlenici muzeja su predbacili političnost u pristupu radu, nešto što je po njima nedopustiva kategorija za muzejski (rukovodeći) posao.
Poručili su da je “upitnih kompetencija”, da je predstavnica “zagrebačke aktivističke scene”, da je njeno djelovanje obilježeno “političkom ideologijom”, odnosno da ima “indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture”. Troje članova Upravnog vijeća koji su je nominirali također su nazvani radikalima. Pismo je, ispostavilo se nakon našeg službenog upita, potpisalo 28 od ukupno 44 radnika muzeja, na sastanku koji je 8. studenog održan na inicijativu predstavnika radnika u Upravnom vijeću: Borisa Mašića i Miljenka Gregla.
Na koncu je odlučeno da se natječaj poništi zbog neujednačenog pravnog tumačenja oko dokumentacije koju je dostavila Kutleša. Istoga dana kad je održan sastanak, nakon kojeg je javno odaslano citirano priopćenje, na jednom privatnom Facebook profilu citiran je tobože sporni dio programa Ane Kutleše. Iste su noći, nakon pisma i širenja tajnog natječajnog materijala po društvenim mrežama, na prozorima trešnjevačke prostorije BLOK-a izlijepljene parole poput “živio komunizam”. Iako alarmirana policija još nije utvrdila počinitelje, uzročno-posljedične veze ovdje su gotovo pa neminovne.
“Postojeći stalni postav pati od niza problema, počev od sadržaja koji se dobrim dijelom naslanja na veličanje pojedinih ličnosti na pozicijama moći, bez interesa za dinamiku društvenih odnosa ‘odozdo’, a u prikazivanju Drugog svjetskog rata donosi teze nekritički preuzete iz ekstremno desnog pseudoznanstvenog miljea”, sporni je citat programa Ane Kutleše koji je objavljen na društvenim mrežama. Iako je rečenica izazvala bijes pojedinih kulturnjaka, u stvarnosti se radi o filigranski preciznom opisu i ujedno skandaloznom problemu stalnog postava Muzeja grada Zagreba. U to se uvjerio potpisani novinar, koji je prije nekoliko dana detaljno proučio najspornije dijelove postava: Drugi svjetski rat i jugoslavensko razdoblje Zagreba. Za cijeli postav inače je odgovorna kustosica Nada Premerl, koja je tamo radila i za vrijeme Jugoslavije.
“Bili su prisutni svi elementi tadašnjeg komunističkog povijesnog razmišljanja s naglašenom klasnom borbom između feudalaca i građana, odnosno seljaka, pazilo se da se izbjegne svaki doprinos crkve i plemstva u ukupnom razvoju Zagreba, pa su stoga neki vrijedni i zanimljivi predmeti i činjenice prešućeni, a naglašeno je bilo prikazivanje potlačenih u sukobu s Crkvom i državom”, napisala je u jednom tekstu. Devedesetih je došlo do potpunog obrata. “Oslobođeni stega jednog režima mogli smo sada slobodno razmišljati o načinu na koji prikazati Zagreb kao srednjoeuropsku metropolu, što od nas sada svi očekuju”, dodala je.
Sloboda je tako dovela do procvata religiozno-aristokratskih eksponata, a suzbijanja klasnih suficita. Jugoslavija je, pak, ograničena na pola jedne prostorije. Druga polovica je posvećena ustašama. S obzirom na židovsko porijeklo kustosice Premerl, ovih su dana pojedini kulturnjaci ustvrdili da je sumanuto predbaciti joj desničarski revizionizam u postavu. No naša analiza pokazuje da ovdje primarno nije bila riječ o unižavanju krvavih razmjera ustaštva, nego o pokušaju dovođenja komunizma na mjeru te ideologije. Posljedično je ostvaren pokušaj svojevrsne totalitarističke simbioze između četiri godine klanja na temelju rasnih zakona i etničke netrpeljivosti s 45 godina historijata jednog režima i ideologije koja je Zagreb uzdignula industrijski, urbanistički i demografski kao nijedna druga prije i poslije u njegovoj povijesti.
Ustaška strana prostorije počinje s plakatima o ograničenom kretanju Srba i Židova u Zagrebu i proglasima o strijeljanju zagrebačkih partizana zbog bombaških akcija. Slijede audio snimke ostrašćenih govora Ante Pavelića i Adolfa Hitlera. Žrtve u tom kontekstu doslovno nemaju glasa. Nisu bolje prošle ni na razini legende: one su stiješnjene u rečenicu prema kojoj su “rasna i vjerska diskriminacija Srba i Židova te državni teror nad svima koji ne zastupaju ideje ustaškog pokreta, posebice komunistima, podrazumijevali internaciju i masovna pogubljenja”. Rome se ne stavlja ni u kakav kontekst, potpuno su zaboravljeni. Kako se, usput, spomenuta “diskriminacija” provodila? Nema ni retka o iseljenjima Židova i Srbima iz elitnijih dijelova grada, deportacijama u logore u NDH i poslije u Auschwitz. Nakon prvog pasusa, prelazimo na “uzlet u gradogradnji”. Potom ide odlomak o “zbrinjavanju izbjeglica”. Kojih izbjeglica i iz kojih razloga, također je nepoznanica. Eto nas potom u svibnju 1945. godine, u kojem “organi vlasti NDH prepuštaju civilnu vlast Narodnoj zaštiti”.
U stvarnosti, međutim, ustaše nisu “prepustili vlast”, nego su se kukavički razbježali. Opis završava s Bleiburgom i masovnim zločinima partizana. Vizualni dio postava adekvatno je tragičan: u potpisu ispod jedne fotografije stoji da su ustaše “pokazali svoju ćudorednost time što su (…) zabranjeni kontakti s prijateljicama noći u javnim kućama”. Za režim koji je masovno ubijao ljude na temelju rasne, vjerske i ideološke pripadnosti muzej je njihov iskaz ćudoređa, lišen ikakvog sarkazma, odlučio prikazati u ovom kontekstu. I to u izrazito ograničenom fizičkom prostoru. Ostatak vizualnog postava prezentira ustaške propagandne plakate, svečano otvaranje džamije, naslovnice novina, posljedice bombardiranja i adekvatan kraj. Na njemu se nalazi fotografija pod nazivom “Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. godine”, koja prikazuje prazan Trg bana Jelačića i objašnjenje da su u Zagreb “prve ušle postrojbe II. armije krećući se potpuno praznim ulicama i trgovima”.
“Zagreb je nijemo i u strahu proživljavao svibanj 1945. godine”, početak je opisa socijalističkog razdoblja, koji lijepo naliježe na okončanje postava s endehazijskog zida. “Tri dana poslije ‘oslobođenja’ održan je na glavnom trgu u središtu Zagreba veliki miting”, piše ispod jedne fotografije. Ne samo da su građani živjeli “nijemo i u strahu” i ne samo da nisu oslobođeni – jer Muzej grada Zagreba to očigledno ne smatra s obzirom na činjenicu da oslobođenje stavlja pod navodne znakove – nego im je životni standard postao potencijalno gori od prijašnjeg razdoblja, što sugerira nastavak opisa socijalizma.
“Pučanstvo živi u teškim uvjetima”, opaska je koja bi se mogla upotrijebiti za doslovno svaku državu navedenog poraća. Uslijedila je primjedba o “vidljivim promjenama gradskih vizura, stavljanjem petokrakih zvijezda na mnoge javne objekte”. Premda je na ustaškom dijelu okačena fotografija na kojoj vrh zgrade krasi veliko U sa stiliziranom bombom u sredini, to je očigledno nedovoljno unakazilo gradsku vizuru da se spomene. Uklanjanje spomenika “nacionalnom junaku banu Josipu Jelačiću” naznačeno je već u trećoj rečenici o cijelih 45 godina zagrebačkog socijalizma. “Hapšenja, zatvori, strijeljanja i suđenja svakodnevna su zbivanja”, uslijedilo je nakon toga. Dokad je ta svakodnevica trajala?
Ako se naznači da je nešto svakodnevno bez proglašenja konca, onda se čini da je situacija bila beskonačno gora nego za vrijeme kratkog trajanja ustaške tvorevine. Nisu li, mimo toga, hapšenja, zatvori i suđenja uobičajen mehanizam većine država? Ako se već spominju strijeljanja, zašto se ne navede motiv koji bi još i išao na ruku opisanom narativu, poput revolucionarne osvetničke pravde, krvavog i hitrog preuzimanja vlasti? Komunistički režim je potom kategorički opisan kao “totalitarni”. Takav se pridjev nigdje ne može pročitati na ustaškoj strani prostorije. A svoj je totalitarizam dokazao u “montiranom procesu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu”.
Kardinal je u dijelu izložbe posvećene Jugoslaviji dobio i poseban prostor, mimo ikakvog konteksta o njegovom životu u NDH. Ispod njegove fotografije sa suđenja piše tek da “nije htio prekinuti veze s Rimom zbog jugokomunističkog ateističkog i protuhrvatskog programa”. Osim što je nacionalistički ostrašćena te upadljivo nedostaje kada je riječ o domaćim izdajnicima iz ustaškog pokreta, “protuhrvatska” konstatacija mogla bi se u ovom slučaju nazvati i neistinom. Po brojnim relevantnim izvorima, komunisti i Tito nastojali su spriječiti nametanje kolektivne krivnje Hrvatima zbog ustaških zločina. No ovdje se ionako ne misli na taj “protuhrvatski” kontekst, nego na sprečavanje uspostave etnonacionalne hrvatske države. Poseban je pritom skandal da se u istom opisu vjernike Srpske pravoslavne crkve preimenovalo u grkoistočnjake bez navodnih znakova – kao pokazatelj možebitnog citata – što je pejorativni izraz koji se koristio za vrijeme NDH.
Ako se, k tome, ovdje upotrebljava izraz “jugokomunistički”, zašto se u drugom dijelu ustaški režim ne opisuje kao fašistički, protusrpski ili antisemitski? Zašto se u javnom muzeju glavnog grada gotovo 25 godina “Crkva u Hrvata” koja “štuje” Stepinca kao “velikomučenika” piše velikim početnim slovom? Zašto je, uostalom, ona “u Hrvata”? Što je s katolicima drugih etniciteta? Sve su to pitanja na koja stalni postav o socijalizmu (!) ne pruža odgovore. Ista gramatička dilema vrijedi za nazivanje Zagreba “Glavnim gradom” usred rečenice u kojoj se pojašnjava da u njega “bježe” stanovnici sa sela. Iako se “bježanje” značajno povećalo u ovom razdoblju, pravilna riječ bila bi “migracija” u “grad” koji se piše malim početnim slovom. Migracija takve vrste nije bila specifična ni za Zagreb, ni za Hrvatsku ni za socijalizam. Naziv Autoceste bratstva i jedinstva opisan je potom “tendencioznim” a da se uopće ne spominje ekonomski benefit nove prometne mreže ili barem gradovi koje će ona spajati. U navodne je znakove stavljeno i “dobrovoljno” sudjelovanje u radnim akcijama, premda se radi o poluinformaciji i relativizaciji akcija u koje se dio stanovništva doista dobrovoljno prijavljivao. Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb.
Gledajući tupo u taj zid, neupućeni promatrač stekao bi dojam da su gotovo pola stoljeća jugokomunistički okupatori u Glavnom gradu provodili ništa drugo doli protuhrvatski program strijeljanja izgladnjelih i nevinih prolaznika, posebno velikomučenih pripadnika Crkve u Hrvata, te su još pod prisilom postavljali asfalt u tendencioznom kontekstu bez smisla i konca. Industrijski razvoj, ponajveći u povijesti Zagreba, sveden je na priču o RIZ-u i javnoj televiziji. Gradonačelnik Većeslav Holjevac dobio je u postavu rezerviranom za socijalizam dva puta manji opis od Stepinca. Nema spomena drugih gradonačelnika, premda su za vrijeme NDH marljivo pobrojani njihovi predšasnici. Zaobiđena je, uostalom, i impresivna brojka Zagrepčana koji su sudjelovali u NOB-u: bilo ih je više od 50 tisuća, što je gotovo nevjerojatna cifra od oko 20 posto stanovništva. Više od 20 tisuća poginulo je u bitkama ili stradalo u ustaškim logorima i zatvorima. I tako dalje i tomu slično.
“Da imamo više prostora, i ta bi tema bila obrađena detaljnije. Konfrontirali smo fašizam i antifašizam. Promišljali smo o svemu. Nastojimo biti objektivni i bez zadrške pokazati činjenice vremena i prostora”, poručio je prije tri godine dugogodišnji i dojučerašnji ravnatelj Vinko Ivić. Mandat vršitelja dužnosti mu je voljom Milana Bandića bio produživan sve do nedavno.
U kontekstu ovog dijela postava, kao što vidimo, puno manju poteškoću predstavlja ograničen prostor: problem je ono što je prezentirano u njemu. Ako Ivić već spominje izostanak prostora, i to bi se lako moglo riješiti nauštrb ostatka postava. U njemu, naime, najvećim dijelom obitavaju kneževi, prinčevi i vjerski poglavari, feudalci i fine građanske obitelji, njihove kičaste odore, heraldička bižuterija i namještaji, s naglaskom na bogomolje. Podanici i njihovi životni običaji u najvećem dijelu su nevidljivi. Zapravo, ako ičega ne fali za postavljanje ovog važnog perioda 20. stoljeća onda je to prostor. Pod uvjetom, dakako, da se crkveni sadržaj, neobjašnjivo razasut po nemalom dijelu postava, malo skuči za potrebe drugih tema. Cjelokupni postav zagrebačke historije – inače neujednačen, upadljivo klerikalan i nacionalistički nabrijan – završava sredinom devedesetih.
Doslovno zadnji muzejski eksponat dosad zabilježene povijesti Zagreba ogromna je fotografija Pape Ivana Pavla II, koja je u Zagrebu snimljena 1994. godine za vrijeme njegova prvog posjeta Hrvatskoj. Na hodniku, tik nakon izlaza iz stalnog postava, nalazi se ploča posvećena Mariji Hanževački, koju su ustaše strijeljali i zbog “političke ideologije” te pripadajućeg “aktivizma”. Ploča je, uz posvetu još trojici pogubljenih kulturnih radnika, tamo postavljena u rujnu ove godine, nakon pritiska javnosti da se vrati na pročelje muzeja. Tamo je prvi puta postavljena 8. svibnja 1958. godine, na dan u kojem se za vrijeme Jugoslavije obilježavalo oslobođenje Zagreba od fašističke okupacije. Dan se više službeno ne obilježava. Što se tiče muzeja, nema ni zašto; ionako je po njima bila riječ o “oslobođenju”.