dan kada umre pjesnik
živi izgube dah
a sunce na centralnom gradskom trgu
spali sve njegove knjige
tako pjesnik ostane bez riječi koje rulja
u tehnološkom napretku histerično objavljuje
i ponavlja
tek rijetki prolaznik u lomaču spusti ružu
u slavu pjesniku kojem su oteli i dom i majku
dan kada umre pjesnik
njegovi prijatelji slave zaborav
pozivaju na čitanje svoje poezije
jer mrtvacu više ništa ne treba
uvjeravaju jedni druge na komemoraciji
i na groblju
a zatim panično i histerično smišljanju
ko će bolje ko će više ko će uvjerljivije
da plače i da nariče
dan kada umre pjesnik
ugase se sva svjetla
i tada je bijeda vidljiva poput laksa
kojim hirurg spaja racijepljenu utrobu
dan kada umre pjesnik
vidljivi su svi krugovi danteovog pakla
i ljudi su vidljivi
dan kada umre pjesnik
govor o odsutnom bogu je sveprisutniji
dok bog oko živih stvarnosni krug iscrtava
zavaljen u glomaznu fotelju osmjehuje se uz
obećanje i opomenu
svi ćete vi meni
dan kada umre pjesnik
neprijatelj na tren odagna strah i stane nad otvoren grob
na dan kada umre pjesnik
ona navuče teške prašnjave zastore
zakloni sebe od svjetine
sjedne na rub kreveta i plače tako satima
na dan kada umre
pjesnik u njenu kuću dođe i otkrije joj sve tajne
na koncu oslobođen tereta
u sanduku se okrene licem ka zemlji
da ga ne vide i da ih ne vidi
te rukama hladnim i modrim stane kopati
sve dublje i dublje