kroz rupu od snajperskog metka
koji je umjesto u tijelu završio u vratima
spavaće sobe
prolazi naš dah
trideset godina kasnije
zatvaram oči u želji da tako zaboravim
čovjeka neprijatelja
ti kupuješ stan
i čuvaš vrata kao podsjetnik na čovjeka neprijatelja
imala sam šest godina
i bila daleko od ovog opkoljenog grada
ti si imao nekoliko godina više
i borio se pronaći izlaz iz ovog opkoljenog grada
sada na krevetu u kojem su nekada bili ljudi
na koje su nišanili
pucali i na kojem su ubijali
mi vodimo ljubav prvi put
novembarskog nedjeljnog popodneva
trideset godina kasnije
u stanu nekoliko koraka udaljenom
od linija razgraničenja
u kojem je majka svojim tijelom
štitila djecu pri svakoj eksploziji
onih dana kada je grad bio opkoljen
kada su na zidovima bile slike naših tabuta
pripijam se uz tebe
i tako savladavam strah od svjetlosti
koja prodire kroz rupu na vratima spavaće sobe
vjerujući da se smrt zaustavila u drvetu
još prije trideset godina
i da nam oni više ne mogu ništa