zapliće se u sopstvenu priču
ponestaje joj riječi i daha
pred prizorom groba i papira
mene više nema
uvjerava glas sa radija
ovdje sam
zar me ne vidiš
pita glas iz šume, iz hlada, iz rijeke, iz zemlje
kosti se tresu od hladnoće
dok su kosti njegove u jednoj, u drugoj, u trećoj
petoj jami… i izlaz nije moguć
pronaći ću te prije nego umrem
kune se u gradu u kojem više nikog nema
sa svih strana svijeta đavo iznova korača
dijeli čokoladice i otkida dječije udove
rasprsnuo se bijeli cvijet
rasprsnula se lubenica
rasprsnuo se svijet
neko je spalio kuću
neko je povukao okidač
neko je ruke bodljikavom žicom vezao
neko kopao grob
neko je tijelo učinio neprepoznatljivim
neko je ubio
ovdje su snovi duboki i strašni
čovjek čovjeka više ne može naći
uprkos suncu, uprkos svjetlosti
ovdje stoji majka
i ovdje majke više nema
ovdje se zatvaraju oči i lice se okreće na drugu stranu
daha u ogledalu više nema
svaka izgovorena rečenica odjekuje poput eha
jer je bila posljednja
nepomična pred bjelinom groba
i bjelinom papira ona
pridržava srce
pokušava zapisati Riječ
ali pakao se ne da izreći
sve postaje kamen
koji ponavlja isti broj
umjesto nje
umjesto svijeta
umjesto pravde