Travančić: Žilet

ljekar je komadom bijele tkanine
zatvorio moje lijevo oko
sad ćemo sačekati da kroz par dana vidimo rezultat
kazao je odsutno

sad vidim samo dijelove svijeta
pola jabuke, pola ručka
pola kreveta, pola knjige
i pola čovjeka koji pored mora
(na drugoj strani svijeta)
razgovara sa psom

sjećam se da sam mu davno iz Dalmacije
poslala fotografiju psa
i napisala da me neodoljivo podsjeća na njega

sada vjerujem da su otuda krenuli
svi naši nesporazumi
i moje glavobolje

mojoj prijateljici otkriven je karcinom dojke
u ranom stadiju i sutra će na operaciju
njena sestra o tome ne može govoriti

gasim telefon i televizor
i tako sprečavam da loše vijesti stignu do mene

moj nekadašnji profesor umire u mom snu
govoreći mi o franjevcima
u djelu Ive Andrića
a ja ne uspijevam da mu kažem
kako sada vidim pola svijeta
i kako je slika mnogo jasnija i oštrija

ispred ogledala siječem nokte i siječem kosu
prizor podsjeća na Marinu Abramović
i tijelo koje gori u zvijezdi petokraki

niko danas ne razumije umjetnost
ni ovu pjesmu

prizori oko mene zastrašuju publiku

nedostaje mi da na njegovo srce naslonim glavu
kao onog novembarskog dana
nakon što smo vodili ljubav
i da mu govorim o poeziji
a on da me sprečava da počinim samoubistvo

nedostaje mi svijet u mom lijevom oku
i nedostaje mi čovjek da me podsjeti na psa

Melida Travančić


Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera